Kolumna

Razmislite koliko energije trošimo na prigovaranje, a pritom uvijek ponavljamo isto

Foto: Thinkstock
prekid veze
23.10.2014., Zagreb - Promocija knjige Ljubice Uvodic Vranic
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Luka Stanzl/PIXSELL/Borna Filic/PIXSELL
Autor
prof. Ljubica Uvodić Vranić
13.04.2015.
u 12:15
Ponovljeno prigovaranje izgleda samo po sebi kao izgubljena bitka. Besmislena aktivnost. Ako je riječ o poslu, dok smo gubili energiju i vrijeme prigovarajući, mogli smo već davno nekog drugog obučiti i postići da napravi točno ono što treba
Pogledaj originalni članak

Dragi moji čitatelji, sigurno ste i vi primijetili raširenu pojavu koja se sastoji od kukanja, prigovaranja, zanovijetanja, uzdisanja, kolutanja očima... Riječima i gestama pokazujemo da se s nečim ne slažemo, da nam nešto teško pada, pa se uporno i sistematski na to žalimo.

Možda i vi nekome prigovarate, a taj prigovor minirate obveznim "pa rekoh ti stotinu puta da to ne radiš".

Pa kako stotinu puta? Je li to pjesnička figura pretjerivanja? Ili ipak priznanje da ste puno puta zavapili kako se nešto (ne)napravi, a to vas nije dovelo ni do kakvog rezultata? Iako ste i to ponavljali, kako sami priznajete, čak stotinu puta! Ako vam do sada nije palo na pamet, razmislimo sada koliko smo energije potrošili na to prigovaranje i ponavljanje prigovaranja?

Koliko smo se puta srdili zbog tuđeg prigovaranja, bili ljutiti i nervozni, glasom i gestom slali nesimpatične poruke? Možda smo takvim ponašanjem izazvali onu drugu stranu da se i ona naljuti te da nam se iz inata odluči suprotstaviti i ne poslušati nas.

Osim energije izgubili smo i puno vremena na to prigovaranje. Ponovljeno prigovaranje izgleda samo po sebi kao izgubljena bitka. Besmislena aktivnost. Ako je riječ o poslu, dok smo gubili energiju i vrijeme prigovarajući, primjerice, kolegi jer nije napravio ono što je morao, mogli smo već davno obučiti njegova zamjenika i postići da napravi ono što treba.

Tako je u poslovnim odnosima. No, u privatnom odnosima stvari nisu tako jednostavne. Štoviše, uvijek su kompliciranije jer smo emocionalno povezani pa nam ljudi tu nisu zamjenjivi.

Ono što, primjerice, želimo da nam naprave sin ili kći, ako taj posao i povjerimo nekome drugome – to neće biti ono što zapravo želimo. Pa zato u privatnom životu inzistiramo i ponavljamo puno upornije i gorljivije.

Ali što dobijemo? Pa ponekad u tome uspijemo, a ponekad moramo odustati i pritom se osjećamo ogorčeno, uvrijeđeno i, najgore – nevoljeno. A s osobom kojoj stalno prigovaramo baš tim inzistiranjem, traženjem i ponavljanjem traženja pokvarili smo odnos. Možda smo nekad i bili u dobrim odnosima, ali smo ih postupno pokvarili nestrpljivim i dosadnim prijekorima.

Kakvog smisla ima nagoniti dragu osobu da napravi nešto što se nama sviđa i pritom se toliko ljutiti da se ni sebi, a kamoli njoj, više ne sviđamo?! To vrijeme koje smo potrošili za konstantno prigovaranje mogli smo iskoristiti za neki bolji i stimulativniji obrazac ponašanja. Meni to izgleda psihologično, a vama?

>>Napad je opravdan jedino kada se radi o samoobrani, a i tada je važno ne prekoračiti granice

>>Najlošije je rješenje ne suočiti se s problemom i čekati da nam ga riješi netko drugi

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

LI
liliZG
12:29 13.04.2015.

ja ne prigovaram nikada, ali zato kad eksplodiram onda je to scena za pamćenje.