Svijetla i tamna strana zemlje u koju idu uživati tisuće Hrvata

Hej, ti!

... Tišina.

– Hej, tiiiii!

Sada ipak podižem uspavanu glavu s pijeska i pitam u stilu Roberta De Nira: – Are you talking to me? (Je l’ ti to meni govoriš?).

– Baš tebi jer ležiš ispod grozda kokosa, a ako je neki od njih zreo i padne ti na glavu, nastradao si – kaže mi moj “spasilac”.

Pogledam iznad sebe u palmu koja je krošnju pružila do oblaka, i doista – točno iznad moje glave visi grozd kokosa koji su i iz moje daljine golemi. Dižem se i premještam u sigurniju hladovinu jedne od brojnih plaža na malom tajlandskom otoku Kho Tao. Taj otok u Tajlandskom zaljevu, sa suprotne strane poluotoka Pukheta koji je prije nekoliko godina sravnio užasni tsunami, popularno je tajlandsko turističko odredište krcato mladim ljudima iz svih krajeva svijeta. No, pokazat će se, i vrlo zlokobno, i za mene i mnoge druge turiste...

Priča jednog Etiopljanina

Mladića koji me upozorio na kokose nakon nekog vremena čujem kako sa svojom djevojkom razgovara na poznatom jeziku.

– Mi smo iz Beograda, ja sam Adis – predstavlja mi se. – Kao Addis Abeba.

– Dobro, ali kakve veze ima Addis Abeba...

– He-he, ja sam Etiopljanin, ali sam rođen u Beogradu, pa eto, nazvan sam po glavnom gradu svoje zemlje.

Upoznaje me sa svojom suprugom Jovanom, kažu da su se tek vjenčali i da su dobili neki novac za svadbu.

– I onda smo neko vrijeme razmišljali o tome hoćemo li tu lovu uložiti u renoviranje stana ili u putovanje. I eto nas ovdje.

Dok mi to govore, prisjećam se istraživanja koje kaže da mladi ljudi radije ulažu u iskustvo nego u nekretnine. Pitam se zašto sam ja tu, jer moja je generacija po tom istom istraživanju ziheraška, radije će utući novac u cigle nego u avanturu.

Kho Tao neobično je lijepo mjesto: plaže su bijele, pješčane, ali nakon desetak metara ispod palmi vas čeka mekana trava na kojoj je još i ljepše odmarati se nego na pijesku. More je jako toplo, gotovo da ne osvježava, a podvodni svijet je vidljiv i bez maske za ronjenje: prugaste ribice golicaju vas po nogama pa stalno imate osjećaj između blage neugode i užitka. Do plaža se uglavnom dolazi pješice jer je teren jako brdovit, okružen gustim šumama. Cijeli je otok vrlo gusto naseljen, to je hrpica malih turističkih mjesta s bezbroj restorana, kafića, tržnica i – motocikala, uglavnom skutera. Ulice su kaotične i pune rupa, na cestama bruje stotine skutera, kamioneta i raznih drugih vozila. Teško je uopće opisati koliko je u nekom malom mjestu teško prijeći cestu. Kako je otok nemoguće obići pješice, unajmljujem skuter jer je cijena doista bagatelna – 40 kuna dnevno. No, moram ostaviti putovnicu kao jamstvo da ću vratiti skuter. Pogreška.

Sjedam na svoga novog “konja” i ulazim u košnicu. U Tajlandu se vozi lijevom stranom i to većinu zbunjuje, ne samo zapadnjake nego i Kineze, Ruse... Kaos je na svakom većem križanju, odjednom sa svih strana dolaze skuteri, stotine njih, i mnogi se zbune pri skretanju pa umjesto lijevom voze desnom stranom. I nastane ludnica.

