Dame i gospodo, dragi prijatelji nogometa, pozdravimo jednim dugim pljeskom junaka današnje utakmice, strijelca pobjedonosnog zgoditka koji nas je napokon odveo na svjetsko prvenstvo.” Ruka nasmijanog voditelja večernje sportske emisije bila je uprta prema vratima studija dekoriranog raznobojnim žaruljicama koje su se naizmjenično palile i gasile. U okviru se pojavila visoka figura mladića u tamnom odijelu i sivoj košulji.
Preko njegovih pravilnih, gotovo nježnih crta lica slijevala se crvenkasto-plava svjetlost i on zbunjenom kretnjom popravi kosu. Pogledom zaokruži po nizu zbitih glava koje su se gubile u polumraku amfiteatralno postavljenih sjedala. Samo je u podnožju, pod jakim snopom reflektora, stajao stol i dvije stolice odakle mu je mahala ruka voditelja da priđe. Kad je ušao u taj koncentrični krug svjetlosti, pljesak se pojačao, a voditelj ga srdačno potapša po ramenu.
“Dobro nam došli, Viktore, izvolite, sjedite!”
On se spusti u stolac širokog naslona i tek tada zamijeti da na staklenoj plohi stola stoji vaza s cvijećem.
“Mislim da dijelim mišljenje kako s prisutnima, tako i s našim gledateljima da nam je vaš gol, u doslovce zadnjoj sekundi utakmice, riješio sve strahove i priuštio golemu radost. Nakon svega, kako se osjećate?”
Htio je reći da je sretan i da osjeća olakšanje, ali mu je najednom kroz glavu proletio cijeli niz košmarnih slika s kojima je živio posljednjih desetak dana prije utakmice, otkako je ta žena pozvonila na vrata njegova stana. Pokušao se usredotočiti na mjesto, na ljude u studiju, voditelja i njegova pitanja; napokon, gost je najgledanije večernje emisije, samo dva sata nakon odlučujuće utakmice s Engleskom… ali slike su bile moćnije, osjećao je kako ga odnose i kako s mukom pokušava zadržati voditeljevo lice u čije konture sve više ulaze zelenkaste oči i plavi uvojci nad čelom sapetim brigama i vidljivim borama.
Lice je bilo lijepo, no prevučeno sivom koprenom i tijelo čvrsto, moglo bi se reći privlačno, da nije nekako pognuto kao da nosi težak i nevidljiv uteg na ramenima. Prije deset dana zvono na njegovim vratima uporno je zvonilo. Ležao je na krevetu, umoran od oštrog treninga s kojeg se upravo vratio i gotovo ljutito otvorio vrata. Pred njim je bilo lice te žene, koje je sad u potpunosti istisnulo voditeljevo i on je prije izljeva negodovanja čuo njezin blagi, gotovo uplašeni glas.
“Vi ste Viktor Horvat?” pružila mu je oprezno ruku. “Ja sam Ana Barić, ali vama to ništa ne znači”, nastavila je nakon neugodne stanke, jer nije ništa odgovorio. “Znam da ste poznati nogometaš, jer moj sin vas obožava i zapravo sam zbog njega došla. Samo zbog njega…”, glas joj je zamro. Stajali su na stubištu, a on je pratio njezine riječi klimanjem glave. “Izvolite”, rekao je kao da se ispričava i ona uđe, ali zastane u hodniku.
“Neću zlorabiti vaše vrijeme, znate, moj sin... on vas stvarno obožava. Ima pun album vaših slika, intervjua, a tek mu je deset godina.”. On se zbunjeno nasmije. “Drago mi je. Želi li neku fotografiju, ili autogram?” “Ne”, naglo će ona, “on očekuje od vas više, puno više!” “Od mene?!” “Od vas, Viktore”, bio je to opet glas voditelja koji se probio do njega uklonivši gusti zastor slika koje su ga zaskočile, “svi smo puno očekivali. Ali dali ste puno više od toga. Svi su jednoglasno zaključili da ste bili čovjek utakmice.” Ponovno je pred njim titrala raznobojna svjetlost ponad glava u studiju
“Hvala vam, ali bez cijele momčadi i publike, teško bi bilo…ta pobjeda pripada zapravo…” Zastao je kao da želi zatajiti kome je namijenjena, ali je voditelj uletio s novom rečenicom: “Pokazat ćemo najvažnije trenutke utakmice, pa ih zajedno s nama prokomentirajte.”
