Već je i dolazak Vojvodine na nedavni sajam turizma u Zagreb za medije bio zanimljiv. Mnogi su hrvatski turisti Vojvodinu, doduše, već upoznali. Novi Sad po popularnosti je odmah iza Beograda, ali vojvođanski turizam još se nije na ovakav način predstavljao u hrvatskoj metropoli. Vijest je na kraju ipak postao Aleksandar Samardžija, kojeg malo tko u Vojvodini zna pod tim imenom. Za Spliću s novosadskom adresom, međutim, nema tko ne zna, a upravo je taj Splićanin u Zagreb došao kao predstavnik vojvođanske turističke atrakcije; salaša. Sam je vlasnik Salaša 137, s restoranom, 15 soba i 26 konja u Čeneju, desetak kilometara od Novog Sada, koji je već dva desetljeća na turističkoj karti Vojvodine.
Splićanin, pa Lala. Kako to život uspije izrežirati?
Rođen sam u Splitu, poput mnogih Splićana i ja sam studirao u Beogradu, vratio se u svoj grad kao diplomirani elektrotehničar ‘89., a onda početkom devedesetih otišao u Italiju. Nisu to bile lijepe godine... Otac mi je Srbin, mama Hrvatica i cijela se obitelj na kraju odselila u Vojvodinu. U nekom sam im se trenutku pridružio. Zavolio sam ravnicu, a već sam bio na pragu tridesetih kad su me prvi put odveli na salaš. Bilo je to neko druženje, roštilj. Od prve me fascinirao ugođaj; starinsko imanje podalje od ceste, vrijeme kao da stoji. Sjećam se, domaćin se žalio da je pšenica slabo rodila, da je cijena soje niska, a meni se već u glavi rađala ideja...
U Vojvodinu je morao stići jedan Splićanin da bi prvi salaš postao turistički objekt?
Ha, ha, tako je ispalo. Domaći nisu uviđali da to ima potencijala. U mojoj su generaciji ljudi čiji su očevi i djedovi pobjegli sa salaša, povratak ih nije zanimao... Kad sam im govorio da bih volio kupiti salaš, napraviti restoran i sobe za turiste, i najbolji su prijatelji uvjeravali da griješim, da mi nitko nikad neće doći na salaš. Vjerojatno je i onaj koji je u Dalmaciji prvi otvorio svoju konobu i turistima počeo prodavati vino i srdele nekima bio čudan, ali mene moja ideja nije napuštala. U to sam vrijeme već imao tvrtku koja je izvozila sirovu kožu u Italiju, a uspio sam pridobiti i kuma da se upustimo u tu pustolovinu. Dali smo oglas u Dnevniku, novinama koje su u Vojvodini ono što je Slobodna Dalmacija u Dalmaciji, da kupujemo salaš. Nitko živ nije sredinom devedesetih kupovao salaše i u dva dana javilo nam se tristo ljudi. Obilazili smo Vojvodinu šest, sedam mjeseci, vidjeli valjda tisuću salaša i na kraju kupili jedan s nekoliko objekata, voćnjakom, stogodišnjim stablima oraha... od jedne bake. Danas u Vojvodini već ima nekoliko desetaka salaša koji primaju turiste, ali još uvijek ih ima puno, i praznih i na prodaju. Neki koštaju sto tisuća eura, ali u Banatu se i danas nađe salaš u kojem se može normalno živjeti i za pet tisuća eura. Što vrijedi kad nitko neće želi živjeti na selu...
I vaša je adresa Novi Sad?
Sada da. Neko vrijeme živio sam u Španjolskoj, gdje mi je supruga rukometašica igrala. Tamo mi se rodilo i sve troje djece. Jako volim život na salašu i svoje konje, ali živimo u Novom Sadu zbog Borisa, Petra i Darije, odnosno škola i svega što grad djeci omogućuje.
Kako splitski naglasak, po kojem vas se i gotovo tri desetljeća nakon što ste se odselili iz Splita i dalje nepogrešivo prepoznaje, prolazi u Vojvodini?
Dijalekt je prepoznatljiv i čim progovorim, svi kažu – ti si iz Splita. Ali nisam nikad imao problema. U Vojvodini na malom prostoru od dvadesetak tisuća četvornih kilometara živi dvadesetak nacija. Dnevnik se, recimo, emitira i na mađarskom, razne emisije idu na rusinskom, slovačkom... U Vojvodini se govori na šest jezika i svi su službeni. Kad sam se oženio, pečat je na vjenčanom listu zbog toga veličine tanjura (smijeh). Nacionalno zaluđenih vjerojatno ima svugdje, ali ja ih i ne srećem niti o njima želim govoriti.
Ugošćivali ste svojedobno i našu Splićanku Severinu?
