Ako je fraza “srebro zlatnog sjaja” primjenjiva za ijedno olimpijsko srebro hrvatskih sportaša, onda je to svakako košarkaško srebro osvojeno u Barceloni 1992. Jer, najjača svjetska (i američka) reprezentacija svih vremena (Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson...) bila je nepobjediva pa je srebro značilo da je Hrvatska najbolja reprezentacija “ostalog svijeta”.
No, osim sportskog, ta je medalja imala i vrlo snažan promotivno-politički sjaj. Jači i od bilo kojeg hrvatskog olimpijskog zlata koje će doći kasnije. Te noći finala cijeli je svijet slušao priče o novoj državi.
Odgoda od četiri dana
Prije povijesnih bitaka koje su košarkaši vodili na terenu, Hrvatski košarkaški savez vodio je bitku s vremenom. Istu onu koju vaterpolski i rukometni savez nisu uspjeli dobiti, pa tih reprezentacija u Barceloni nije bilo. Oni nisu imali svog Mirka Novosela. A on je, uz pomoć tadašnjeg predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka, lobirao da Međunarodni košarkaški savez (Fiba) pričeka međunarodno priznanje Hrvatske.
– Ždrijeb je trebao biti 15. prosinca 1991. i dok smo mi čekali priznanje 12 zemalja EU, ja sam tražio da se to odgodi za tri mjeseca. No, Španjolci kao organizatori Igara za to nisu htjeli ni čuti, pa je Središnji odbor Fibe odlučio da nam produlji rok do 19. siječnja.
Ključno je bilo što se za nas zauzeo David Gavitt, predsjednik USA Basketballa, čovjek s kojim sam se sprijateljio još dok je bio trener, dok je on vodio američku, a ja reprezentaciju SFRJ. Na kraju je Gavitt ljudima iz Fibe kazao:
– Ja ne vodim američku državnu politiku, ali sam jedan od onih koji vode sportsku politiku i inzistiram da Hrvatska mora igrati u Barceloni.
Tadašnji glavni tajnik Fibe Bora Stanković također je držao našu stranu, priča Novosel. Na kraju je došao i taj, za hrvatsku državu povijesni, 15. siječnja 1992.
– Oko 13.30 nazvao me Tonči Vrdoljak da mi kaže da nas je priznala cijela Europska zajednica i odmah sam nazvao Stankovića u München. Isti tren nazvao sam i Gavitta u SAD i podsjetio ga da je ždrijeb za kvalifikacijske turnire za četiri dana. A on je odmah napisao pismo predsjedniku MOO-a Samaranchu, a on je sazvao dva svoja dopredsjednika i odlučio da Fiba mora uvrstiti Hrvatsku u ždrijeb.
Nakon toga, za Novosela i njegove najbliže suradnike Borisa Lalića i Mihovila Nakića (predsjednika i glavnog tajnika HKS-a) uslijedio je ogroman posao. Trebalo je nabaviti opremu, pronaći sponzore, izabrati stručni stožer, sastaviti reprezentaciju... Na kraju je odlučeno da izbornik bude Petar Skansi, tada trener Benettona, a da mu pomoćnik bude Aleksandar Petrović.
– Da sam izbornik, priopćio mi je Rato Tvrdić rekavši: “Odlučeno je tako. I neće te se pitali hoćeš li ili nećeš”. Kad smo formirali momčad, uslijedila su dva kruga kvalifikacija jača od bilo kojeg dotad održanog prvenstva Europe – priča Skansi.
S obzirom na rat u Hrvatskoj, Španjolska je hrvatskim košarkašima postala drugi dom u kojem će te 1992. odigrati čak 24 utakmice. Niz prijateljskih, dva kvalifikacijska turnira, a potom i olimpijski turnir koji će kulminirati dvjema utakmicama protiv Dream Teama, ali i iznimno tijesnom pobjedom u polufinalu nad “proširenom” Rusijom, tada zvanom Zajednicom Nezavisnih Država (ZND).
Kukočeva najvažnija trica
Baš u toj utakmici Toni Kukoč postigao je jednu od najvažnijih trica u karijeri, za izranjanje na površinu već potonula broda. Osim toga, Kukoč je i u posljednjem napadu ZND-ovaca napravio neprimjetan prekršaj kojim je onemogućio suparnika da postigne pobjedonosni koš. U akciji prije, učinio je to i Dražen Petrović. Finale je, kao što se i očekivalo, bio formalnost jer je Dream Team doista bio nepobjediv.
– U prvoj utakmici s Amerikancima oni su se usredotočili na Kukoča, jer on je uskoro trebao doći u NBA, a u finalu su se više bavili zaustavljanjem Dražena Petrovića. Kad je Hrvatska u finalu Arapovićevim zakucavanjem povela 24:23, američki trener Chuck Daley i njegovi igrači vidjeli su da je vrag odnio šalu pa su uključili turbopogon. No, bio je to događaj koji su te večeri svi Hrvati slavili, pa tako i predsjednik Tuđman koji je, kako nam je pričao Novosel, došao do svlačionice naših košarkaša.
– Tada smo se i slikali s predsjednikom, no bez Dražena koji je poslije utakmice morao na dopinšku kontrolu. Tuđman je bio sretan što je Hrvatska i putem sporta na velika zvona ušla na svjetsku scenu jer od 184 zemlje koje su prenosile finale, u pola njih nije se čulo za novu zemlju – kaže Novosel.