Zeleno vrbničko polje s vinogradima žlahtine, plemenita grožđa od čijeg se nektara nekoć pravilo vino samo za gospodu, ostajalo je iza nas. Krivudavom smo cestom kroza zelen otok krenuli k mjestašcu na litici, pedesetak metara ponad mora. Iznad kamene zgrade na kojoj je uklesana 1911., godina kada je otvoren prvi vodovod na otoku Krku, tabla je s imenom mjesta – Vrbnik.
S ceste koja se spušta nije teško uočiti natpis “Kuća vina Ivan Katunar”. Tu su pod istim krovom i dom i posao obitelji Katunar, čiji je vlasnik jedan od prvih petero vinara koji su od osamostaljenja Hrvatske započeli s proizvodnjom vina. Dočekuje nas Egle Katunar, gazdina snaha, rođenjem Istranka, no sada već prava otočanka. Puno zna o ovdašnjoj tradiciji i običajima, govori s takvim žarom da ju je milina slušati pa nije čudno što turisti vole njezine vinske ture, a vodi ih na hrvatskom, talijanskom i engleskom. Rado slušaju sve što ima reći o Vrbniku i životu na otoku. Nakon riječi slijedi degustacija Katunarovih vina – chardonnaya koji na otoku jedino oni prave, rosea, muškata, prošeka, sansigota i vrbničke žlahtine, obične i pjenušave.
Boca vina 200 eura
Spuštamo se s Egle do luke iz koje pokazuje prema uzbrdici.
– Ovo je Put iseljenika, njime su se ljudi koji su odlazili u Ameriku spuštali u luku i mnogima je bio posljednje što su u Vrbniku vidjeli – kaže dok hodamo pokraj Poljoprivredne zadruge Vrbnik, u čijoj je paleti proizvoda i pjenušac Valomet koji fermentira i dozrijeva potopljen na dubini od 32 metra, na tajnoj otočnoj lokaciji. Kapljica je to za one dubljeg džepa jer boca stoji oko 200 eura, otprilike kao i noćenje u “Gospoji”, prvome vinskom hotelu u Hrvatskoj. Prolazimo kroz uzak prolaz u stijeni i dolazimo do predivne male plaže na kojoj je nekoliko kupača.
– Turisti je zovu Secret beach (tajna plaža), a mi Potkovač – govori Egle. Penjemo se prema središtu mjesta i stižemo do fontane smještene između crkve svetog Ivana Krstitelja, u čijoj su loži svećenička grobnica i spomenik borca, podignut za sve Vrbničane poginule u ratovima.
– U ruci ima knjigu, a ne pušku, jer je u Vrbniku obrazovanje uvijek bilo na prvome mjestu. U gotovo svakoj se obitelji jedan sin školovao za svećenika, žene su odavna imale pravo na obrazovanje i u sto je godina bilo sto učiteljica – kaže Egle Katunar, od koje se rastajemo pokraj stuba što vode u stari grad, gdje Anto Augustinović, Posavljak iz Omišlja, prodaje svoje slike.
– Svi su motivi morski – pokazuje nam radove među kojima dominira akt djevojke iza čijeg se tijela vidi tek komadić mora, da opravda slikarovu tematiku. Cijene su Antinih radova od 180 do 330 kuna. Kaže da je zadovoljan ovogodišnjom prodajom. Malo dalje, na terasi konobe, s čašama u rukama i osmijehom od uha do uha stajala je skupina turista iz Češke. S njima je nazdravljala Diana iz Moslavine. Mladi su Česi stigli vlakom iz Praga do Rijeke, zatim su se za 60 eura dovezli taksijem do Crikvenice, u kojoj su odsjeli i gdje im je neka gospođa na plaži ponudila da pođu na izlet brodom do Vrbnika.
– Prvi smo put u Hrvatskoj – govore Česi. Jedan od njih uvis diže čašu u kojoj se ljeskala žlahtina.
– Ševili – naučio je. Vrbnik je prijašnjih godina slovio za drugu najposjećeniju jednodnevnu destinaciju, nakon Dubrovnika. Trenutačno je na 60 posto gostiju u odnosu na lani. No nisu svi gosti uistinu gosti jer tu mnogi stranci, ponajprije Slovenci, imaju nekretnine, a ove se godine prijavljuju svi jer je to jedini način da pri povratku mogu na granici pokazati potvrdu gdje su bili.
Otkazano sve
Zbog pandemije koronavirusa otkazana su sva turistička događanja. Zatvorena je i Knjižnica obitelji Vitezić, ostavština krčkog biskupa Ivana Josipa Vitezića i doktora prava i zastupnika u bečkome parlamentu Dinka Vitezića, no ljubaznošću direktorice općinske Turističke zajednice Sanje Polonijo uspijevamo zaviriti. Među desetak tisuća naslova tu su i Atlas Johanna Davida Köhlera tiskan 1718., jedan od dvaju takvih sačuvanih u svijetu, zatim protestantski Novi zavjet na hrvatskome jeziku tiskan glagoljicom 1562. pa Knjiga popa Savata – glagoljski rukopis iz 1568. godine...
Švrljajući uskim ulicama u starome gradu i prolazeći pokraj sačuvanih glagoljaških natpisa na pročelju, stižemo do Ulice Klančić, najuže ulice na svijetu. Budući da je u najužemu dijelu široka samo 43 centimetra, bilo je tu svakojakih zgoda, a gospođe i danas zastaju i pomno mjerkaju hoće li moći proći, kalkulirajući kojim će putem dalje. Mi prolazimo pa pokraj parka Gospoji i gradske plaže Zgribnica stižemo do izvrsnoga hotela Argentum, tu je noćenje oko 600 kuna, a zaposlenici baš onakvi kakve biste željeli ako ste došli na odmor.
Sezona, da li je pocela?