Na velikom videozidu u dubini studija pojavila se slika obiju momčadi s početka utakmice i intoniranje himni. I dok je još jednom kroz sebe puštao osjećaj uzbuđenja i povišene napetosti u glavi i mišićima, tijela igrača su blijedjela, nestajala i veliki je ekran iznova ispunilo lice nepoznate žene koja mu je uzbuđenim glasom ponovila kako njezin desetogodišnji sin puno od njega očekuje.
“Ali što? Što mogu… ne razumijem. Treba li vam možda novaca?” “Ne, ne, Viktore”, glas joj poprimi mukliji ton, kao da iz dura naglo prelazi u mol, “ne novac. Pobjedu! On očekuje da vi donesete pobjedu.” “Gospođo, i ja je želim više nego išta. Svi mi u reprezentaciji.” “Ali on sanja da vi zabijete gol.”
Morao se nasmijati. “Gospođo Ana”, obratio joj se imenom, kao da je ovih nekoliko rečenica skinulo početnu nelagodu, “i ja o tome sanjam.” “Morate pobijediti!”, rekla je odrješito. “Molim vas, obećajte mi da ćete pobijediti. O tome ovisi odlazak na svjetsko prvenstvo, o zadnjoj utakmici, zar ne?”
“Da, nažalost”, najednom kao da je i sam toga postao svjestan. “Moramo pobijediti Engleze, a to nije nimalo lako. Ne znam koliko pratite nogomet, ali oni su među najboljima.” Cijelo su vrijeme stajali u hodniku i on joj ponudi da uđe u sobu i sjedne. No ona zahvali i gotovo suznih očiju iz nje izleti nova bujica riječi.
“On je potpuno opsjednut tim susretom, reprezentacijom, najviše vama. Naučila sam o nogometu u ovo kratko vrijeme kao da godinama odlazim na utakmice. Zato vas molim, učinite to, obećajte da ćete pobijediti, učinite to za mog Tihomira.”
Uzbuđeno je disala. Nije nalazio ni jednu riječ kojom bi uzvratio. “Gospođo, učinit ću sve što mogu, a za četiri godine je novo svjetsko prvenstvo. Bit će još prilike.” “Neće!” gotovo je kriknula. “Neće!” “Ali Tihomir je mlad”, izgovorio je njegovo ime kao da ga dobro poznaje. “Dječak je, ima još vremena.”
“Ne, Viktore, nema!” glas joj se gubio u jecajima. “Nema ni za ovo. Teško je bolestan i umrijet će za pola godine. Zato mi obećajte.” Pokleknuo je kao da je dobio oštar udarac u potkoljenicu. Ona je stajala pred njim i iz njezinih mutnih očiju sporo su klizile suze. Potražila je njegovu ruku i prinijela je usnama. Osjetio je naglu navalu krvi u licu, vratu, vršcima prstiju. Srce mu je udaralo kao nakon najtežeg sprinta. Noge su mu bile pune olova. Nije znao kud bi s rukom, pogotovo ne s onom na kojoj je osjećao njezine usne.
“Obećajte mi”, ponovila je šaptom.
“Obećavam”, uzvratio je još tiše.
“Sada to obećanje ima smisla”, dopro je do njega voditeljev glas iz velike daljine. Slika se studija bistrila i osobe i predmeti poprimili su na oštrini, “ali, kad je selektor to rekao prije godinu dana, bilo je jako optimistično.”
Viktor podigne pogled prema videozidu baš u trenutku kad su obje kopačke engleskog braniča nemilosrdno ušle u njegovo koljeno, punih pola metra unutar kaznenog prostora. Čudno mu je bilo gledati na usporenoj snimci, svoj grč na licu, bolni udarac, nezgodan pad u punoj brzini, i onda još prevrtanje s komadima razrovane zemlje i trave. Jedanaesterac poput suze. I dok je stadion odzvanjao od bijesnog žamora, švedski sudac Bildt izvukao je mirno loptu izvan šesnaesterca. Sjeća se njegova ledenog pogleda koji je jasno pokazivao želju da Englezi ne izgube.
Shvatio je koliko bi to moglo biti kobno. Od prve je sekunde igrao poput zmaja. Nasrtao na svaku loptu, u slalomu prolazio po nekoliko igrača, pucao iz svih mogućih pozicija. Tog dječaka što umire; koji skuplja njegove slike i uči napamet njegove izjave, dječaka kojeg nikad nije, a vjerojatno i neće vidjeti, doživio je poput svetinje za koju je spreman izdahnuti na terenu. Ništa mu više nije bilo važno. Ni novac, slava, uspjeh, samo taj gol i pobjeda za kojom mališan toliko čezne. Jer, rekla mu je Ana Barić, ime koje nikad više neće zaboraviti, da je ta pobjeda zadnje čemu će se njen sin još veseliti.
