“Vama, ministre znanosti, obrazovanja i športa, jer ste na položaju koji vam daje moć, ali i odgovornost da utječete na sve ono što je vezano uz školovanje naše djece, pa tako direktno možete utjecati i na težinu školske torbe...
Vama, ministre zdravstva i socijalne skrbi, jer ste na položaju koji vam daje moć, ali i odgovornost za zdravlje, a posebno ste pozvani djelovati tamo gdje je ugroženo zdravlje djece...
Vama, pravobraniteljice za djecu, jer je težina školske torbe koju naša djeca svakodnevno moraju nositi u školu direktna šteta i neskriveno nasilje i nepravda koja pogađa svu školsku djecu...”
Ni učitelji nemaju sluha
To je početak otvorenog pisma koje je liječnica i prije svega majka četvero osnovaca uputila ministrima Radovanu Fuchsu, Darku Milinoviću i pravobraniteljici za djecu Mili Jelavić te profesorima, učiteljima i, kako kaže, “svima koji su uključeni u proces stvaranja i tiskanja udžbenika”.
– Imam djecu u drugom, četvrtom, šestom i osmom razredu i težina njihove torbe stalno me uznemiravala. Prošle godine sam ih vagala i torba za prvi razred težila je između dva i tri kilograma, za treći 3-4 kilograma, za peti 6 i pol kilograma, a za sedmi oko 6 kilograma. Sljedećih tjedan dana pitala bih djecu kojim su se knjigama koje su tog dana nosili u školu koristili. Ispalo je da nikada iz torbe nisu izvadili više od jedne trećine onog što su nosili. To mi je bilo neshvatljivo – prepričava Sanja.
Bez volje za borbu
Otišla je učiteljima svoje djece u razrednoj i razrednicima u predmetnoj nastavi, molila ih je da nešto učine, no oni su joj odgovorili da su problema svjesni, ali da ga riješiti ne mogu.
– Pisali smo ravnatelju, a on je pohvalio naš način komunikacije i sve je ostalo samo na tome. Razgovarala sam i s drugim roditeljima, međutim, iako su svjesni problema, kažu – ma preživjet će, drugi su isto to prošli pa će i oni. Svi se slažu da su preteške torbe velik problem, ali isto tako priznaju da se nisu voljni boriti jer da to nema smisla – prepričava Sanja.
– Bez udžbenika se ne može, a težina školske torbe problem je u svim zemljama svijeta. Cilj nam je da torbe budu što laganije, a da bismo do toga došli, moraju se potruditi nastavnici, ravnatelji i roditelji. Učitelji i nastavnici morali bi precizno učenicima reći što će im sutra ili sljedeći sat trebati od udžbenika iz nekog predmeta. Besmisleno je da vuku sve knjige koje imaju – komentirao je ministar obrazovanja Radovan Fuchs problem o kojem mu je, nakon brojnih prijašnjih kritika na račun školskih torbi, pisala i liječnica Sanja Kardum.
Dodaje da se na rasterećenju i dalje radi.
Gospođa mama priča gluposti,za svaki dan postoji raspored sati i zna se kojih i koliko knjiga se nosi...par dana je torba teža a par dana nije i nikada se nenose sve knjige u školu (barem ne manji uzrasti) oni koji to rade su neinformirani ili zaostali.Konkretno u školi u nižim razredima nastavnici imaju ormarić ili ostavljaju u zbornici pojedine radne bilježnice ili knjige koje se koriste povremeno na nastavi.Pozdrav iz Slavonije...