Kako je od stančića dogurao do bunkera s umjetninama

Poslovni čarobnjak i hrvatski George Clooney ili čelnik Hrvatske gospodarske camorre, kako toj ustanovi tepaju ovih dana na društvenim mrežama? Dilema je to koju će u relativno dogledno vrijeme razriješiti pravosuđe, no Nadan Vidošević ostat će jedna od velikih priča hrvatske tranzicije. A možda je doista za sve što je prošao u životu bio predodređen. Od njegovih gimnazijskih kolega čujemo da je – u vrijeme kad je “cool” bilo ići u školu s knjigama pod rukom – današnji osumnjičenik rado išao noseći udžbenike i bilježnice u aktovci, što je ponekad izazivalo podsmijeh, ne samo vršnjaka. Na maturalnoj zabavi posljednje generacije učenika škole “Natko Nodilo” koja se još imala pravo zvati gimnazijalcima prije negoli je taj naziv pomela reforma Stipe Šuvara, profesori su ispjevali vlastiti “vrabac” u kojem je stajao i stih “A naš Nadan kao ministar aktovku nosi...” No, jednu je osobu očarao.

Razredna kolegica Ina postala je ljubav njegovog života, zajedno su od maturalne godine, u međuvremenu dobivši dvije kćeri i sina.

Pothvat iz bitke na Neretvi

Zlobnici bi rekli da su se neke naznake kasnije karijere mogle prepoznati i u “nepodopštini” koju je u vrijeme predsjedničke predizborne kampanje povjerio Večernjem listu. Vrijedi točnog citata: – Ravnatelj gimnazije trebao je svim učenicima potpisati potvrde kojima bi dobivali besplatan prijevoz. Ne znam zašto je odugovlačio i postojala je realna šansa da zbog nepotpisanih potvrda učenici taj mjesec ne dobiju besplatan prijevoz. Odglumio sam ravnatelja i umjesto njega potpisao sve potvrde, kolege i ja smo dobili besplatan školski prijevoz.

Međutim, brzo se otkrilo što sam uradio, prijetilo mi je isključenje iz škole, ali uslijedio je oprost i ja sam se “popravio”.U to vrijeme Vidošević nije imao kasniju reputaciju ljepotana bez konkurencije – s čime se tadašnja cura Ina sigurno ne bi složila. Nije se, kažu, bogzna čime isticao, premda se u toj ispovijedi za Večernji predstavljao kao tipični srednjoškolski mangup. Ispričao je, primjerice, da je 1977., za jednog od rijetkih splitskih snjegova, s prijateljima krenuo u pustolovni zimski izlet na Mosor, koji se zamalo pretvorio u katastrofu. Priča ima mnoštvo bizarnih detalja – jedan od Vidoševićevih prijatelja uganuo je nogu, ali umjesto da ga nose natrag prema Splitu, budući predsjednički kandidat i njegova ekipa odlučili su ga prenijeti preko cijelog Mosora i odnijeti do Dugopolja. I onda su, pričao je, stigli do Kotlenica, gdje su kod nekog gostoljubivog domaćina okušali prvo pijanstvo.

Pogledajte na zemljovid i pokušajte zamisliti put s ozlijeđenim vršnjakom od Sitna Gornjeg, preko 1340 metara visokog vrha Mosora, pa onda nizbrdo do Kotlenica. I to po snijegu. Pothvat ravan spašavanju ranjenika u bitki na Neretvi.Nadan Vidošević odrastao je u splitskom Spinutu. To je četvrt radnika i službenika zaposlenih u tada bujnoj splitskoj privredi, jedan od onih u kojima je uživanje odrasti, jer kad god izađete na ulicu, ondje ćete zateći bar dvije momčadi za balun. Zgrada u kojoj je nakon razvoda roditelja živio s majkom Marijom, službenicom u Jugobanci, i mlađim bratom Tomislavom, nalazi se točno preko puta betoniranog nogometno-košarkaškog igrališta koji u Splitu zovu “srednjoškolsko”. Kao i većina stanovnika Spinuta, i oni su bili sasvim obična obitelj socijalističke srednje klase.

