“Djeca, to su naši sutrašnji suci”, izreka je književnika Maksima Gorkog u kojoj je sažeta bit roditeljstva i koju bi svaki roditelji trebao imati na umu dok živi poslovne (ne)uspjehe ili se samo bori za egzistenciju.
Svatko je nečije dijete, zna da ga tijekom odrastanja nisu emocionalno punili ili praznili poslovni (ne)uspjesi njegovih roditelja i njihov društveni status, već ljubav i sigurnost koju je ili nije u njima imao.
Poslovi se gube i dobivaju, a djeca pamte koliko su se roditelji s njima smijali i igrali. No, roditelji imaju sve manje vremena za igru i smijeh s djecom jer što se više svijet razvija, pravo na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna klizi u prošlost. Kako danas roditelji usklađuju profesionalni i privatni život?
Književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović majka je 11-godišnje Magdalene. U jednoj je državnoj ustanovi, čekajući red, zamijetila dvije gospođe u razgovoru. Prišla im je znanica i upitala ih o čemu tako zdušno čavrljaju.
Foto: Danijel Berković/Pixsell
Smijeh najvredniji
– Jedna od njih je odgovorila: “Ništa važno, bez veze, o djeci.” Taj mi je površan i nimalo simpatičan odgovor srušio sliku koju gradim od rođenja kćeri. Bila sam uvjerena da roditelji, zaokupljeni egzistencijom i karijerama, praznine u odnosima s djecom popunjavaju barem nježnim pričama o njima. Kad već nisu i ne mogu biti s njima. I da su im to najdragocjenije priče. Magdalenu sam rodila u ozbiljnijim godinama, iza mene su bili već znanstveni članci, osigurano radno mjesto. Iskustvo me naučilo da nema ništa vrednije od smijeha ljudskog bića. S njezinim se zadovoljstvom ne može natjecati nijedna nagrada ili priznanje – govori književnica. Svjesna je da zbog svog posla ima znatno više vremena na raspolaganju s djetetom nego što ga imaju neke druge majke.
– Magdalena često govori da druge majke puno rade, na blagajni, u trgovini, u kafiću, a ja sam kod kuće i mogu joj biti na raspolaganju. Vjerujem da je majci zaposlenoj u Konzumu katkad teže osloboditi vrijeme za dijete nego što je meni. Ali žena s blagajne Konzuma nije pred očima javnosti i nitko ju ne pita o usklađivanju karijere i odgoja. Tjeskobna sam zbog vremena u kojem živimo. Žalosna sam zbog slika koje svakodnevno gledam. Djeca poslije škole odlaze na prvu, na drugu, a kasno uvečer i na treću aktivnost. Ne igraju se. Školsko gradivo ne slijedi mogućnosti tehnologije. Priča o dobroti, družinama, kvartovskim igrama, samo je dio stare lektire koju djeca više ne razumiju. Prerano ostaju sami u stanu, brinu se o jelu, ne znaju jesu li dobro okrenuli ključ u bravi. Ukrali smo im djetinjstvo. Društvo ih je natjeralo da prebrzo ostare i da, čim za sobom zatvore vrata vrtića, preuzmu odgovornost za svoje odrastanje – ističe Matanović. Kći joj je najugodnije društvo i da se više ne mora pravdati zbog toga, napisala je knjigu “Samo majka i kći”.
– Iz nje će jednom Magdalena vidjeti da sam se trudila razgovarati, da sam po nekoliko puta gledala film koji mi se možda nije gledao, da sam išla u kazališta za djecu i raspravljala o knjigama čije sam likove pozaboravljala. U vremenu koje zanemaruje da su djeca djeca i da nas trebaju, ne želim se pravdati što sam sretnica koja je uspjela posložiti vrijednosti i ponavljati da ću joj nositi školsku torbu kad god mogu, buditi se prije nje i pripremati joj doručak, odvoziti u školu pada li kiša i puše li sjeverac – kaže.
