Obmana i izgradnja “hrvatske Floride”

Prije mjesec dana naslovnica jednog hrvatskog tjednika spektakularno je najavila “Projekt Florida”, tj. ideju liječnika, poduzetnika i političara, vođe novog Nacionalnog foruma i još novijeg Novog puta Nikice Gabrića: “Dovest ćemo milijun Europljana koji će trošiti 9 milijardi eura godišnje”.Sam novinski tekst bio je jednako spektakularan, kao i Gabrićev plan da od Hrvatske napravi Floridu, ugodan i jeftin raj za europske građane, prvenstveno umirovljenike, “koji će živjeti šest mjeseci godišnje u Hrvatskoj i trošiti 50 eura dnevno pa će godišnje u blagajnama hrvatskih poduzetnika i države ostajati minimalno devet milijardi eura”. “Moj projekt Florida spasit će Hrvatsku”, rekao je Gabrić i objasnio da će euro-penzioneri “uz punu zdravstvenu i svaku uslugu, bez velikih troškova grijanja i u ugodnoj klimi provesti polovicu godine koja je u njihovim matičnim krajevima pretjerano hladna i turobna”.Na stranu to što bi tek trebalo smisliti kako će turobni europski starci, osim na samoj obali i otocima, pronaći svoj komadić zemlje, mora, sunca i veselja u Dugopolju, Pazinu, Konavlima, pa čak i u Posavini i Slavoniji, kako Gabrić najavljuje. Na stranu, dakle, klimatski uvjeti. Važno je da “hrvatska Florida” potiče poduzetničku klimu, jer to je u fokusu Gabrićevog “sveobuhvatnog programa koji bi trebao pokrenuti ekonomiju”. A taj program podrazumijeva: izgradnju 500 tisuća objekata u priobalju i Posavini (pri čemu će država davati zemljište za jednu kunu), naseljavanje milijun ljudi, te odgovarajuće angažiranje naftne, drvne i prehrambene industrije, hortikulturnih i telekomunikacijskih firmi, davatelja zdravstvenih usluga, taksija, te restoranskih, muzejskih i drugih uslužnih djelatnosti. Lako je zamisliti i nastavak ovog plana, za sada nedeklariran: privatizacija infrastrukture svakako bi pomogla obmani i izgradnji “hrvatske Floride”. Gabrićevo isticanje zdravstvene dimenzije cijeloga projekta nije slučajno, jer on je jedan od najuspješnijih poduzetnika u području zdravstva. Bolesno hrvatsko zdravstvo moglo bi se izliječiti poticanjem privatne inicijative u zdravstvenom sustavu, za što je Gabrić dokazani stručnjak, jer priželjkivani priljev europskih osoba treće životne dobi stvorio bi i odgovarajuću potrebu za učinkovitom medicinskom skrbi, što ona javna nipošto nije. Autoceste su također važne, kao i željeznica, a svjesni smo da država više ne može odgovarajuće skrbiti za prometnu infrastrukturu, te da ju je najbolje privatizirati.

Osim toga, energija. Omblu kod Dubrovnika i vjetroelektranu u Fužinama čekamo kao ozebao sunce, vodu i vjetar. A da bi se sve učinilo ugodnijim za strane ulagače i useljenike treba poraditi i na maksimalno efikasnom iskorištavanju područja kao što su Cvjetni i Varšavska u Zagrebu, Srđ u Dubrovniku i Muzil u Puli. Naravno, tu su i ljudi koje treba mobilizirati u svrhu “hrvatske Floride”, svi oni nezaposlenici, otpušteni ili uskoro otpušteni radnici koji bi svojih dvanaestak sati dnevnog rada mogli zaslužiti u nekom od hrvatsko-floridskih resorta, kao i svi oni pogrešno obrazovani studenti koji se sa svojim strukama ne mogu snaći na tržištu rada.

Na stranu šala (koja baš i nije šala, jer to sve se zaista već događa), simbolička i stvarna rasprodaja materijalnih i ljudskih resursa, kakvu se nudi u programu Novog puta, ali i u programu vladajućih i opozicijskih političkih aktera, dokaz je da kurentne političko-ekonomske opcije ne nude nikakav izlaz iz duboke političke i ekonomske krize u kojoj se nalazimo, prvenstveno zato što se i ljude, kao i prirodna i druga zajednička dobra tretira kao običnu i jeftinu robu na tržištu na kojem dominira privatna inicijativa, odnosno krupni kapital.

Na klizećoj nizbrdici hrvatske (pa i europske i globalne) politike i ekonomije gotovo da nema nade. Ali to ne znači da je besmisleno govoriti i djelovati protiv toga, barem u pojedinim sferama u kojima se još uvijek može nešto spasiti, popraviti ili promijeniti, kao što su mediji ili obrazovanje i znanost. Međutim, s obzirom na to što se hrvatskoj znanosti i obrazovanju događa, nema baš mjesta za nadu. O tome govori jedan nedavni i vrlo znakoviti događaj. Naime, Svjetska banka, jedna od ključnih institucija Novog Svjetskog Poretka, uz zagovor Danice Ramljak, osobe vrlo i višestruko dokazanog sumnjivog backgrounda, i gradonačelnika Splita Ive Baldasara, naumila je smjestiti svoj regionalni ured na splitskom Peristilu. Ali, ne lezi vraže, taj prostor je prostor splitskog Filozofskog fakulteta. Je li to problem? Naravno da nije! Zar se može mjeriti višestruka korist od dolaska Svjetske banke (i Danice Ramljak) u Split s potrebama nekih tamo neprofitabilnih “filozofa”?

Na stranu šala (koja baš i nije šala, jer sva je prilika da će se to zaista i dogoditi), ovdje ne samo da vidimo buldožer Svjetske banke, svjetskih banaka i neoliberalnog kapitalizma kako nemilosrdno gazi preko Peristila, Splita, kulture, obrazovanja, znanosti i drugih zastarjelih djelatnosti, nego u destiliranoj formi vidimo i bijedu hrvatske politike. Razlika između “civiliziranog Baldasara” i “barbara Keruma” je kao razlika između Milanovićeve socijaldemokracije i Sanader-Kosoričinog konzervativizma. Naime, nema baš nikakve razlike. Poduzetničko klimatiziranje Hrvatske, kakvo naše političke i ekonomske elite zamišljaju i provode, nije ništa novo, jer cijela je novija povijest Hrvatske povijest takvih velikih ideja i malih napada, koji u konačnici dovode do velike socijalne tragedije. Ukratko, u napadu ništa novo, osim što se svakodnevno otvara neki novi put u vražju mater.