„Gotovo je svaki njihov rad samostojni art-objekt koliko i modni uradak... Oblikovni je rukopis skulpturalan, ali je rezultat i dalje – modni! Likovna moć njihova modnog oblikovanja koje vodi prema višoj kulturi, stoga je i najprijemčljivija u urbanom modnom miljeu. Kod klasno nezavisnih intelektualaca, sklonih rijetkim vrijednostima, više negoli u iznova uspostavljenim višim klasama problematična ukusa, izgrađenog na listanju glossy-magazina. Dizajn I-GLI pripada umjetničkoj zoni i stoga je kolekcionarskog karaktera. Nosiv je zauvijek. Poput umjetnine je kojem vrijeme nije vrijednosni orijentir. I baš zato je ujedno i modno heretičan“, pisala je svojevremeno Ana Lendvaj u deplijanu izložbe dizajnerskog dvojca I-GLE kojeg čine Nataša Mihaljčišin i Martina Vrdoljak-Ranilović. Jednako stručno, sigurni smo, pisala bi i o njihovoj lanjskoj kolekciji kojom su proslavile 20 godina rada, a koja ih je, prema ocjeni žirija modnih novinara, učinila prvim laureatima Modne nagrade Ane Lendvaj, koja je ponijela ime velike Večernjakove modne kritičarke.
Koliko vam nagrade znače općenito, a koliko konkretno ova u čiju ćete povijest dodjele biti upisane kao njene prve dobitnice?
Općenito, nagrade uvijek dobro dođu kao potvrda da si na pravom putu, ali ova nam je posebno važna. Ne samo intimno jer nam je Ana bila ne samo iznimno draga osoba već i novinarka čiji smo rad beskrajno cijenile. Samim time što smo je osvojile jako smo ponosne.
Kako pamtite Anu Lendvaj?
Prilično lijepo i drago. Sprijateljile smo se i prije našeg profesionalnog bavljenja modom, prije nastanka našeg studija I-GLE. Nataša je upravo Ani dala i svoj prvi intervju u životu. Bilo je to 1995. godine kada smo kolega Saša Stubičar i ja, Nataša, išli predstaviti svoje kolekcije na reviju u Beč, za što su nas odabrali međunarodni selektori. Ana nas je pozvala na intervju u bivšu Večernjakovu zgradu u Slavonskoj, posjela nas i postavila prvo pitanje: “S čime idete u Beč?” Pravo početnički ispalila sam: “Busom.” Ana se tu simpatično i lukavo snašla i samo nastavila upitavši: “A kada kreće bus?” Uglavnom, uvijek smo jako dobro surađivali, bila nam je bliska, kad god smo nešto novo radile najavili bi joj to, nekoliko puta nam je napisala i predgovor za katalog i za izložbu. Bio je to intenzivan profesionalni odnos. Silno nas je razgalio osvrt koji je napisala za našu reviju u ZKM-u 2005. za plesnu kolekciju. Radile smo ju na striktan način – imale smo inspiraciju i ishodište kolekcije i dizajnerski smo je se strogo držale. Bila je krojno komplicirana, vizualno lepršava, a kako je inspiracija bio ples, cijeli dizajn koji je stajao iza svega nije bio vidljiv na prvu. I Ana je sve to baš tako iščitala, proniknula je u sve što leži iza te pojavnosti i napisala sjajnu kritiku koja je svjedočila tome kako je doživljavala modu i koliko je bila informirana i educirana. Nije se zaustavljala na prvom dojmu, već je na lijep analitički način znala raščlaniti i pokazati ljudima što je modna kritika.
Vaš je stil s vremenom toliko evoluirao, izmijenio se, da je i vama neobično kad netko prepozna komad koji je vaših ruku djelo. Ipak, koji potpis je uvijek prisutan?
Ponekad kolekcije radimo na taj vrlo definiran način da odredimo unutar čega se želimo kretati, a koji put se potpuno prepustimo. Valjda jedino što je na kraju svemu tome zajedničko jest upravo taj neki naš rukopis, a njega bismo usporedile s hodom. Kad hodate – hodate prirodno. Možete ga pokušati mijenjati, ali uvijek vas netko prepozna po specifičnom hodu. To nije nešto što radite tendenciozno ni svjesno, već nešto što proizlazi iz vaše prirode. To je taj potpis. Uglavnom, imamo sreću ili, točnije je reći, izborile smo se za tu poziciju da si možemo dopustiti popriličnu slobodu u dizajniranju.
Vaša aktualna kolekcija kojom je otvoreno 26. izdanje BIPA Fashion.hr-a, kako stoji u najavi, vaš je odgovor na suvremeni modni kaos koji ocrtava globalno društveni ekonomski moment. To je dobro sročeno?