Za najviše šest mjeseci tijelo će mu uvenuti poput slomljene biljke, a svjetsko prvenstvo kojem se toliko raduje neće dočekati. Borio se za dvojicu, tijelo mu se grčilo, dres bio natopljen znojem, i kad je bilo očito da bi jedanaesterac riješio žestoki dvoboj, beskrupulozni Šveđanin ulio mu je strah u kosti. “Viktore… Viktore!” obraćao mu se voditelj, uočivši da je otplovio mislima. “Hoćete li prokomentirati ovu očitu sudsku pogrešku?” “Vidite i sami. Sve je jasno. Nikada ne komentiram sučeve odluke. I on je samo čovjek.” Ironičan smiješak zaigra mu na ustima. “Ponekad.” “No, dobro, pustimo tog suca”, nasmije se voditelj, “ipak ste mu kao i cijeloj engleskoj momčadi zagorčali život.”
“Zagorčao sam život sebi”, vratio se opet mislima u stari film, “pošteno zagorčao tim obećanjem.” Dani su mu do utakmice prolazili kao u bunilu. Nije više bio u stanju opušteno slušati glazbu, niti pogledati film prije počinka. Noću se budio i šetao po sobi, a smirivali su ga tek topli i hladni mlazovi tuša. Na treninzima je ostajao sat duže od ostalih. Pokušao je zamisliti kako bolesni dječak izgleda, ali nije uspijevao. Htio je nazvati Anu, ali ona se nije više javljala, a u telefonskom imeniku bilo je tridesetak prezimena Barić.
Opsjedala ga je grižnja savjesti kao da će i sam ponijeti dio odgovornosti za njegovu neminovnu smrt. Taj gol je jednostavno morao zabiti. Komešanje u studiju vratilo ga je iz misli u koje je neprekidno tonuo. Tekli su posljednji trenuci utakmice. Sve su glave bile uperene u veliki pravokutni ekran. Ugledao je opet sebe kako uzima loptu na samom centru i s njom u bijesnom trku kreće prema protivničkom golu. Oštro je odapeo, a engleski je half glavom izbacio loptu u korner.
U panici je pogledom tražio sat na velikom semaforu. Posljednja minuta i dvije velike nule. Svi su bili pred suparničkim golom. Lopta je poletjela u širokom luku. Kriknuo je kao da ispušta zadnji dah iz tijela, odbivši se nogama poput moćnih opruga. Šake i laktovi bubnjali su mu po tijelu, dok je trajao njegov čudesan let prema lopti. Cijeli je stadion nestao. Samo ta prokleta lopta i on letjeli su ususret jedan drugom.
Jedan ga je strašan udarac u rebra u zraku napola okrenuo, dok mu je lopta s druge strane silinom udarila u prsni koš, od čega je izgubio dah i preko buketa igrača gotovo bez svijesti pao na travu. Tišina, potpuna tišina, a onda razoran urlik stadiona, koji je slavio njegov pogodak s posljednjim sučevim zviždukom. Vidio je kako lopta nezadrživo leti pod samu prečku i očajnički ispruženu ruku engleskog golmana koji je ne uspijeva zaustaviti. Nad njim se stvorila piramida njegovih suigrača izbezumljenih od radosti.
Kroz sav taj košmar znojnih lica, uzvika, smijeha, pjesme i strašnog huka s tribina prekrivenih dimom ispaljenih petardi, on je pokušao zamisliti samo kako izgleda osmijeh na licu dječaka zbog kojeg je zabio taj gol. U studiju su svi bili na nogama. Pljeskali su zajedno s voditeljem.
“Viktore, naprosto nevjerojatno kako je ta lopta ušla. Živo nas zanima kako ste dali gol? Neki tvrde glavom, neki ramenom. Čak se činilo da vas je pogodila u vrat. No, da se ne gubimo u nagađanjima, recite nam vi.”
Stajali su u tišini i čekali njegov odgovor. Sjeo je u stolac i zaklopio oči. I tad mu se učini da najednom jasno vidi lice tog nepoznatog desetogodišnjeg dječaka, svog malog prijatelja Tihomira, kako mu se smije velikim, sretnim osmijehom. On mu uzvrati smiješak i prinese ruku grudnom košu.
“Srcem. Znam da sam ga dao srcem.”