Motocikl ispred mene cijelo je vrijeme čudno vrludao, par na njemu činio mi se jako nesigurnim, a kad je uletio u to kaotično križanje, zabio se u drugi motor koji mu je presjekao liniju. Kako sam vozio odmah za njim, blago sam udario u njega, a onda su se u moj motor zabijali oni iza mene, sve dok mi na koncu bradati Skandinavac nije prešao kotačem preko lijeve noge. Svi su se samo pokupili i nastavili dalje, a ja sam odjurio u prvu kliniku, koja je doista bila vrhunska. Stopalo mi je nateklo i nije uopće više sličilo mojoj nozi. Bio sam siguran da mi je barem jedna kost puknula jer me užasno boljelo, nisam ni na trenutak mogao na nju stati. Nasreću, sve su kosti bile na svome mjestu, to mi je priopćila lijepa mlada liječnica, pa je i bol na trenutak iščezla. Upozorila me da sljedećih desetak dana moram mirovati i da će sve proći, no ja sam tek došao i nije mi padalo na pamet da mirujem...

Pivo je ispred vina

Tajland je privlačan zbog toplog mora, lijepih plaža, niskih cijena smještaja, nježnih jeftinih masaža, ali možda najviše zbog kuhinje. Slava tajlandske kuhinje pronijela se cijelim svijetom, pa i Zagrebom, tko se još ne sjeća sjajnog tajlandskog restorana u zagrebačkom Branimir centru koji je, nažalost, sada zatvoren. Nekoliko je ključnih stvari u tajlandskoj kuhinji, ali svakako treba krenuti od juhe. Tom yam je možda i najvažnije tajlandsko jelo, ali svakako najvažnija juha – vrlo je ljuta i specifična okusa zbog galangala (vrste đumbira), limunove trave i kaffir limete. Vrlo je popularan i gaeng khiew-waan, slatki zeleni curry sa svježim zelenim papričicama. Meni je najdrža ipak bijela kokosova juha u kojoj plutaju crvene kozice, povrće i razni drugi začini, prilično je začinjena i prožeta prepoznatljivim kokosom i beskrajno bogatim nijansama šarenog povrća, a jede se uz rižu. Za one koji je prvi put jedu oprez – đumbir i limunska trava ne jedu se.

Najomiljeniji je ipak pad thai – pod tim se podrazumijeva skupina jela koja se sastoji od rižinih rezanaca sa začinskim biljem, jajima, povrćem, a mogu biti s piletinom, kozicama ili tofuom. Prebogatu tajlandsku kuhinju zaključio bih salatama, od kojih je svakako najimpresivnija som tam, salata od papaje.

No Tajlanđani rade i nama dobro poznate roštilje, pečene piliće, ribu s gradela, no to je ipak bolje u našim krajevima. Cijene dobre ribe, lignji i golemih kozica u restoranima mnogo su podnošljivije nego u Hrvatskoj i doista si naš turist može priuštiti malo bakanalija. No, okusu divnih morskih stvorenja ipak nedostaje temeljni sastojak mediteranske kuhinje – maslinovo ulje. Malo je teže priuštiti si bocu vina koja uglavnom uvoze iz Australije, jer Tajlanđani su pivska nacija. Imaju nekoliko svojih solidnih lagera koji koštaju kao i kod nas, iako ćete teško vidjeti pripitog Tajlanđanina. U Tajlandu su omamljeni mahom stranci, domaći ljudi su skloniji tome da češće pomalo pojedu, popiju pokoji sok od svježeg manga i malo prilegnu.

Mafija, ubojstva, silovanja

Noćni život na otoku Koh Tao je živahan, ali ipak se gasi oko dva ujutro. Jednu sam noć dugo pokušavao pobijediti hostesu u jednom caféu, igrali smo igricu “četiri u red” za piće, ali nikako mi nije išlo. Igra se inače u svašta, u piće, u svlačenje, u večeru, ali opet, kako nije skupo, turisti si daju oduška i rado gube od tih ljepotica.

– Lokalci pomalo mrze nas koji se bavimo tim poslom. Ali kakav bi to turizam bio bez djevojaka... – kaže mi jedna od njih. Nije teško složiti se s njom.

