Te pito o te henua. Ili u prijevodu “pupak svijeta”, savršeni je nadimak za Uskršnji otok, najizoliranije naseljeno mjesto na planetu. Jer ovaj komad tla opsega 50-ak kilometara koji se smjestio usred Tihog oceana uistinu je daleko. I to ne samo geografski iako je čak 3600 kilometara udaljen od Čilea, kojem administrativno pripada, nego u svakom mogućem, doslovnom i figurativnom, smislu. Uskršnji je otok daleko od svega što poznajemo, daleko je od bilo koje nama poznate kulture, što zapadnjačke, istočnjačke, pa čak i latinskoameričke, kojoj “po knjigama“ pripada. Uskršnji je otok svijet za sebe u svakom smislu te riječi.
Kako se onda dolazi u jedan sasvim drugi svijet? – isključivo avionom. Polijeće jednom do dva puta dnevno iz Santiaga, glavnog grada Čilea. Postoji još jedna linija koja jednom tjedno povezuje Tahiti i Uskršnji otok, no Santiago je turistima puno prihvatljivija opcija iako i ta karta stoji od 400 do 700 dolara. S obzirom na cijenu, Čileanci se čak ponekad odlučuju na vožnju teretnim brodom koji jednom do dva puta godišnje kreće iz Valparaísa, čileanskog lučkog grada. Naravno, nije riječ o službenoj liniji tako da je turistima nedostupna. Na sreću, od 1967. godine na otoku postoji aerodrom koji je bio ključan faktor za razvoj turizma. A kao gotovo sve na tom otoku, i Zračna luka Mataveri svojevrsna je turistička atrakcija koja iza sebe ima sasvim nevjerojatnu priču. Pista zračne luke koja je do tada mogla primiti samo manje zrakoplove produljena je 1987. godine, i to na inicijativu NASA-e. Američka svemirska agencija procijenila je, naime, kako se Uskršnji otok nalazi na savršenoj poziciji za alternativnu slijetnu stazu njihova svemirskog programa u Kaliforniji. I tako je danas najudaljenija pista na svijetu dugačka čak 3318 metara što je čini dužom i od, primjerice, zagrebačke.
Unatoč NASA-i i modernoj pisti, zračna luka s kojom se turisti prvo susretnu kada dođu na otok ipak i dalje odiše egzotičnošću. Tu je jedna jedina zgrada s krovom od trstike te humoristični drveni semafor koji, iako postoji samo jedan let, najavljuje domaće i inozemne letove te upućuje goste u kojem smjeru moraju ići ako žele ostati na otoku, a u kojem ako nastavljaju let. Svi naravno na otoku ostanu jer letova za dalje nema.
– Ništa ovdje ne doživljavamo pretjerano ozbiljno, htjeli smo da ljudi to shvate odmah nakon slijetanja na otok. Živimo mirnim i opuštenim životom koji mnogi koji dođu uopće ne mogu shvatiti – objasnio mi je odmah nakon slijetanja Manuel, moj domaćin na otoku. Cijene doslovno svega, pa tako i smještaja, na otoku su i više nego paprene. Jedan kruh, primjerice, stoji 2700 čileanskih pesosa, što je otprilike 30 kuna. Stoga je jeftinije pronaći smještaj kod nekog “lokalca“ umjesto u preskupim hostelima ili hotelima. Na otok se pak obavezno nosi barem jedan ruksak pun hrane jer si je tamo malo tko može priuštiti. Tako tek rijetki uspiju degustirati na Uskršnjem otoku ulovljenu i pripremljenu ribu, što je lokalni specijalitet.
Rapa Nui kultura
Manuel, kao i većina od ukupno 6600 stanovnika, živi u Hanga Roi, jedinom gradu na otoku. Riječ je o gradu koji bi se samo na Uskršnjem otoku mogao tako nazvati jer zapravo je riječ o malo većem selu. Zemljanim ulicama koje se tek tu i tamo pretvaraju u nešto što bi se moglo nazvati prometnicom od kamena ili asfalta ljudi se voze automobilima, motociklima i biciklima, jašu na konjima, a njima se također slobodno šeće stoka. Postoji nekoliko trgovina i jedna tržnica na kojoj se prodaju suveniri i to u glavnoj ulici koja predstavlja centar mjesta. Tamo se mogu pronaći i restorani te turističke agencije. Glavni je park pak jedino mjesto s bežičnim internetom na otoku te je većinom okupiran turistima koji obitelji javljaju da su sigurno stigli. Iako je mjesto malo te ga se može prohodati u pola sata, moglo bi u rječniku stajati uz riječ “slikovito“. Nema kutka u kojem nema nečeg novog, drugačijeg i zanimljivog, pa se tako može pronaći čak i “najljepše nogometno igralište na svijetu“. Tako ga barem nazivaju tamošnji stanovnici tvrdeći kako nitko drugi nema igralište na klifu uz pogled na Tihi ocean. Jedino što pogled na taj ocean kvari je blagi strah zbog velikih znakova koji se nalaze na svakom koraku, a koji pokazuju smjer u kojemu treba bježati kada je na snazi uzbuna od tsunamija. Ipak, i to daje dodatu čar mjestu čiji ostatak uglavnom čine kuće, većinom drvene jednokatnice, idilično okružene cvijećem i povrćem. Gotovo ni jedna nije zaključana, a čak ni vrata nisu zatvorena. Nemaju zašto biti, napominju mještani, nitko ne krade, a i da dođe nešto ukrasti, ne bi imao što.
