Trojke obitelji Bajuković prve rođene u Vukovaru poslije rata

Valjda je Bog tako htio i poslije svega odlučio nas nagraditi trojkama – kaže ponosna majka, Vukovarka Slađana Bajuković, koja je sa suprugom Igorom punih 16 godina pokušavala dobiti dijete. Roditelji Marku, Tei i Ani – ujedno prvim vukovarskim trojkama poslije Domovinskog rata, ali rođenih carskim rezom u osječkom KBC-u, postali su prije osam mjeseci zahvaljujući potpomognutoj oplodnji obavljenoj na zagrebačkoj sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac.

– Imali smo nevjerojatnu sreću da odmah iz prvog puta, iako mi je bilo 37 godina, ostanem trudna. Ipak, za medicinsku oplodnju pripremali smo se punih godinu dana jer oboje morate biti sto posto zdravi da bi se uopće pokušalo. No kad su nam rekli da su trojke, bili smo presretni – kaže majka Slađana.

Prerano rođeni

Marko, Tea i Ana, dodaje, rođeni su 1. srpnja, mjesec dana prije termina i sporije su se razvijali od vršnjaka, no sad s osam mjeseci, a kažu im to i liječnici, “hvataju” ritam s drugom djecom.

– Najviše nas je zabrinjavao Marko koji je rođen sa 1600 grama i tek je sa 5,5 mjeseci počeo držati glavicu, a danas je veći od sestara, Ane koja je bila teška 2040 grama i Tee sa 1740 grama. Marko sad ima 8,5 kilograma, Ana 8,1 kilogram, a Tea sedam kilograma – navodi majka koja je na održavanju trudnoće u osječkom KBC-u provela puna tri mjeseca i 20 dana. Tog 1. srpnja, kaže, na CTG-u pokazali su se trudovi i liječnica joj je rekla da će je poroditi.

– Od sreće sam počela plakati! Nisam mogla prestati jecati ne vjerujući da ću ih uskoro vidjeti. Svoju djecu! Doktorica Andrijana Muller, kojoj najljepša hvala za sve, tješila me i upozorila da ako se ne smirim, neću moći dobiti anesteziju – prisjeća se. Zbog male porođajne težine novorođenčad je odmah s ginekologije prebačena na pedijatriju gdje su sljedećih osam dana boravili u inkubatoru. Zapravo, dodaje majka, Marko je ondje bio osam dana, a djevojčice pet dana.

Kući – ili svi ili nitko

– Liječnica na pedijatriji rekla mi je da s djevojčicama mogu ići kući, ali da Marko mora ostati. Uzvratila sam da idemo kući svi ili nitko pa smo tako, brojeći i vrijeme dok su bili u trbuhu, poslije 110 dana izišli iz bolnice – kaže Slađana.

Brinuti se o djeci, ističe, nije joj teško iako priznaje i veliku pomoć svekrve Evice jer suprug zbog terenskog posla izbiva iz kuće i po tri tjedna. Prije nego što je ostala trudna, razmišljao je o poslu bliže kući, no sad u krizi kad je teško naći i zadržati posao, nisu mogli riskirati i ostati bez prihoda.

– Kad toliko dugo čekate, onda vam ništa nije teško! No moram reći i da su njih troje jako dobra djeca i spavaju cijelu noć. Još od prvog dana morala sam ih buditi noću da bi jeli, a sad su u snu od 21.30 do 7.30 ujutro. Valjda priroda tako učini da kad ih je više pa bude manje problema – kaže majka koja ima pravo ostati na rodiljskom dok oni ne navrše tri godine. Međutim, dodaje, iako ne može zamisliti ostaviti ih prije, o povratku na posao odlučit će, nažalost, financije.