Kada se na društvenim mrežama upiše njezino ime i prezime, ekran preplave objave pohvala ljudi kojima je priskočila u pomoć. Moglo bi se listati unedogled i promatrati fotografije i videozapise na kojima sudjeluje u akcijama skupljanja otpada, za koji kažu da ga je skupila na tone, educira i potiče druge da krenu njenim stopama, obilazi stanovnike potresom pogođenih područja, pa i peče kolače za svoje kolege volontere u 3 ujutro kako bi bili topli za jutarnju akciju. I to još uvijek ne bi obuhvatilo sve čime Zora Markotić ispunjava svoje slobodno vrijeme.
Zora Markotić ispričala nam je svoju volontersku priču:
I prijevoz do liječnika
Sa zaraznim osmijehom na licu dočekuje nas i u svom domu i jasno nam je da već svojim društvom popravi dan svakoj osobi u čijoj se blizini nađe. Neumorna je volonterka građanske inicijative Čisteći medvjedići, a u 2022. njen su trud prepoznali i u Volonterskom centru Zagreb pa su je nominirali za nagradu Volonterski Oskar, za koju je ušla među finaliste. Iako prepuna volonterska knjižica bilježi više od dvjesto odrađenih sati u protekloj godini, Zora nam govori kako je ta brojka u stvarnosti puno veća.
– U Čistećim medvjedićima sam dvije godine i sigurna sam da sam samo tu nakupila više od šesto sati. Sudjelujem u gotovo svakoj vikend-akciji, Sljeme mi je kao drugi dom. Prošla sam i sve zagrebačke potoke jer i njih smo u nekoliko navrata čistili, ali znali smo se nalaziti i radnim danom nakon posla u Maksimiru pa ondje skupljati smeće. Onda nam se ljudi znaju smijati i pitaju se "pa tko normalan slobodne dane potrati čisteći tamo neku livadu ili šumarak", a meni nema boljeg nego iskoristiti dan do maksimuma i posvetiti se prirodi i pomaganju. Nisu to samo organizirane akcije, volontiranje je zaista način života koji me obilježava – opisuje nam Zora pa domeće kako priliku za dobro djelo vidi u svakom dijelu svoje svakodnevice
Tako, primjerice, uvijek kada posprema po kući, pronađe predmet za koji smatra da bi drugome više koristio pa ga odluči donirati ili pak ostatke od večere sačuva u hladnjaku i odnese kakvoj gladnoj mački ili psu u susjedstvu. Kada poželi odmoriti misli, sjeda u auto i pravac priroda, ali uvijek spremno nosi rukavice i vreće da bi po putu pokupila i neku limenku ili zaostali plastični omot koji je nemarna ljudska ruka ostavila ondje gdje mu nikako nije mjesto.
A onda povratnu ambalažu odnosi u trgovinu, dobiveni novac daje potrebitima. Uvijek u prtljažniku ima i spremnu vreću punu plastičnih boca pa ih ustupi osobama koje prebiru po kantama. Ako usred dnevnih obveza nekom zatreba prijevoz do liječnika ili dućana, spremno priskoči u pomoć. Bitno, je, kaže, stalno biti u pokretu, a volontersko oko i duh naslijedila je od svoje bake, superžene koja joj je udarila kamen temeljac kada je riječ o brizi za prirodu i svakom živom biću s kojim se susretne.
Stalno osluškuje ljude
– Nas dvije smo često šetale šumom i brale gljive pa mi je tako priroda postala ispušni ventil i najbolji prijatelj kada mi treba mir i predah od svakodnevice. A volontiram otkako znam za sebe, želim činiti dobro. Baka me tomu učila, a i primjeri drugih koji su pomagali. Uvijek ponavljam da smo svi došli na ovaj svijet s nekakvim talentom ili specifičnom osobinom – poručuje Zora. Dugo je, prepričava, volontirala kao vuk samotnjak i šutke činila dobra djela da bi na kraju, kako sama kaže, s Čistećim medvjedićima postala dio svojevrsnoga volonterskoga krda.
– Nikad nisam htjela da netko zna sve to što radim jer mi se činilo kao da to znači da hvalim samu sebe, a to nije cilj volontiranja. Ali onda sam shvatila da moram proširiti glas jer tako potičem i druge da se priključe, posvete se dobrim djelima i učine nešto za drugoga ili za prirodu. S Čistećim medvjedićima naučila sam da treba potaknuti nove ljude tako što ćeš im pokazati da postoje ljubitelji prirode koji su spremni provesti vikend skupljajući smeće kako bi nam u konačnici svima bilo ugodnije i kako bismo vratili prirodi sva ona bogatstva koja nam ona pruža – tvrdi Zora.
A prirodu je vikendima čistila ne samo u Zagrebu i okolici, nego je s vrijednom ekipom prošla i druge gradove poput Varaždina, Križevaca, Splita i Makarske jer, kaže, posla za njih, nažalost, ima svagdje. Zora ipak ne sluša samo potrebe prirode već i ljudi kojima je potrebna pomoć. A da jedno vuče drugo, opisuje nam, svjedoči i činjenica da se preko gljivarskog društva koje djeluje u Glini povezala sa starijim ljudima koji obitavaju u siromašnim selima na tom području.
– Stalno osluškujem ljude da čujem njihove želje. Kad mi netko u razgovoru kaže da voli kiflice, ispečem ih. Ili se susretnem s ljudima koji su se doselili iz Bosne pa mi kažu: "Joj, nisam godinama pojeo dobru krumpirušu." Onda meni nema ništa ljepše nego zamijesiti tijesto i iznenaditi ih. Kad upoznam obitelji slabijeg imovinskog statusa, trudim se prikupiti odjeću ili igračke za djecu i onda sjednem u auto i odem u Koprivnicu, Bjelovar, Nedelišće… ma gdje god treba. Prioritet mi je da mi je auto u dobrom stanju da mogu u bilo kojem trenutku samo uskočiti u njega i krenuti u akciju – vedro zaključuje Zora.