Kad je došlo vrijeme da s otoka Koh Tao krenem dalje, otišao sam vratiti skuter i preuzeti putovnicu, no dočekao me šok: za jednu jedva vidljivu ogrebotinu vlasnica moto-bike renta tražila me 700 eura. I nije mi dala putovnicu sve dok nisam platio. Svađao sam se, pokušavao se cjenkati, ali nije išlo, bila je uporna u tome da me potpuno opelješi. Trajekt za kopno ubrzo je polazio pa sam morao popustiti, ali ipak sam nekako spustio cijenu na 500 eura, podigao novac s bankomata (dobro je što je za svako podizanje novca ista provizija – oko 45 kuna), platio i dobio svoju putovnicu. Sutradan, dok sam se u kombiju vozio prema Bangkoku nakon cjelonoćne plovidbe na valovima, iza sebe sam čuo Amerikanca koji se žalio kako su ga vlasnici skutera toliko opelješili da više nema ni za ručak. U tom trenutku bila mi je mala utjeha to što sam imao druga u nevolji i znao da nisam jedini nasjeo na jeftino rentanje skutera.

No pravi me šok dočekao desetak dana kasnije kad sam se vratio u Hrvatsku. Tražeći informacije o otoku Koh Tao, naišao sam na dosta svježi tekst u britanskom The Independentu pod naslovom: “Tamna strana Tajlanda: Zašto ne biste trebali ići na otok Koh Tao.” Novinarka Elaine Dickinson, koja je ondje neko vrijeme živjela, napisala je kako je otok “u željeznom stisku mafije koja njime upravlja”.

Novinarka se počela baviti tim otokom nakon brutalnog ubojstva britanskih tinejdžera Hannah Witheridge i Davida Millera 2014. Uskoro je njezinu pozornost privukla smrt Britanca Nicka Pearsona, za kojega je policija ustvrdila da je pao s litice i utopio se, te Francuza Dimitria Povsea koji je pronađen obješen s rukama vezanim iza leđa. Novinarka Dickinson tada je odlučila da neće više posjećivati taj otok, a i drugima to savjetuje.

Posebno se osvrnula i na ono što sam i ja doživio pa piše: “Vlasnici jet-skija zastrašuju turiste i naplaćuju visoke fiktivne troškove u slučaju štete” i savjetuje: “Nipošto ne biste trebali ostavljati putovnicu kao jamstvo. Ako kao turist budete imali takav problem, policija vam vjerojatno neće pomoći iako bi se svaki zločin trebao prijaviti, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog dobivanja odštete od osiguranja”, piše novinarka Independenta. Na kraju spominje i da su “sve učestalija silovanja i da treba paziti što vam konobar toči u čašu”.

Dolazim nakon sto muka u osmomilijunski Bangkok, golemu betonsku metropolu čija su pročelja zgrada oznojena od vlage, dima od “street fooda” i smoga: nad ulicama se pak zlokobno nadvijaju stotine crnih žica u čijim venama teče struja. S ponekih je prozora gotovo nemoguće imati pogled na ulicu jer ga zaklanjaju gusti snopovi žica. S brojnih veleplakata smiješi se lice novoga kralja Mahe Vajiralongkorna, jedinog sina prije dvije godine preminulog i omiljenog kralja Bhumibola Adulyadeja. Promet je ovdje još kaotičniji: tisuće skutera podsjećaju me na komarce, a stotine tuk-tukova na obade koji lete prema meni. Dok čekam autobus svaki tuk-tuk zastajkuje pokraj mene i dvaput trubne, tako da mi daje i zvučni signal: tuk-tuk. Odbijam ići s njima jer je autobus deset puta jeftiniji, čekam liniju za kultni kvart Khao San. No, ni jedan autobus ne staje na stanici.

– Događa se to ovdje, nedjelja je i ne staju na svakoj stanici – kaže mi Tajlanđanka srednjih godina. – Cijeli sam radni vijek provela u Novom Zelandu i, kad sam se vratila ovdje, dugo mi je trebalo da se naviknem na ovaj kaos.

