Još prije dvadesetak godina majke su preuzimale djecu iz vrtića pa zatim kuhale ručak, vodile klince na ritmiku, klizanje ili učenje jezika, pripremale večeru, kupale djecu, pripremile ih za spavanje i još stigle provesti vrijeme sa svojim suprugom.
Jeste li se ikada zapitali kako im je to uspijevalo i koliko je sati trajao njihov dan? Jeste li ikada pomislili da ste nesposobni zato što vama to ne uspijeva i pitali se gdje griješite? No, možda greška ipak nije u vama. Tih 80-ih godina majke su se dizale ranom zorom i počinjale raditi možda već od 6 sati pa su već u dva sata poslije podneva izlazile iz tvornica i hitale po djecu u vrtić. Pred njima je bilo još "debelih" pola dana.
Nedovoljno vremena za dijete
Danas stvari stoje posve drukčije. Europsko se radno vrijeme ušuljalo, a nismo to gotovo niti primijetili i najednom – nemamo vremena ni za što. Radni dan koji završava u 17 sati postao je nešto posve normalno, a na to što nam posao pojede cijeli dan tek se povremeno požalimo. Zbog toga ipak češće pate roditelji koje u vrtićima čekaju njihovi mališani.
Iako vrtići rade sve dulje, pa su tako u mnogim državnima osigurana dežurstva i do 20 sati navečer, roditelji će se radije pretrgnuti da po svog mališana stignu prije nego većina njegova društva, zajedno s tetom, ode kući.
– Na poslu nemam fiksno radno vrijeme i često ostanem dulje. Osim toga, nikad ne znam unaprijed dokad ću ostati. Ako po mog Darija dođem oko 17 sati, vrlo je vjerojatno da će biti posljednji u vrtiću jer ih već prije 16 sati ostane tek dvoje, troje – kazuje Jasna, koja radi u jednoj reklamnoj agenciji. Svjesna da sa svojim Darijem ne provodi ni približno vremena koliko bi željela ili možda trebala, Jasna se trudi da njen 4,5-godišnji sin ipak što prije dođe kući.
Pomažu šogor, nećakinja...
– Snalazim se kako mogu, nekad zamolim šogora, nekad nećakinju da odu po njega. Boli me srce kad pomislim da tamo ostaje sam s tetom koju često i ne poznaje. Ne mislim da će patiti zato što je sam s tetom, ali i one često ostaju predugo, pa ih razumijem ako nisu spremne zabavljati ih i prekovremeno – realna je Jasna.
Upravo zbog sve duljeg radnog vremena u tvrtkama, u mnogim vrtićima razmišljaju o tome da produlje radno vrijeme, ali i dalje velik broj djece dolazi rano, a vrtići ne smiju raditi više od deset sati dnevno. Privatni vrtići rade dulje, ali su uglavnom preskupi pa je idealno rješenje teško naći.
Možda bi to mogli biti korporativni vrtići? Iako klasičnog korporativnog vrtića u punom značenju riječi u Hrvatskoj nema, vrlo su blizu tome zagrebački vrtići Vipneta, Hypo banke i Ericssona Nikole Tesle. Kad dijete možete ostaviti prije nego što uđete u ured, to će vam zasigurno olakšati muke.
– Naši zaposlenici mjesečno plaćaju vrtić 1000 kuna, što je više od državnih vrtića, ali manje od ostalih privatnih vrtića. Puno je naših zaposlenika koji su najprije djecu upisali u državne vrtiće, pa ih poslije prebacili u naš vrtić. Takvi su roditelji najzadovoljniji – kazuje Manuela Mudrinić, rukovoditeljica upravljanja ljudskim potencijalima Vipneta. Radno je vrijeme velika prednost ovakvih vrtića.
– Vrtić radi od 6.30 do 18.30 sati, a roditelji ne moraju žuriti na drugi kraj grada po dijete.
U uredu i vrtiću do mraka
Petra Kirn Sopta, zaposlenica Vipneta, uza svoje radno vrijeme, i ovako jedva stiže pokupiti svoje djevojčice u "normalno" vrijeme.
– Da su na drugom dijelu grada, ne bih ih nikako stigla uzeti na vrijeme. Ovako je puno bolje, a u vrtiću im je tako dobro da ih nekad čak i u 18.30 teško natjeram da krenemo kući. Puno njihovih prijateljica ostaje dugo u vrtiću, pa im uopće nije loše – govori Petra Kirn Sopta.
Ovakvi su vrtići prezaposlenim roditeljima svakako spas, ali problem je, iako ga često ne primjećujemo, puno širi. Čovjeku je svojstveno da se s vremenom na gotovo sve navikne, pa tako i na sve dulje radno vrijeme ili pak ostanak u vrtiću do navečer. No, je li humano provesti dan – na poslu? Ako iz dana u dan sa svojim ukućanima provodimo tek sat-dva, i to prije spavanja, premoreni i u mislima na idući dan, možemo li govoriti o obiteljskom životu? Ili smo se pomirili da živimo – za vikende? One neradne, naravno.
Pa gdje su bake da pripomognu ako ne u odvodenju onda u preuzimanju. Dosad se pokazalo da neke bake se sjete da imaju unucad kad djeca odrastu, ne mogu se pomiriti da su vec bake. A koliko ih ima da to zele postati ...