Stari, novi, veliki, mali, moaiji su bez sumnje najveća atrakcija otoka, a turistima treba i nekoliko dana da obiđu sve lokalitete
– Ovdje se ljudi ne zamaraju materijalnim. Ja radim dva sata dnevno. Učim djecu voziti bicikl u vrtiću i ostatak dana uživam. Zaradim 80.000-ak tisuća pesosa, što mi je dosta za život. Većinu toga što jedem uberem u vrtu – govori Manuel te napominje kako mu miran život nitko ne može platiti. Da je htio raditi cijeli dan, ostao bi u Santiagu, kaže. Manuel se, naime, prije pet godina doselio na Uskršnji otok jer mu je bilo dosta života u velikom gradu. Na pitanje nije li Uskršnji otok ipak malo preradikalan odabir, odgovara da mu je baš takva promjena trebala, a isto misli i ostalih 2000 “stranaca“ koji žive na otoku. Iako je većinom riječ o Čileancima, ipak su svi oni stranci bez obzira na to koliko dugo na otoku žive. Domaćim se stanovnicima, naime, nazivaju samo pripadnici naroda Rapa Nui. Riječ je o potomcima naroda koji je prvi naselio otok pri čemu su ga također nazvali Rapa Nui te je to bilo njegovo prvo ime. Otok je, naime, bio nenaseljen sve do 300. godine kada su do njega stigli Polinežani, najvjerojatnije s 3200 kilometara udaljenog Markižanskog otočja. Prema legendi, ekspediciju je predvodio budući prvi kralj Uskršnjeg otoka Hotu Matu’a. Na otoku se nastavila razvijati kultura Rapa Nui te je on nakon nekoliko stoljeća brojio više tisuća stanovnika. Više-manje miran život starosjedilaca prekinuo je 5. travnja 1722. godine prvi kontakt s Europljanima. Na Uskrsnu ga je nedjelju otkrio nizozemski pomorac Jakob Roggeveen, zbog čega mu je i dao ime koje i danas službeno nosi. Nakon toga, otok je ucrtan na karte, što su 19. stoljeću iskoristili peruanski trgovci robljem. U razdoblju od samo 20-ak godina 97 posto stanovništva odvedeno je u roblje u Južnu Ameriku ili je umrlo od europskih bolesti koje su se proširile otokom. Na otoku je 1877. godine ostalo samo – 111 stanovnika. Trebala su desetljeća da se stanovništvo obnovi, ali većina je znanja o kulturi Rapa Nui izgubljena, između ostalog o pismu koje su koristili. Ipak, dokaz da je nekada na otoku živjela velika i razvijena kultura su – moaiji. Veliki kameni kipovi nastali uglavnom u razdoblju od 10. do 15. stoljeća najvrednije su što je Rapa Nui kultura ostavila u nasljeđe i po njima je, uostalom, danas otok u svijetu i najpoznatiji. Čak i ako netko ne zna gdje se one nalaze, gotovo svatko je vidio slike velikih kamenih glava koje vire iz zemlje. Visoke od jednog do čak deset metara, predstavljaju jednu od “najvećih svjetskih misterija”. “Tko je napravio kipove”, “kako su nastali”, pa čak i “jesu li djela stigla iz svemira”, samo su neka od pitanja kojima se moderni svijet bavi od kada su otkriveni. Mnogo se o njima pisalo, mnogi su ih istraživali, no i dalje se većina ne može potpuno složiti o podrijetlu moaija. Ipak, ako se s mještanima pokrene razgovor o njima, nema pitanja na koja nemaju odgovor.
– Naravno da znamo odakle su moaiji i zapravo nam nije jasno zašto svi dižu toliku famu oko njih. Svakako su impresivni i nešto su na što smo kao narod izuzetno ponosni, ali nisu misterij, pa mi smo ih napravili, odnosno naši preci – govori Caco, jedan od starosjedilaca otoka te objašnjava kako su moaiji zapravo nešto poput spomenika. Podignuti su u čast precima, a što je neka osoba bila značajnija za narod Rapa Nui, to je veći moai zaslužila. Kipovi su se izrađivali od vulkanskog kamena na krateru Rano Raraku, a otočani napominju kako su se uvijek i isključivo izrađivale samo glave s torzom iako je u američkim, a potom i svjetskim medijima bilo napisa da su otkrivena i tijela.
– Čuli smo za to, ali to su laži. Netko se htio proslaviti, ništa više. Zna se što je moai i kako izgleda u Rapa Nui kulturi, samo nitko nas ništa ne pita – govori Caco, koji napominje da moderni svijet njihove kipove smatra čudom jer ne vjeruje da je jedan za njih malen narod mogao takvo što napraviti prije tisuću godina.