Urednica i voditeljica HTV-ova Dnevnika Sanja Mikleušević Pavić majka je dječaka od četiri i osam godina i daje sve od sebe da vrijeme koje imaju provedu u igri i razgovoru.
Foto: Danijel Berković/Pixsell
– Ne postoji superžena i majka kad radimo i do 12 sati. Fali mi vrijeme s djecom i vidim da i njima fali vrijeme sa mnom. Izostajem s roditeljskih sastanaka jer sam u studiju, ali kad dođem doma, trudim se vrijeme provesti s njima kvalitetno. Jerko ima četiri godine, priča bez prestanka kad dođem, a Niko (8) ima svoje aktivnosti, školske obveze. Nastojim kad smo zajedno da razgovaramo, igramo se, idem s njima u park. Suprug mi je neizmjerna potpora i divim se samohranim majkama. Naravno, dogodi se da stres i nervoza uzimaju danak. Nikad ne bih stavila karijeru ispred djeteta, ali ne znači da svaki posao koji radim neću raditi odgovorno. Temelj svega je da djeci date ljubav i potporu. Koliko im daš, toliko ti se i vraća – govori s toplinom o sinovima S. Mikleušević Pavić.
Brižni otac
Samo želi da izrastu u samostalne i odgovorne ljude. Premda je izabrala profesiju bez radnog vremena, nema razloga žaliti se.
– Moj posao je zahtjevan, ali nije najteži i svjesna sam u kakvim sve uvjetima žene rade. Radila sam prilog u Tvornici čarapa Jadran, u kojoj žene rade u najtežim uvjetima, uz strašnu buku i na temperaturi od 40 stupnjeva. Na što da se ja onda žalim? Kao novinarka vidjela sam brojne ljudske tragedije, sretna sam što sam zdrava i živa i što su mi djeca zdrava i živa. Ne, ne bojim se da ću zakazati kao roditelj – kaže na kraju.
Lovro Kovačić odvjetnik je trgovačkog prava i pripada modernim očevima kojima je samorazumljivo da se i očevi jednako brinu o djeci kao i majke.
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
– Moji roditelji su provodili puno više vremena sa mnom nego što ga ja provodim s djecom jer je tada radno vrijeme bilo kraće, fiksno, i doma su dolazili u 15, 16 sati. Mama je radila kraće i provodila je više vremena s nama, tata je radio dulje, ali uvijek je netko od njih bio s nama djecom. I sve vikende i odmore provodio sam s njima. Kad gledam iz perspektive koliko su roditelji bili sa mnom, ja premalo provodim vremena s djecom. Danas svijet obveza i moderna tehnologija čine svoje pa i kad smo fizički prisutni s djecom, telefoni rade, mailovi dolaze. Tehnologija ide u smjeru da ne postoji strogo privatno vrijeme, a osobito je to izraženo u odvjetničkom poslu u kojem su stranke naučene da vas uvijek mogu dobiti na telefon. Nastojim izdvojiti vrijeme samo za djecu. Petogodišnja kći i dvogodišnji sin premali su da bi imali razumijevanja za moj posao i da bih to tražio od njih. Vikendi i godišnji odmori podređeni su samo njima. Kad sam na poslovnom putu, obuzima me tuga što nisam s njima, nije to grižnja savjesti jer dajem sve od sebe kao roditelj, nego baš tuga. S njima se isključim iz posla, svijeta dionica i odem u svijet igre u kojem se razgovori vrte oko toga “gdje je kraj svemira” i “koliko je velik mjesec” – govori Kovačić i ne skriva, takvi ga razgovori pune.
Vrijeme u kojem živimo roditeljima sve više skraćuje boravak u dječjem svijetu. A oni koji odlučuju koliko moramo raditi šute o tome što će biti s djecom dok im roditelji fleksibilno rade 56 sati tjedno ili više.
>>'Supruga često govori kćeri da je zločesta i prijeti joj kaznama'
>>Kako se ponašate prema djeci? Ovisno o tome njihov mozak može biti - rupičast!