Da, i nju i Milana i malog Aleksandra... Dolazili su na ručak... Milana i dalje viđam, nismo intimusi, ali, recimo, od mene je kupio i komad zemlje na kojem je sagradio kuću. U to su vrijeme ovdje stalno visili i novinari.
Jeste li nostalgični za Splitom, dolazite li u svoj rodni grad?
Baka i djed su mi umrli, a druge bliske rodbine u Splitu nemam. Ali, da, dolazim redovito vidjeti se s prijateljima. Gledam samo da ne bude sezona jer tad svi nešto rade i nemaju vremena za mene, ha, ha. Jedan ima brod, drugi restoran, treći iznajmljuje apartmane... Jesam li nostalgičan? Možda za Splitom moje mladosti... Ali ništa više nego što bih bio nostalgičan da svaki dan pijem kavu na splitskim štekatima. Čovjek je uvijek malo nostalgičan prema vremenu mladosti, zar ne?
Na Salašu 137 često jedu i spavaju i gosti iz Hrvatske?
O, da. Naiđe neki Kinez, Rus, Amerikanac, ali naši gosti mahom su iz okolnih zemalja, a Hrvati su najbrojniji. Pogotovo Dalmatinci. Kod nas, recimo, uvijek odsjeda Gibonni. Kod nas su, recimo, odsjeli i konzultanti iz Hrvatske, koji su pisali strategiju razvoja hrvatskog turizma. Bili su i neki svjetski celebrityji poput glumice Demi Moore, režisera Wima Wendersa, pisca Tonyja Parsonsa... Godišnje ostvarimo oko dvije tisuće noćenja, a mjesečno poslužimo oko pet tisuća obroka. Rastemo pomalo, svake je godine bolje. Ja nisam imao milijun eura kad sam u ovo krenuo, nego smo ulagali malo pomalo. Prvo smo uredili restoran, nakon nekog vremena i jednu sobu za goste, pa drugu itd. Dugo se kod nas moglo jesti samo nekoliko jela, ono što bi kuhar spravio od namirnica koje je taj dan našao na tržnici. Međutim, kad su i drugi počeli otvarati restorane na salašima, shvatili smo da se moramo gastronomski uozbiljiti, unaprijediti i ponuditi gostima da sami biraju što žele pojesti...
Poznato je da se u Vojvodini, pa i cijeloj Srbiji, dobro jede, ali tu, za razliku od Hrvatske, još nema Michelinovih zvjezdica?
Ovdje se jede dobro, obilno i dosta povoljno u odnosu na cijene u Hrvatskoj. Na salašima se, recimo, kompletan obrok, od juhe do deserta, uključujući neku rakijicu i vino, po osobi može dobiti za 17 do 20 eura. Količine su takve da, vjerujte, većina ne može pojesti sve što se iznese na stol. Dobra je hrana tradicija, ali, točno je, u Srbiji još nemamo restoran s Michelinovom zvjezdicom.
Na vratima jedne sobe na salašu stoji pločica: Ovdje se pisao Ustav Republike Hrvatske. O čemu je riječ? U gostima vam je bio Vladimir Šeks?
Ha, ha, to mnogi pomisle. Ali, ne. Ovdje su boravili Ante Tomić i Rajko Grlić kad su pisali scenarij za film Ustav Republike Hrvatske pa nam se učinilo zgodno da to nekako zabilježimo, ovjekovječimo...
Gosti kod vas odsjedaju u sobama koje su nekad bile svinjac, konjušnica. kokošinjac, a pojedini komadi namještaja stariji su od jednog stoljeća. Moderni turisti vole tradiciju, može li ona bez komfora?
Na tržištu postoji i takva niša, odnosno gosti koji se na odmoru žele odreći svih blagodati današnjice, međutim ja nisam ljuti pobornik tradicije, a ni moji gosti. Turisti traže poveznicu sa starim vremenima, ali ne žele se prati u lavoru. Vjerujte, sauna, teretana ili Wi-Fi ne mogu pokvariti atmosferu salaša. I kad ovdje dođu samo na objed, ljudi se ne žure, već onako vojvođanski, natenane, ručaju, posjede poslije.
Na hrvatskom moru lani je bilo oko 119.000 srpskih turista, od čega 92.000 u komercijalnim objektima. Na kakvom je glasu hrvatski turizam, što se Vojvođanima sviđa, a što ne?
Na super je glasu Jadran ovdje. Od malo starije generacije nema tko nije bio u Hrvatskoj na moru. Gotovo su se svi prvi put i zaljubili na Jadranu (smijeh)... Dobro hrvatsku obalu poznaju i mladi. Znaju za Zrće... I moja su djeca lani bila u Zadru. Uglavnom, jedni su bili, drugi sve istraže i doznaju preko interneta, a svi se slažu da je hrvatsko more prelijepo, ali, moram reći, dodaju i da je dosta skupo.
Boca solidnog vina je 30 e. Tako da nisu te cijene, koje je Samardžija rekao.