– Vjerujte, ne vjerujte, nam je svejedno, mi istinu znamo – nastavlja Caco i objašnjava da su maoiji originalno imali nacrtane oči, a neki su nosili kape od crvenog kamena s drevnog kamenoloma Puna Pau. Moaiji su se postavljali na kamene platforme koje su se nazivale “ahu“. Na otoku ima 300-tinjak platformi, a iako ne zna koliko je ukupno moaija, barata se brojkom od njih 1000-tinjak. Danas još samo tu i tamo netko izrađuje kipove u sjećanje na umrle. Većina je stanovništva, naime, kršćanske vjeroispovijesti, pa se moaiji više ne rade redovito, no ako se prođe lokalnim grobljem, mogu se ipak vidjeti poneki iz ovog tisućljeća.
Turizam cvjeta
Stari, novi, veliki, mali, moaiji su bez sumnje najveća atrakcija otoka, a turistima treba i nekoliko dana da obiđu sve lokalitete. Svaki je impresivan na svoj način, od Ahu Tongarikija, najveće platforme s čak 15 moaija, do obronaka vulkana Rano Raraku gdje su razbacani nikad dovršeni kipovi. Ipak, većina ih je danas obnovljena ili je proces u tijeku.
Za kretanje otokom najbolje je unajmiti vozilo, a ponuda je šarolika, od automobila, skutera, kvadova, bicikala... Otočani su, kao što i sami priznaju, jako slabi na motorna vozila, pa danas na otoku više nitko ne pješači, a vozila je gotovo isti broj kao i stanovnika. Da im je to mana, priznaju, ali napominju kako ni oni nisu imuni na baš sve grijehe modernog svijeta. Na taj način uistinu je najlakše obići sve atrakcije, a na Uskršnjem ih je otoku uistinu mnogo. Iako većina turista, kada dođe, smatra da su moaiji sve što će vidjeti, većina se iznenadi. Na otoku se tako nalaze tri vulkana, a penjanje do kratera je posebno atraktivno. Na vrhu vulkana Rano Kau tako se primjerice nalazi zaštićeno jezero s jedinstvenom florom i faunom. Tu je i Anakena, egzotična pješčana plaža s velikim palmama koja izgleda poput onih iz časopisa, a privlači prije svega zbog mogućnosti kupanja u Tihom oceanu. Na Uskršnjem je otoku relativno toplo tijekom cijele godine, temperatura varira od 20 do 30 stupnjeva, a ni i ocean nije prehladan. Diskutabilno je samo pitanje morskih pasa. Na upit ima li ih u blizini, mještani se samo nasmiju i odgovore - “nekad je sigurnije plivati s harpunom“.
Mjesto koje cijelo odiše mistikom iza svake atrakcije ima dobru priču, a otočani su to znali i te kako iskoristiti. Danas gotovo svi žive od turizma, a zarada nije nipošto skromna. Turisti, uz sve ostalo, čim stupe na otok, plaćaju i ulaznicu po cijeni od 300-tinjak kuna. Cijeli je Uskršnji otok, naime, zaštićeni nacionalni park, a od 1995. je uvršten i na UNESCO-ov popis baštine.
I Rapa Nui narodu je, ističu, također glavni cilj zaštititi otok koji smatraju svojim iako od 1888. pripadaju Čileu. Iako su svi i više nego ljubazni te uvijek nasmijani, otvoreno govore da su turisti za njih tek “ulaznica“, a ni na strance koji su se doselili ne gledaju potpuno dobrohotno. Stoga svatko tko jest Rapa Nui to s ponosom i jasno ističe, kao da se time hvali svaki put kada to izgovori.
– Nemamo ništa ni protiv koga, ali mora se znati čiji je ovo otok. To je naš dom i ne želimo da postane tuđa platforma za posao – govori starosjedilac Tukki te objašnjava kako na otoku postoji 30-ak velikih Rapa Nui obitelji. Cilj im je da jednog dana one, na čelu s kraljem, ponovno upravljaju svojim otokom.
– Znam da je to daleka budućnost, ali možemo se barem nadati – kaže Tukki te ističe kako su starosjedioci ipak postigli dogovor s vladom Čilea da se zemlja na otoku prizna kao njihova. Samo oni, naime, smiju biti zemljovlasnici te smiju graditi. Ostali koji na otoku žele živjeti kuću mogu samo unajmiti. A turisti u njegovim ljepotama mogu uživati tek kratko – ako dobro plate. No na kraju, svatko tko dođe na otok zna da mu se to itekako isplatilo. Mene je tamo odvela znatiželja, ali i pomalo taština. Pa tko ne bi volio reći da je bio na “najizoliranijem mjestu na svijetu“. Na kraju je ispalo da je Uskršnji otok i najizoliranija i najljepša i najposebnija destinacija koju sam posjetila.
>> Pročitajte putopis Nevene Rendeli s čarobne Francuske rivijere