Tharu - narod od malo riječi, puno ljute hrane i bez seksa prije braka

Oniži mladić s bambusovim štapom u desnoj ruci mirno je hodao kroz gustu šumu. Džunglu. Tiho je, na lošem engleskom, po drugi put pričao kako da se ponašamo u slučaju susreta sa zvijerima iz divljine. – Ako nosorog krene na nas – pričao je Kiran – najbolje se popesti na drvo.

Pogled je nesvjesno odlutao po stablima. I pitanje se nametnulo samo od sebe.

Bez kape može, a bez glave

– Na koje drvo? Kako da se popnem? Pa, najbliže grane su na četiri metra visine –

– Da... ako se ne možete popesti, sakrite se iza drveta. Ali budite na oprezu da vam životinja ne krene s jedne strane. U tom slučaju bježite koliko vas noge nose i bacajte stvari sa sebe. Nosorozi ne vide dobro i oslanjaju se na njuh pa će mu vaše stvari odvatit pažnju. Bolje je ostat bez kape ili majce, nego bez glave – ne mijenjajući visinu ili ton glasa pričao je Kiran dok je preko ruke vrtio svoj štap. Bilo je jasno kao dan da se njime zna koristit bolje od običnih smrtnika.

– A tigar? Šta ako vidimo tigra? – pitala je mlada nizozemka, pridružena članica naše male šesteročlane postrojbe koja je hrabro koračala u samo srce Chitwana, nacionalnog parka na južnom dijelu Nepala, čije bi ime u prijevodu značilo Srce džungle. – Ako vidimo tigra, onda imamo sreće. Ali u tom slučaju nema nam nikakve pomoći – sa blagim, jedva vidljivim osmjehom na licu odvratio joj je Kiran, naš vodič kroz džunglu, dok je pažljivo promatrao šumu ispred sebe. S njim smo se našli nešto ranije, s druge strane rijeke Rapti, u mjestešcu Sauraha. U selu je sve jednostavno, skromno. Rijetki sklepani kafići u kojima se može popiti poneko osvježavajuće piće, restoran ili dva upitne kvalitete i ponude te jednako toliko trgovina sa suvenirima za turiste pokazuju da se narod Tharu, srećom polako, počeo prilagođavati “globalnom selu”. Na njihovim cestama, bolje reći putevima kroz selo, lakše je vidjeti konjsku zapregu ili slona nego auto u voznom stanju. A slonovi tom narodu znače sve. Osim što su radna snaga bez premca, lokalci zarađuju zabavljajući turiste s kupkama u rijeci, vožnjama na slonovima kroz džunglu ili oko sela. Skoro svaka kuća ima svog Damba. Oni s manje sreće koji nemaju tog velikog sisavca za kućnog ljubimca moraju se snalazit kako znaju i umiju. No, ni tim jadnim siromašcima nije problem izdvojiti mrvicu od onog što imaju kada je u pitanju vjera. Kroz cijeli Nepal, a tako i Chitwan koji se proteže na 932 četvorna kilometra, putuje na stotine baba, hinduskih svetih ljudi. Većinom putuju pješice i uzimaju ono što im dobri ljudi i život pruži. Nemaju ništa svoje. Tek priprostu odjeću i obuću te limenu kanticu u koju pospremaju skronme darove koje dobiju po putu. Baš dok smo tražili okrijepu u hladovini opskurnog kafića Saurahe jedan sveti čovjek prišao je vlasniku. Gazda je naglo povisio ton glasa, izgledalo je kao da prijeti, no baba je samo stajao na mjestu i mirno gledao ugostitelja. Ovaj mu je za pola minute nešto stavio u kanticu, a baba se bez riječi okrenuo na peti i uputio prema susjednom dvorištu.

– Dao sam tek nekoliko zrna riže. Nemamo ni mi puno više, a svetom čovjeku moraš dati nešto za jesti. No, ne brinem se za njega. I drugi će mu da ti po malo pa će skupiti za pošten obrok – objasnio je gazda Praksh. Kaže da babe cijeli život pješaće, ne zamaraju se materijalnim stvarima te da su najsretniji ljudi na svijetu. Za razliku od ostalih priprostih Nepalaca. Njima se u očima vidi se strah od nepoznatog. Djevojke, mahom sve u nošnjama, gledaju u prašnjavo tlo kada stranci prolaze pored njih, a mladići, koji skoro i nemaju kontakta s tim istim djevojkama jer im roditelji dogovaraju brakove a seks prije braka, po pravilima hindusa kojih je među Tharu narodom 89 posto, je strogo zabranjen, ponekad bace znatiželjan pogled.

Neka dublja komunikacija s tim mladim ljudima gotovo je nemoguća. Strane jezike ne znaju, a i po prirodi nisu baš pričljivi. Pokazat će vam oni sve, uzet će dobronamjernog putnika za ruku, prošetat s njim ako treba i pola sata, ali riječi iz njihovih usta teško će izlazit. Tako je bilo i s Kiranom. Vidjeli smo njegove omiljene nosoroge u prirodnom staništu, prelazili rijeku preko improviziranog mostića od bambusa i jahali njegova slona. Ali više od temeljnih uputa nismo dobili.

Znoj na licima

Ljudi naroda Tharu jednostavno su takvi. Njih četiri milijuna naviklo je na siromaštvo kojim su okruženi. Žive u obiteljski zajednicama, u nizu malih kuća izgrađenih od drveta, blata i - izmeta, na negostoljubivom močvarnom području na rubu džungle. Djevojke manje-više obavljaju kućanske poslove. Na zemljanom podu kuhinje dvije su sestre pripremale večeru za obitelj. Vatra je tinjala između dva kamena dok su rukama spretno pripremale povrće za obrok. Odmah je bilo jasno da za njihovu prehranu treba imati jak želudac. Toliko ljutu hranu ne može svatko probavit. Po preporuci Bhima koji nas je dočakao u Saurahi, probali smo nepalski specijalitet dal-bat. Na velikom tanjuru poslužili su nam dvije šake riže okruženu s četiri priloga. Jedan je izgledao kao naša blitva i nije uopće bio ljut, dok su od ostala tri iste sekunde kapljice znoja počele curiti niz čelo. Pošto je jednostavan za pripremu i jeftin, Nepalci ga stalno jedu, a u zalogajnici kada vam s tanjura nestane neki od četiri priloga ili riža besplatno vam daju repete. Dal-bata k’o u priči.

U starim danima, dok su još živjeli kao nomadi, Tharu narod jedini je naseljavao područje Chitwna. Samo su oni uspjevali opstati tu jer su kroz stoljeća stekli otpornost na malariju, opaku parazitsku bolest koja je pokosila milijune ljudi u svijetu. Pravog objašnjenja za njihovu otpornost nema. Vjerojatno im se imunološki sustav kroz vrijeme prilagodio teškom podneblju.