Idemo u Zaton! I to na – plin. Testnu Daciju Jogger u LPG/benzinskoj dvogorivnoj verziji (ECO–G 100), natočit ćemo, tu na benzinskoj postaji preko puta bivše Name na Vrbanima (u kojoj se nekoć, u njezinim zlatnim danima, moglo kupiti sve od igle čak do glisera, ali ne i vozilo na plin), rezervoar do vrha.
– Lepa tamnozelena boja, pašu i crne felge – slažemo s djelatnikom Ine, čekajući da plin ispuni rezervoar.
– 22 eura pun tank – veli prodavač goriva. I onda – gas. Zapravo, plin. Po gasu, po plinu.
Nije dugo trajalo. Ovih dana, u špici sezone, brže se turist vozi na električnom romobilu, na BMX–u ili gurajući se na skateboardu, jer kolone su nesnosne, ali i to ima prednost, jer ovdje na dionici Lučko – Vukova Gorica, čak i preko tjedna, stigne se upoznati s vozačima iz Poljske, Češke, Mađarske, Njemačke, jer svi stojimo u koloni, spuštenih prozora, i gledamo se, mašemo jedni drugima.
– Kamo putujete? Wohin reist Sie? Wir in Zaton – pitamo mi iz Joggera spuštenih prozora.
– Wir reisen in Vrsi Mulo – vele Nijemci iz Suzukija.
– Srest ćemo se tamo! Wir treffen uns dort – odgovaramo.
Kimaju glavom.
Podsjeća tu na autocesti na situacije u tramvaju ili redu u banci, kada krene spontani razgovor. Pa se malo vozimo, i eto nas tamo koji kilometar dalje, opet jedni pokraj drugih. Već se poznajemo. Prije ćeš se sprijateljiti na Dalmatini s turistima nego noću na šanku.
Upravo u takvoj vožnji, prva–druga–treća, jer tek kod Vukove Gorice uspijemo prvi puta doći na 130 kilometara na sat, a Jogger u šestu, Dacia na plin blista. Potrošnja, po kilometru, zanemariva.
U Zaton stižemo pred Crkvu Svetog Nikole. Nije greška, jer crkva u kojoj se krunilo sedam kraljeva, nije u Ninu. Već u Zatonu! Malotko to zna.
– Crkva se nalazi na polju Prahune, točno između Nina i Zatona – pričaju u Zatonu.
Granica je granica. Za put od otprilike 300 kilometara, potrošnja na osam litara plina. U praksi, šest eura za 100 kilometara. Ili 18 eura za petero ljudi do Zatona. Preračunamo li u kune, za 27 kuna plina po glavi eto vas 300 kilometara dalje na moru. U rezervoaru još ima "juhe", ima plina još s Vrbana još za najmanje stotinu kilometara, pa se može voziti iz Zatona k novim prijateljima u Vrsi Mulo na kupanje i kavu u tamošnji beach bar Shakabun.
Jasno je zašto je ovaj auto miljenik obitelji, ali i taksista, koji mogu voziti satima, s mora do kontinentna, po gradovima stotine kilometara, i to samo na LPG. Jogger je velik, a štedljiv. Visok, no dobro se vozi. Sjedala su mu udobna, upravljač precizan na zavojima, a zvuk trocilindraša ljepši je kad radi na plin. Da smo napunili i benzinski spremnik do vrha, mogli bi prijeći, preko 1.000 kilometara. Ali, tko se vozi na benzin, ako ima tvornički ugrađen dodatni spremnik na plin? Pa nisi blesav.