Bila je naš stolnoteniski adut za prvenstva, olimpijade, razmišljala je o medaljama, brusila je formu, trenirala, uživala je u svojoj mladosti i sportu koji je obožavala, A onda šok. Kombi kojim se vozila prema zračnoj luci u Parizu s kolegicama iz kluba Mondevilleo skliznuo je s ceste. Sandra je ostala zarobljena u olupini automobila. Teško joj je stradala vratna kralježnica, zadobila je niz unutarnjih ozljeda...
Prognoze nisu bile dobre, čekale su je operacije, borba za svaku minutu, teški bolnički dani i strepilo se da će mlada Vukovarka život provesti u invalidskim kolicima. Tog jutra, 30. siječnja, u Sandrinu životu sve je stalo, a hrvatska i svjetska stolnoteniska javnost s nevjericom je očekivala vijesti iz bolnice. Prve su stigle nakon dva tjedna. Nakon nekoliko operacija njezino stanje nije više bilo kritično, ali je mlada djevojka postala svjesna što joj se dogodilo i shvatila da je njezina budućnost neizvjesna. – Tužna je i mrzovoljna – znao je tada reći njezin otac Mišo. Uslijedili su dugi dani rehabilitacije koje je Sandra uglavnom provela u Švicarskoj.
U paraolimpijskoj obitelji
Dvije godine poslije, uporna Ovnica Sandra Paović sa 26 godina ponovno je učila hodati, razmišljala je o prvim laganim treninzima, zaljubila se. Nakon tri i pol godine Sandra je pojačala treninge. Širokog osmjeha i s mnogo optimizma spremno otkriva:
– Dnevno treniram otprilike dva sata stolni tenis i uz to redovito vježbam s našim paraolimpijskim terapeutom Željkom Čopom koji mi puno pomaže. Krenula sam i na fitness dva puta tjedno, tako da sam u punom programu treninga. Cijelo vrijeme igram stojeći, to je jako naporno, ali je i zabavno. Naravno, ne mogu trenirati kao prije kad su treninzi trajali između 4 i 6 sati na dan, ali ovo je već veliki uspjeh – dodaje Sandra.
Odnedavno je članica hrvatskoga paraolimpijskog tima. Oduševljena je načinom na koji su je primili u reprezentaciju, a sve joj se čini jako zanimljivo. Priznaje:
– Čak više nego prije ozljede. Svatko na svoj način daje najviše od sebe i fascinantno je kako se sportaši s ozljedama bore da budu najbolji što mogu. Jako sam sretna da sam ponovno počela trenirati i pobjeđivati i uživam u svakom treningu i natjecanju.
Otkako im se pridružila, odigrala je tri međunarodna turnira i osvojila tri zlata. Čak dva puta pobijedila je paraolimpijsku pobjednicu i ne skriva kako su sad njezina očekivanja itekako visoka.
– Sljedeći na rasporedu je turnir u Češkoj i to u rujnu i nakon toga Europsko prvenstvo u Italiji na kojem se nadam zlatu – spremno otkriva.
Okrenuta nekim novim izazovima i preokupacijama kaže da o nesreći vrlo rijetko razmišlja.
– Sretna sam da mogu biti na svojim nogama iako teško hodam na štakama i znam biti iscrpljena zbog napornog rasporeda, ali ponosna sam i sretna jer je situacija znatno bolja od one koju su prognozirali doktori. Bilo mi je strašno mjesecima nakon nesreće i jako mi je teško toga se prisjećati čak toliko da imam osjećaj da se sve to dogodilo nekome drugome. Ali uspjela sam iz svega izvući najbolje i nadam se da ću i u budućnosti ostati u sportu jer tu mogu dati najviše od sebe i biti od koristi – otkriva svoje planove Sandra dodajući kako joj je sve vrijeme itekako mnogo značila potpora cijele Hrvatska koja je bila uz nju, potpora obitelji i prijatelja. Sandra ne skriva da im je na tome itekako zahvalna. U tako teškoj situaciji uz sebe je imala osobe koje su vjerovale u nju. Taj optimizam odavno je ugradila u sebe pa čak i onda kada osjeti bol.
Buduća menadžerica
– Ostalo je mnogo loših posljedica. Unutarnji organi dosta mi slabo rade, a tu su i ozljede ruku i nogu. Moja je dijagnoza ozljeda kralježnice i to segmenta C6, što znači da su mi posebno oštećene ruke i noge.
Sandra kaže kako se nakon nesreće i svega što je prošla karakterno nije previše promijenila. Priznaje da više cijeni sitnice koje je raduju, a zadovoljno dodaje kako je ostala vrlo pozitivna. Trenutačno studira na Aspiri, Visokoj školi za sportski menadžment u Splitu, a taj je studij i svi kolegiji jako veseli. U ljetnom roku položila je pet ispita, uči i za jesenski rok, vjerujući kako će uskoro upisati zadnju godinu.
– Sviđa mi se biti na faksu, dosad sam sve položila iz prve iako mi teže ide matematika ili statistika jer sam zbog stolnog tenisa često izostajala s predavanja. Najviše mi se sviđa to što nakon strogog sportskog života sada radim nešto drukčije, a i dalje treniram, tako da je to sada dobra kombinacija – kaže Sandra.
Svjesna je da ne postoji savjet koji može utjecati na to da se naprave čuda, ali spremna je uvijek u svakoj situaciji dati sve od sebe, cijeniti male stvari koje je raduju i nastaviti se boriti. Sandrina je želja da se sve više mladih ljudi osoba s invaliditetom počne baviti sportom.
– To je najbolji lijek za svakodnevne probleme kroz koje prolazimo – zaključuje Sandra, obećavajući zlato u Riju.