Giacomo Casanova, poznati mletački pustolov, dva je puta posjetio Vrsar. Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1743. i 1744. Vrsar je spomenuo u svojim memoarima, a kako je bio jedan od najpoznatijih ženskara novije povijesti, na taj dio ću se kasnije osvrnuti. O Vrsaru je pisao kao o mjestu gdje je dobro piće i iće, a naglasio je i ljepotu žena.
Talijana ima malo
Dvjesto šezdeset i osam godina kasnije evo mene u lijepom Vrsaru u kojemu se danas jedan festival i jedan beach bar zovu po Casanovi. Vrsar je malo turističko i ribarsko mjesto smješteno na zapadnoj obali Istre, na samom ušću Limskog zaljeva, između Rovinja i Poreča. Negdje sam pročitao da su kamen iz Vrsara Talijani odvozili i da su od njega sagrađene venecijanske palače, mostovi i crkve. Draže bi mi bilo da su naši iz Venecije dovozili Talijanke u Istru jer bih onda bolje razumio zašto danas ovdje svi govore talijanski, a sezona je, barem što se dolazaka Talijana tiče, vrlo mršava. Čim sam se smjestio u hotel Pineta, na brdu točno preko puta starog grada, do mene je skuterom došao Saša Halambek, momak iz Općine. Sjeli smo prvo u restoran „By Ena“ odmah na rivi podno hotela Pineta, potom smo se uputili u stari grad gdje sam razgledavao što sve ovaj gradić nudi. Nekako, na prvu ruku, činilo mi se da više nudi priča od samog sadržaja, što se meni odmah svidjelo. Tako je jedna od njih da je topovska kugla u zidu iznad ulaza u stari grad, tik do Turističke zajednice u kojoj, želja mi je istaknuti, radi vrlo ljubazan mladić imenom Sanjin Brajković, ispucana iz jednog od Napoleonovih topova. Gledam ja tu kuglu i zamišljam malog Napoleona kako bi htio biti veliki, a ne može pa napada čitav svijet. U to ime sam naručio bambus po cijeni od 18 kuna. Simpatični Saša neumorno mi je pričao o gradu. Pričao mi je o Montrakeru, međunarodnoj studentskoj kiparskoj školi, zahvaljujući kojoj je Vrsar danas bogatiji za više od 120 skulptura, od kojih većinu nalazimo duž Vrsarske gradske rive, ali i na jednom od četiri gradska vidikovca u starome gradu. Spomenuo mi je vesele ribarske fešte uz restorane na rivi i čak tri pozornice s različitom vrstom muzike, spomenuo mi je da postoji FKK (plaža za nudiste), da je Vrsar idealan za obiteljski odmor iako se tu nađe mjesta gdje i mladi mogu „izgubiti“ noć.
Iduće jutro vratio sam se u stari grad i ponovno obišao vidikovce. Uputio sam se stepenicama na vrh tornja crkve sv. Martina. Unutra nema ama baš ništa osim stepenica i jedne gospođe koja ih naplaćuje po cijeni od 10 kuna. Došavši na vrh, nije mi bilo žao. Odavde se vidi čitav Vrsar. Nakon što sam učinio uslugu fotografiranja jednoj njemačkoj obitelji, vratio sam se do svog hotela pa se prošetao plažama.
Priče su najbolje
Krenuo sam rivom ispod hotela Pinete kraj sportskog centra prema Belvedereu i dalje. Sve je tu lijepo i sve je na svome mjestu.
Bilo da ste u jednom od hotela ili u kampovima kao što su Valkanela, Orsera, Porto Sole ili u Koveršadi, gdje čak ne morate ni gaće nositi.
Vrsar sam napustio sretan što sam otkrio jedno lijepo obiteljsko mjesto za odmor, za razliku od Casanove, koji je otkrio da je tu dobio picajzle, o čemu se ne priča, kao ni o tome da James Joyce nije volio Pulu, a danas mu je tamo, pokraj Portarata, podignut spomenik.
Bitno je da se priča... jer priče su uvijek bolje!