Za dolazak u grad Hvar zaista se valja pripremiti. Dio gostiju pripremi se tako da prethodno zaradi pokoju milijardu dolara pa u hvarsku luku uplove na jahti čiji tjedni najam iznosi kao sve plaće koje ću ja zaraditi u životu. Oni manje financijski sretni pripreme svoju fotoopremu kako bi slikali one prve. Isto radi i dio novinara i svi fotoreporteri koji su dobili zadatak da trče za poznatima i slavnima.
Čudni događaji
Na vlastitu sreću, na to me još nitko nije uspio natjerati, pa se ponašam i živim kao sretan novinar. Mi se, pak, obično za dolazak na takvo mjesto pripremamo tako da pročitamo većinu onoga što je o njemu do sada napisano. Tu negdje sam i sam uletio u priču. Zapelo mi je za oko to da Hvar obilježavaju suze. Početkom 16. stoljeća ovdje je, recimo, jedan križ proplakao krvlju. Taj događaj proglašen je čudom. Kasnije je dobio i procesiju, Za križem. Pola stoljeća kasnije na istom mjestu boravio je novinar New York Timesa i svojim čitateljima poručio da u Hvar svakako ponesu maramice, jer bi mogli zaplakati zaslijepljeni njegovom ljepotom. To možda nije čudo, ali mi je baš bilo drago pročitati nešto takvo. Pod dojmom njegovih riječi, uplovio sam u Hvar. Ma što uplovio... ušuljao se između dvadesetak jahturina privezanih na glavnoj rivi i oko nje. Neću vas sada gnjaviti, no onaj izraz “prljavo bogat” zaista ponekad ima smisla upotrijebiti.
Hvar je vjerojatno jedno od rijetkih mjesta na svijetu u koje se naguralo toliko bogatih i, s druge strane, toliko običnih ljudi. Način na koji oni zajedno uživaju u Hvaru vjerojatno je i najveći njegov šarm. Nitko nikoga ne zarezuje pola posto. O komu ćemo prvom? Ajde o ovima koji su se opernatili. Nećemo lagati, oni u Hvaru nikada ne bi završili da ovdje prije 14 godina svoj san pokretanja kluba “Carpe diem” nije počeo ispunjavati Danijel Svirčević. Vraga bi Hvar bio to što je danas da taj vizionar tada nije pokrenuo koncept elitnog lokala, drugačijeg i posebnog, koji je vjerojatno bio prvi u Hrvatskoj koji je uopće imao dovoljno kvalitetnu priču da u njega svrate najveće svjetske zvijezde i bogataši. Nakon što je još na otoku preko puta, u Stipanskoj, pokrenuo i Carpe diem Beach pa mu se u tom poslu pridružio i legendarni zagrebački ugostitelj Nenad Šepak, Hvar je postao zaokružen u svojoj ponudi za elitu pomiješanu s rajom. Mislite da pretjerujem? Evo vam onda jedan detalj. “Carpe diem” danas u svojoj ponudi ima šampanjac Dom Perignon, jedna boca stoji 11.000 eura.
Previše toga za vidjeti
U međuvremenu, ovdje je otvoreno još pregršt sjajnih klubova i restorana. Klub “Veneranda” valja vidjeti. To je to, valja i gotovo. Jednako kao što valja i obići institucije Paklinskih otoka, dakle jesti kod Patka ili kod Dagmar na Palmižani. Nemam dovoljno mjesta za sve savjete, na Hvaru je sve više mjesta koje treba vidjeti. Pričat ću vam o putu po Hvaru koji je meni pružio sve te silne gušte. Jesam li spomenuo da lavanda ovdje miriše na svakom koraku?
Spavao sam u hotelu “Amfora”. Sjajne sobe, sjajan bazen, božanski doručak i konačno normalna poslovna politika. Ovdje za plaćeno dobivate sobu, pa dijete koje povedete na put ili partner kojeg usput pronađete neće pod egidom “dodatna osoba” izazvati kaos u vašem proračunu. Živjela ljubav...
A kako je pronaći? Na plaži Bonj nipošto, na njoj se mjesto pod suncobranom plaća gotovo 100 eura dnevno. Dakle, pravac stijene ili otoci po danu te “Carpe diem” ili “Lions Pub” po noći. Prvi nudi provod sa pet zvjezdica, drugi je bliži mlađim ljudima kojih je ovdje masa. Iza glavnog trga zavukao se i bar “Ka lavanda”. Skale, sjajna muzika, svi vani, nije pretjerana gužva, formula koja mi je razvukla osmijeh. A Hvaru osmijeh razvlače svi koji godinama dolaze. Ipak je drugačiji i poseban. Ugodan onima koje zanima kultura, glazba i sunce, odličan za bogate koje zanima isključivo hedonizam, pun nevjerojatnih priča koje, objektivno, hrvatska obala, osim možda Dubrovnika, nije zaslužila. I zato evo i Hvaru tih sto bodova.