Podrumski stan u tadašnjoj Aljinovićevoj ulici, današnjoj Rendićevoj, pripadao je Nadanovoj baki. Dok je brak Vidoševićevih trajao, do početka sedamdesetih, obitelj je, kako se svojedobno i pisalo, živjela u stanu koji je Ante Vidošević kao financijski direktor Dalmacijacementa dobio u splitskom Varošu. Jedina preostala imovina Vidoševićevih bila je kućica u Nemiri na izlazu iz Omiša. Danas ondje Nadan Vidošević i njegova obitelj imaju cijeli niz vila s apartmanima.

Stojadin s krznenim volanom

Po vlastitom priznanju, nije bio veliki talent za kopnene momčadske sportove, za razliku od vrsnog nogometaša brata Tomislava. Neki čak kažu da mu je jako na živce išlo to što se pred njihovim prozorom po cijele dane igrao nogomet i košarka, pa je navodno stalno tjerao kvartovske klince. Svoju sportsku ljubav – do ozljede – darovao je vaterpolu, a kasnije se nešto bavio košarkom i veslanjem, no nogometnu “falinku” je nadoknadio u devedesetima vođenjem Hajduka do četvrtfinala Lige prvaka. Istinabog, uz repove oko malverzacija s crnim fondovima.

U tekstu iz 2009. prijatelji iz mladosti prisjetili su se i slikarskog talenta, što je još jedna osobina koja mu je zasigurno bila od pomoći u stvaranju umjetničke zbirke u bunkeru vile na Prekrižju.Položaj i ugled Ante Vidoševića bili su vjerojatno ključni argument da se mladi Nadan zaposli u 24. godini u Dalmacijacementu, kao referent plana i analize u tvornici azbestnocementnih proizvoda Antiša Vučičić, kasnijem Salonitu.

Radno mjesto je došlo nakon navodno ne baš blistavog studiranja; neki u Splitu tvrde da je imao prosjek jedva nešto iznad dvojke, a i sam je znao ponekad govoriti da je ekonomiju završio tek toliko da skine teret s vrata. Kako bilo, Vidoševićev rad u Dalmacijacementu bio je obilježen konstantnim usponom. Iz vranjičke je tvornice već nakon dvije godine otišao za šefa knjigovodstva u Prvoborac, današnji Sveti Kajo, a potom je 1989. postao pomoćnik direktora za ekonomsko-financijske poslove u tvornici Partizan, današnjem Svetom Jurju. Bio je to dobar temelj za preuzimanje čela tvrtke već 1990.U Dalmacijacementu je došlo i do susreta koji je dobrim dijelom odredio kasniju Vidoševićevu karijeru. Sreo je Zvonimira Radića, malo poznatog izvan Splita, koji je s Vidoševićem praktički trasirao put kojim će Dalmacijacement ići u devedesetima. Kako nam govore svjedoci iz tog vremena, prva ponuda za privatizaciju stigla je iz talijanskog Italcementa, i baš je dvojac Vidošević – Radić bio protiv toga da se strateška kompanija uopće prodaje.

Takvo je ekonomsko domoljublje trajalo sve dok se nije pojavio britanski RMC. Dalmacijacement je prodan i Vidošević je mogao nastaviti svoju karijeru prema položaju župana, pa ministarskim vodama, vođenju Hajduka, sve do gotovo dvodesetljetnog vođenja HGK i sada pritvoreničke ćelije. Radić je, pak, ostao i dalje ispod radara. Malo bi ga se tko i sjećao da nije bilo neobične reportaže s proslave njegova 60. rođendana, a kasnije je optužio Slobodnu Dalmaciju da je bez dozvole objavila slike s fešte na kojoj mu je prijateljski pjevao ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, a među uzvanicima je bila sva splitska poduzetničko-politička krema. I, naravno, Nadan Vidošević.Sve što se kasnije događalo sada je povijest, a dio toga i predmet istrage i uskoro vjerojatno suđenja. Nije loše za nekoga za koga su u Splitu govorili da vozi stojadin s dodatnom opremom – krznenim volanom.