Banane iz Slunja. Eh, to je bilo veselje iz doba u kojem se nije putovalo autocestama, u kojem su turisti na zavojitoj D-1 izbjegavali simpatične vjeverice na cesti i odmarali se uz Slunjčicu. Danas?
– Evo ti dvije banane – veli Femija (70). U samom centru grada ima štand, zavukao se u hladovinu i “proučava” novine 24 sata.
– Ma samo ću ih fotografirati, neću ih jesti. Nego, odakle fama oko banana u Slunju? – pitam.
– Tu rastu – kaže uza smijeh pa okreće na ozbiljno:
– Dogodine će biti 40 godina kako tu prodajem banane. I istina je, bile su nekad apsolutni hit. Danas ih možeš kupiti na svakom kiosku, nisu to više ta vremena. A nekad sam svaki tjedan išao po banane u slovenski grad Kopar. Boktepitaj odakle su brodovima dolazile. Pa sam ih prodavao turistima. Budeš li lijepo pisao o Slunju, dobit ćeš sljedeći put banane kad budeš u prolazu...
Sinovi, nemojte mi glumatati
Femiju ostavljam s novinama, među bananama, a spuštam se pješke u kafić “Vodena ovca” u Rastokama. Simpatična Viktorija nosi turistima piće, a za stolom šaroliko društvo.
– Tu ti je BBC-jev voditelj Jeremy Clarkson utapao tugu kad je ostao bez autoemisije Top Gear. I satima čekao hoće li vidjeti vodenu ovcu. Navodno se pojavi ispod ovog slapa. Ali moraš dugo gledati... I biti dobar – kažu domaći.
To je kao ona: “Ako ste dobri, možda načas ugledate i Štrumpfove”. A tko je onda slunjski Gargamel?
– Evo ti ova kuća odmah do nas – pokazuju na ulaz možda metar od kafića u centru Rastoka.
– Tu su rođena dva glumca. Jedan je čak završio i akademiju. Ali, ćaća im zabranio glumiti. Rekao im je: “Nađite si pošten posao, a ne da ovdje glumatate”. I što će, dečki odustali od glume. Jedan je upisao pravo, drugi se okanio ćorava posla – kažu.
U društvo dolazi i dobri duh Rastoka – Goran Lukač (31). Sa šiltericom na glavi.
– Sagradio sam ovdje na rijeci više od 15 mostova i mostića! Nisu baš veliki, od tri do 20 metara, ali kako su od kestena, bagrema i hrasta, mogli bi izdržati i više od pola stoljeća. Ali, nisu tu samo mostovi, već i klupe, stolovi, vidikovci... Uz rijeku sam očistio više od 20 tisuća kvadrata kako bi se ljudi mogli šetati. Čuvam prirodu, sad uređujemo dječje kupalište. Može me se vidjeti do pasa u vodi, trenutačno sam kućni majstor ovog parka.
Sve radite sami?
– A, ne. Najviše mi pomaže djevojka Ivana. Pa Domagoj, Mile, Ante, Mihaela... Imamo udrugu Most. Baš za brigu o našem kraju. Gradim sad i svoj robinzonski kamp, drvene kućice, da imamo i tu novu ponudu. Razgovaramo o Rastokama, o budućnosti, o tome što sve mogu ponuditi novo turistima. Pokazuju na šumu između dviju rijeka, Slunjčice i Korane, za koju kažu:
– To je godinama bilo mjesto za ljubav. Mnogi su iz Slunja baš ovdje prvi put...
Netko prekida baš u najnapetijem trenutku, pa za Gorana kaže:
– On ti jede maslačke.
Maslačke?
– Da, zvuči možda neobično, ali maslačak je pun Sunčeve energije. Kažu – kad idete u šumu, uzmite komad špeka. Ali ja jedem maslačke. Naravno, ne tako da ih naberem i strpam u usta, nego u smoothieju. Stavim banane, limun, jabuke, maslačak, koprive, matičnjak, lanjski peršin. I to čisti organizam, osunča te iznutra! Ove godine nisam pojeo još ni jedan, ali godišnje ih maznem barem sto komada.
Kraj nas prolazi mlinarica Kate, ide u svoj mlin iz 17. stoljeća. Par koraka od terase “Vodene ovce”.
– Ma mi bismo trebali biti Plitvice! A oni Rastoke. No, mlinovi propadaju, nekad ih je ovdje bilo više od 50, a sad smo ostali samo Predrag i ja. Moja je obitelj ovdje imala sedam mlinova. Ali strance brašno baš ne zanima...
Društvo iz Slunja priča o Rastokama.
– Dva su ti sela. A međusobno su, nekoć, bila posvađana. Dobro, možda nisu bila u teškoj svađi, ali bila su rivali. Pa su se ljudi častili kojekakvim imenima. Eto, mi sad sjedimo u Picinu Selu, a ovo prekoputa je Guzino Selo.
A kad se gase slapovi?
I Nikola Živčić sjeda na drvenu klupu kafića “Vodena ovca”. Radio je godinama u tjedniku “Arena”. Ljudske sudbine bile su tema... I vicevi.
– Nego, štos ti je kod Rastoka da su, zapravo, Izraelci ovdje prvi počeli dolaziti. Tamo negdje oko 2000. nakon dokumentarnog filma koji je snimio za HTV naš Branko Pejnović. Pa nakon njih Korejci. Zbog reality showa koji se ovdje snimao. Sad dolaze i Kinezi. Zna biti čudnih pitanja, tipa – “Kad se gase slapovi?”. Istočnjake oduševljava voda, ali neki misle da je ovo kod nas umjetno. A gdje ćeš vidjeti veće ljepote? Nego, romantično realistični roman Heimita von Doderera “Slunjski vodopadi”, koji je bio apsolutni hit, priča baš o našem kraju. Naime, radi se o paru iz Beča koji bježi na rub civilizacije, u samu Nedođiju. A Nedođija, to smo mi... Eto kako nas vide u Beču. Pa i za Milana Neralića, prvog Hrvata koji je osvojio olimpijsku medalju, u Parizu 1900. u mačevanju za Austro-Ugarsku, Bečani su rekli da je “s ruba civilizacije”, da se u njegovu Slunju vole šetati prirodom, a hrvaju se s medvjedima. Daj zamisli! A kad dođu, neće dalje, samo vade fotoaparate...
>> U gradu grofova pet tigrova u dvorištu, ali i majmun Tarzan koji lovi zubala
>> 'Ovdje su Dunav prelazili mamuti. Zašto turiste ne bi privukli tom pričom?'
