Cetinska krajina na dlanu jedne ruke, a u drugoj ruci – mobitel. I na dvije, tri, pa i četiri tisuće metara, pod padobranom u paraglideru, Jerko Odžak (44) brine se o turistima koji po državnoj cesti D1 stižu u grad. Dolje, ispod njega.
– I kad sam gore, mobitel zvoni. Pa se na miru, u tišini, brinem da svi budu zadovoljni. Jedan zove da odsviramo svadbu, pa zatim sa suprugom dogovaram koliko vina, domaćeg sinjskog, trebamo za naše goste, koliko ljudi dolazi u naš OPG, što ćemo im staviti pod peku pa se javljaju letači sa svih strana svijeta, koji dolaze u Sinj i Hrvace... Ma ne prestaje – smije se Jerko.
Let s motorom nije izazov
Sjedimo u konobi, u njegovu izletištu Podastrana u Hrvacama.
Kakav je pogled odozgo?, pitam i pokazujem u nebo kroz prozor.
– Hoćeš konkretno? Vidim trajekt Vanga kako iz Hvara uplovljava u Split, vidim čak i zgradu punice Ane u četvrti Pujankama, kako joj se roba suši na balkonu...
Na stolu u konobi u bokalu za vino domaći je sok od višnje, redamo čašu za čašom... Sunce vani lupa, vruće je. A mobitel Jerku i dalje zvoni. Za pitanja slobodnog letenja, od Like do Dubrovnika, većina je odgovora kod njega.
– Učim ljude letjeti, a još važnije, kako sletjeti! Lako se otisnuti u zrak, ali treba se i vratiti, zar ne? Predsjednik sam i strukovne komisije za ovjesno jedriličarstvo i parajedriličarstvo. Ma letenje je strast... Kao klinac želio sam biti pilot. I počeo skakati s plasta sijena, s vrećom iz sinjske tvornice Dalmatinka, koja je bila okosnica razvoja ovog kraja. Rođak Ante i ja. Poput Leonarda da Vincija i Ikara. I čim sam položio vozački, odmah sam želio položiti i letački ispit. Vozio sam stojadin, a maštao o nebu. Pa počeo, s 18 godina, letjeti u jedrilici Blanik L13-A.
Osjeća li se letač bespomoćno u jedrilici, nema motora?
– Samo čuješ “čššššš...” Tresu se krila, promjer im je 19 metara. Moraju, inače bi puknula... Ali, kad savladaš znanje, uživaš u tom zvuku. Avioni s motorima ionako me nikad nisu zanimali. Nije to to... Jedriličari s mora to će razumjeti, nije štos ploviti na motor. Natoči i vozi, ma to je prejednostavno!
A u pravom, putničkom, avionu?
– Bojim se! Ne bi vjerovao, ali zna me uhvatiti jaka nelagoda. Znoj počne curiti s čela. Ništa nije pod mojom kontrolom. A kad sam gore sam, na 4300 metara u paraglideru, držim kontrole u ruci, onda sam ljutit jer me vjetar ne tjera više u nebo. S paragliderom iznad Dolomita i Alpa nemam problema, ali u avionu je frka.
Odlazimo do centra Sinja, možda četiri kilometra dalje od Hrvaca. Prolazimo ispod kestena na alkarskom trkalištu, sve do Glavičke ulice, pune “štekata”. Puni su i sada, Sinj je poznat po tome da, u konkurenciji manjih gradova, ima najviše kafića...
Jerka mnogi pozdravljaju, rijetko ga i vide na tlu, obično je gore, iznad njih, s padobranom...
– Kad si gore, iznad Dalmatinske zagore, tek shvatiš što imamo. Zrak, zemlja, voda. I sve se može iskoristiti za turizam, od aktivnog odmora pa nadalje. Uostalom, letenje je pokretač aktivnog turizma u ovom kraju. Krenuo sam od sebe pa u izletištu organiziram team-buildinge, rođendane, djevojačke, igre za klince, krstitke, zabave... Znao sam i više od pet sati biti iznad Cetinske krajine, ovaj je kraj bogom dan za takvu vrstu slobodnog letenja, a za uzletište Greda svi su letači čuli. Na idealnoj je poziciji. Eto, baš sad organiziramo međunarodni miting paraglidera, dolaze Rusi, Austrijanci, Makedonci, Talijani... Krovna organizacija zove se FAI, to je poput Fife u nogometu.
Spomenuo je Jerko i svadbe. Odnosno, kako u Dalmaciji kažu, pirove. U kojima svira.
– Odsvirao sam više od tisuću svadbi. Možda i tisuću petsto, tko će ga znati. Sviram klavir, harmoniku, trubu... Skladam. I speleolog sam, prošao sam većinu naših špilja... Ma sve stigneš ako imaš volje.
A Sinj? Kako živi grad?
– Malo je gradova veličine našeg koji je toliko poznat po zabavi i životu bez obzira na to što je kriza. Moji turisti, kada odlaze kući, redom kažu da su se sjajno zabavljali. Uostalom, gostoprimstvo je kod nas na prvom mjestu. Eto, jedan je padobranac slučajno sletio susjedu u dvorište. Ovaj ga je uveo u kuću, narezao mu pršuta, na stol stavio vino. Padobranac je bio u čudu, mislio je da će se na njega ljutiti, a na kraju praktički oteturao kući. Ma na koja god ovdje vrata pokucaš, nema šanse da domaćin ne stavi bokal vina i pršut na stol. Nema šanse! Strance neki vole više od susjeda! Bude onih koji ne razgovaraju s prvim susjedom, ali kada dođe gost, ne zaustavljaju se, mogu govoriti satima. Svi su dobrodošli.
Svako jelo ima svoju priču
Što u Sinju turiste najviše veseli?
– Gastronomija. Eto ti, sinjski arambaši su slavni, nešto poput sarme, ali bez riže. Receptura se, dakako, ne otkriva, a jelo je s kiselim kupusom i krumpirom. Ili sinjski uštipak, nekad je bio sirotinjsko jelo, a danas svjetski brend. I mora sve biti domaće. Pa i pizza, talijanski gastronomski simbol, nekad je bila hrana za sirotinju. U Sinju svako jelo ima priču. Ma svaki kamen tu u našem kraju ima svoju priču. A tek ljudi...