To je točno to. To je naša interpretacija sadašnje mode u kojoj je naizgled sve dopušteno, u kojoj ima milijun i osamsto različitih utjecaja, doživljaja, podražaja, a onda opet unutar toga postoji neka tema koju se može teže prepoznati jer je na prvi pogled nerazumljiva, ali za koju smo sigurne da će se moći lakše iščitati s vremenskim odmakom. Imamo osjećaj da moda prolazi kroz neku tranzicijsku fazu. Naime, moda je uvijek povezana s društveno-političkom i ekonomskom situacijom. Znamo kada je nastala, a bez kapitalizma ne bi ni postojala. Prije smo se samo odijevali, a u jednom povijesnom momentu javila se moda. Ta su se dva pojma nekad isprepletala, a sada je došlo do potpunog odvajanja i sve je postalo moda, i to ne samo u kontekstu odjeće već i u kontekstu svega drugoga, od mobitela do automobila. Sve su to postali dizajnirani objekti, neka vrsta ikona koje se moraju imati. To je donijelo sa sobom i neke zanimljive kompleksne, ali i pojave koje ocrtavaju popriličnu društvenu destrukciju pa u tom smislu postoji kaos vrijednosti i kriterija. Postoje neke jako dobre dizajnerske stvari koje se događaju i svjedoče o kreativnosti koja na kraju iz svega proizlazi jer ona na neki način predstavlja i sam život. A postoje i trendovi koji su porazni. Recimo, Zara je modni trend utemeljen na kriminalu u kojem svi sudjelujemo. Pri tome mislimo ponajprije na njihov kriminal krađe ideja. Moda je društveni fenomen koji je jako kompleksan i reflektira naš suvremeni način života. Ponekad nam se čini da se bavimo besmislenim stvarima, a nekad smo svjesni da radimo nešto što ima veliku društvenu odgovornost. U toj je kontradiktornosti i taj izazov. Oim tog kaosa mnogih stilova čije se postojanje doima demokratičnim, na kraju smo jako definirani i ukalupljeni.
Koliko su proizvodnja jeftinog tekstila na Dalekom istoku, bombardiranje tržišta jeftinom i nekvalitetnom robom i stvaranja konstantne potrebe za kupnjom novog što se, naravno, ne može pratiti ako ne kupujete tu istu jeftinu i nekvalitetnu robu utjecali na modno tržište u Hrvatskoj?
Jako puno. Brzina kojom oni proizvode kopije dizajna s modnih pista u koji je uložen strahovito velik trud i kreativni potencijal, a koje se prodaju po cijenama koje su ekvivalent cijeni pizze, do te su mjere srušili vrijednost same odjeće i modnog dizajna da je postalo teško opstati. Mi možemo samo ponuditi autentičnost, kvalitetu i kreativnost.
Žive li etablirani dizajneri poput vas u Hrvatskoj lagodno od mode?
Nećemo reći da živimo teško, ali recimo da smo srednja klasa. A s druge strane mi živimo sretno. Što se tiče financijske situacije, da smo nas dvije htjele biti dobro situirane zahvaljujući modi, modom bismo se morale baviti na drugačiji način. To vam je pomalo u skladu s onim “netko pjeva pop, a netko jazz”.
Bilo je prilika i za odlazak u inozemstvo.
To je bio moment u kojem smo odlučile da nam novac ipak nije toliko važan. Možda će zvučati blesavo, ali taj put u inozemstvo značio bi da smo na neki način odustale od slobode i kreativnosti. To bi značilo konstantno reproduciranje i recikliranje jedne te iste ideje i ulazak u sustav u kojem vrijede sasvim druga pravila.
Kako je bilo na početku?
Kad smo počinjale, nismo imale blage veze kako će to izgledati. Krenulo je bez poslovnog plana, bez investicija, naivno. Zapravo onako kako i treba početi – s hrpom ideja, volje i entuzijazma i s malo znanja o modi. Sve smo učile putem.
A koliko ste u poslu slične?
Toliko smo se ispreplele da je teško uopće razlučiti koja je u čemu bolja. Ponekad, kao u slučaju rada na posljednjoj reviji, i bez komunikacije smo došle do zaključka da nam se u konačnici ne sviđa početna premisa kolekcije i krenule smo u drugom smjeru.
Što kronično nedostaje hrvatskoj modnoj sceni?
Modni sustav. Da postoji organizirani modni sustav kako on funkcionira u inozemstvu u kojem, osim ideje, moraš imati savršenu realizaciju i u kojem moda prije svega mora donositi novac, tada bi se lako korigirali svi nedostaci. Mi u tom smislu još uvijek funkcioniramo kao da smo u nekom balonu. Budućnost ovisi o državnoj strategiji koju u tom smislu još uvijek nemamo.
Tko su žene koje nose vašu odjeću?
Nemamo unisonu publiku, ni po dobi ni što s tiče profesija. To su osobe koje vole odjeću, lijepe stvari, kojima je dizajn veselje i naš stil prepoznaju kao takav. Imamo vjernu publiku u kojoj je i puno osoba koje se i same bave nekom vrstom dizajna. Odijevamo osobe koje se vole igrati modom.
Čini li odjeća čovjeka?
Dosta ga dobro opisuje. Kaže o njemu i ono što jest, ali i ono što bi on htio biti. Odjeća je komunikacija i prijenosnik informacija.
Koji biste koristan savjet dali mladim dizajnerima?
Moraju znati da će se baviti poslom koji je jako zahtjevan i u kojem nagrada ne dolazi lako. Poslom koji pretpostavlja dugotrajan trud, napor i puno otegotnih okolnosti. I da bez obzira na sve moraju konstantno raditi na procesu unutarnje kreativnosti i učenju transponiranja modnog dizajna. Na tome se mora inzistirati jer je to jedini pravi put.
U galeriji pogledajte dodjelu prve Modne nagrade Ana Lendvaj:
radile bismo drugačije ::: Ovo je Hrvatska i ovdje je službeni jezik, pismo i govor hrvatski - ako živite u Hrvatskoj, onda i pišite i govorite hrvatskim rječnikom - drukčije. __ evo koje su drukčije riječi - srpska deva se u hHrvatskoj jasno razlikuje i izgovara - deva je u Hrvatskoj dvogrba ili jednogrba pustinjska životinja, možete ju vidjeti u Zoo vrtovima -- djeva je mlada djevojka, a to sigurno ima drukčiji izgleda od deve. __ Jedino ako se vi ne osječate drukčije od deva pa ne želite pisati i govoriti drugačije kako bi naglasile da niste djeve, nego deve.