Dragi moji čitatelji, prosinac je vrijeme ispunjeno posebnim događajima koje podrazumijevaju čestitanje, blagovanje, posjete...
Tada se obično obraćamo ljudima s kojima smo u čestom kontaktu, ali i onima kojima se rijetko javimo, za koje čujemo i kojih se sjetimo možda samo u ovo doba godine. A i neki dragi ljudi se nama također jave samo u ovo doba godine. S nekima smo izgubili kontakt pa se ni oni nama ni mi njima više ne obraćamo.
Ipak, ako se dogodi da pošaljemo neku poruku ovih dana, razveselit ćemo jedni druge. Pogotovo ako ne razmišljamo o tome tko se i kada prošli put kome javio.
Naravno da je i u gotovo zaboravljenim prijateljskim ili rodbinskim odnosima uvijek lijepo nazvati ovih dana, čestitati, sjetiti se, pa makar nakon duge pauze. Ne radi se ni o kakvom ponosu – lijepo je biti onaj prvi koji se javio.
To nam je sigurnije nego čekati da se netko javi nama pa žaliti što je i ova prilika propuštena. Ali što ako nam se dogodi da smo i tu priliku propustili?! Možda smo se sjetili par dana prekasno, možda smo u svoj strci i gužvi u kojoj smo se našli uzeli prošlogodišnju listu i postupili i ove godine jednako?!
I onda nam se odjednom neki nejasni osjećaj javio. Sjetili smo se nekoga. Osjećamo mješavinu žaljenja, simpatije, samoprijekora. Osjećamo se stvarno neugodno. Pa propustili smo jednu zgodnu priliku. Možda slično kao i onaj čovjek koji je propustio jedan drugi važni datum. Svima nam se, naime, zna dogoditi da zaboravimo jedni drugima čestitati. Sigurno ste i vi čuli priču u kojoj prijatelji dolaze u goste pa pitaju domaćina: „Otkada je kod tebe tako hladno?“ „Ah, još od prošlog mjeseca kad sam joj zaboravio čestitati godišnjicu braka!“ odgovara im on diskretno. Umjesto žaljenja zbog hladne atmosfere koja nastupi, treba brzo popraviti, emocionalno investirati i potruditi se te promijeniti raspoloženje.Isto to vrijedi i za propuštene čestitke koje su se dogodile u ovom mjesecu i za koje smo se sjetili prekasno. Ne. Samo nam se čini da je prekasno.
Nikad nije prekasno za obnavljanje odnosa i obraćanje ljudima koje volimo, poštujemo, kojima smo zahvalni i s kojima smo proveli neke lijepe i važne trenutke. Kao što kažemo jedni drugima: Ako se ne vidimo, sve najbolje. Tako možemo reći: Nismo se vidjeli zadnjih dana, mjeseci godina, ali nikad nije kasno da se sjetimo jedni drugih i da uputimo specijalnu čestitku koja će sigurno posebno biti primljena. Doći će kao iznenađenje. Nakon što smo gotovo svima koje volimo dali poljubac, stisnuli ruku, zagrlili se ili poslali poruku, nazvali, vrijeme je da pošaljemo i jednu specijalnu poruku.
I tako pokažemo da nismo skroz zaboravili. Malo kasnimo. Ali nikad zapravo nije kasno za dobre želje. Nikad nije kasno da se sjetimo onih koje poštujemo, volimo i s kojima smo proveli jedan dio našeg života zajedno. Pa kad na kraju, kad su sve čestitke pročitane i sve poruke i mailovi poslani, obavljeni svi razgovori – dolazi jedna zakasnjela čestitka koja ovako sama još bude uočljivija i draža.
To meni izgleda psihologično, a vama?
ja cestitam i pošaljem čestitku kao gospon starog kova a na kraju ne dobijem ni zahvalu eto ti života, nikad više ne ne.