Svako zlo za neko dobro. Da me aviokompanija Swissair u petak ujutro nije zeznula prodajom više karata nego što avion ima sjedala, ne bih na kasnijem popodnevnom letu u Pariz upoznao francuskog odvjetnika Gregoryja. I ne bih dobio neke informacije vezane uz Rio koji mi je bio odredište.
Samo što sam pogreškom inače prilično pedantnih Švicaraca došao u Rio 12 sati kasnije. Gregory se baš vraćao s ljetovanja, bio je na Hvaru i rekao mi je da mu je bilo odlično. Kada sam mu kazao da idem u Rio, nije mu puno trebalo da se raspriča.
– Bio sam u Riju na nogometnom SP-u 2014. godine. Išao sam na utakmicu u skupini Ekvador – Francuska na Maracani, a imao sam i ulaznicu za četvrtfinale. Sreća da je Francuska prošla, no na tu utakmicu zamalo nisam došao – priča Gregory.
Prije bilo kakvoga moga pitanja, iznenadio me protupitanjem: – A gdje odsjedate u Riju?
– U novinarskom selu – odgovorio sam mu.
Tada još nisam znao da ću biti u sobi u koju bi jedva stali i Pixie i Dixie, miševi iz popularnog crtića, a kamoli moj kolega i ja.
– Šteta, mogao bih vam preporučiti jedan dobar hotel. Blizu Copacabane, u jednoj od malih uličica. Teško se može pronaći, a opet, svi putovi vode tamo. Noćenje stoji 100 dolara, u cijenu je uključen pun pansion, korištenje vanjskog bazena, SPA wellness i ono što je najbolje za tu cijenu – uključene su i žene – rekao je.
Da je govorio na francuskom, a ne na engleskom, možda ga ne bih dobro razumio, ali ženske za cijelu noć, i još badava! Ne vjerujem.
– Da, živa istina. Gazda hotela ima dvadesetak “zaposlenica”. Svaku večer možete biti s drugom. Tako sam se zaigrao da gotovo nisam otišao na četvrtfinale. A djevojke sigurno od gazde dobivaju neki postotak, a i klijenti im nešto ostave. Na kraju je svima dobro. A najbolje je od svega što i u saunu možete povesti djevojku koja je taj trenutak slobodna. Svi se lijepo zabavljaju, kao u Big Brotheru. Baš razmišljam da ponovno odem tamo na desetak dana – oduševljeno je pričao Francuz.
Ime hotela nećemo napisati da ne bi netko od naših onamo slučajno zalutao.
Nego, Gregory, zašto Hvar i Hrvatska, a ne ponovno Rio?
– Pa nije sve u curama. Ima nešto i u prirodnim ljepotama, a Hvar je čudo, a tek Paklinski otoci i Palmižana! Sve ima svoje čari.
– Dobro, da prijeđemo na ozbiljnije teme, zar nije u Riju opasno noću?
– Puste priče. U gradu, u centru, ondje gdje su kafići i restorani, nema bojazni. Naravno, odete li u neki zabačeni, mračni dio, onda je to zbogom zauvijek. Ljudi ondje spavaju u kartonskim kutijama i za jedan obični zlatni vjenčani prsten ode vam glava – kaže Gregory.
Sreća pa sam prsten ostavio doma. Uz dopuštenje drage.
– I još jedan savjet. Sigurno ćete ići na izlet, Glava šećera ili Isusov kip. Savjetujem vam da obavezno ulaznice za te izlete kupite od lokalaca na Copacabani. Prepoznat ćete ih jer imaju mala vozila u koja stane 10-12 ljudi. Za triput manju cijenu dobit ćete prijevoz tamo i natrag, ulaznicu za žičaru i još ponešto. Jer, neki će vas prevariti i za isti novac naplatiti vam samo vožnju, a ostale ulaznice nećete dobiti – rekao je Gregory.
Kupanje na Copacabani ili Ipanemi? – Nula bodova. Baš tako. Francuska rivijera je deset puta bolja i ljepša – rekao je.
– Znam, bio sam nekoliko puta u Mentonu – kažem mu.
– O, grad limuna. Znam. Ali nikad nisam bio dalje od Monte Carla. Nije bilo potrebe.
– Da i tamo nema kakav sličan hotel kao u Riju?
– Nema, ali ima puno kasina. Što mogu, volim kocku i žene – zaključio je Gregory.
vele zenu i stave transvestita na naslovnu