Kad smo napokon sjeli u autobus, prolazeći pokraj budističkih hramova uočio sam da moja suputnica radi određene, očito religijske pokrete rukama.

– Pobožni ste? – pitao sam je.

– Da, to mi ulijeva sigurnost. Ipak, u našem vjerovanju nema individualne duše, odnosno nekog oblika vječne, nepromjenjive suštine koja se seli iz tijela već... Zastala je, pogledala me i kazala: – Komplicirano je to objasniti vama zapadnjacima. Složio sam se s njom.

Stižem u razvikani Khao San i to je ono zbog čega se dolazi u Bangkok: nevjerojatni “street food”. Na svakom četvornom metru stoji po jedan kuhar sa svojom pokretnom kuhinjom. Naručujem pad thai s povrćem i kozicama za 60 bahta (12 kuna), nevjerojatna je vještina kojom ga kuhar pripremi u tren oka. Još su vještiji majstori tajlandskih palačinki, najljepše su s bananom i nutellom.

Banane su jako jeftine, kilogram oko tri kune, no nisu puno ljepše svježe ubrane s drveta u odnosu na one koje u Europu stižu u prekooceanskim brodovima. No zato je mango sazrio na drvetu čudesan: žute kore, mekan, sladak, djeluje poput infuzije i razbuđuje vrelinom i vlagom uspavano tijelo.

Selfie sa škorpionima

Ipak, snažni mirisi znaju pomalo i ubiti želju za hranom pa je bolje pričekati mrak za ozbiljniju porciju. U Bangkoku je bijeg od vrućine dosta neugodan, jer ako se uvučete u kakav kafić, a nema baš klasičnih kafića kao u Europi, dočeka vas jaka klima i u trenu se smrznete.

Večer u kultnoj ulici ipak je puno živahnija: mladić mi gura pod nos štap s pečenim škorpionom, a pokraj njega je štand s prženim skakavcima i raznim drugim kukcima. No ne vidim da itko kupuje kukce, a tek pokoji kineski turist kupuje pržene škorpione, napravi selfie uz kreveljenje kao da ga jede, a potom ga baci bilo gdje. Bilo gdje zato što je u Bangkoku doista teško pronaći kantu za otpad, pa svi nekako skrivećki bacaju smeće i ostavljaju ga na štandovima. Upoznajem Britanca Erica koji mi je na brzinu ispričao kako je nekim čudnim i nesretnim spletom okolnosti ostao bez žene, posla i kuće.

– Sad sam ovdje, vidjet ću što dalje. Znam samo da se ne mogu vratiti...

Eric me odveo na najbolju pizzu u Bangkoku, obojica smo poželjela malo europske hrane.

Nakon tjedan dana hodanja Tajlandom, odlučujem krenuti prema susjednoj Kambodži. No, kako imam povratnu avionsku kartu Zagreb – Bangkok, morat ću se vratiti u Tajland, što za mene kao hrvatskog državljanina znači vađenje re-entry vize. U Zagrebu se za Tajland vadi viza koja košta 35 eura, ali vrijedi samo za jedan ulazak u tu zemlju. Da biste se ponovo vratili u zemlju, morate izvaditi re-entry vizu koju vadite u Bangkoku za 1000 bahta (oko 200 kuna). To pomalo frustrira, pogotovo kad vidite Slovence koji za Tajland ne trebaju vizu, pa uštede i vrijeme i novac. Je li naša diplomacija ikada ozbiljnije radila na tome? Tisuće Hrvata godišnje odlaze u Tajland i doista bi se država trebala početi brinuti za svoje državljane.

Odlazim niskotarifnim Air Asia (to je azijski Ryanair) u Siem Reap, u čudesnu kraljevinu Kmera, Kambodžu...

Kosova juha i Pad Thai s povrćem i kozicama

Plus i minus