Poništen i peti natječaj za ravnatelja/icu Muzeja grada Zagreba. Gdje je zapelo?

Ovih je dana poništen i peti natječaj za ravnatelja, tj. ravnateljicu Muzeja grada Zagreba. Kadrovskoj trakavici u režiji dviju gradskih vlasti, prvo one iskusne Bandićeve, a sada ove još uvijek svježe Tomaševićeve, kao da nema kraja. I dok se o Bandićevu načinu vladanja gradskim, pa i kulturnim institucijama manje-više zna sve, što se zna o tome kako u kulturi kadrovira Tomislav Tomašević?

Podsjećam, Tomašević je isti onaj političar čije su se bliske suradnice zgražale kada je Upravno vijeće Centra mladih Ribnjak u ožujku ove godine za ravnateljicu predlagalo osobu koja nije dobila zeleno svjetlo Stručnog vijeća kolektiva. Tada se praksa ignoriranja mišljenja Stručnog vijeća Centra mladih Ribnjak nazivala nametanjem političke volje preko koljena i nastavkom Bandićeva klijentelističkog kadroviranja u kulturi grada Zagreba. No kada su možemovci trijumfirali na lokalnim izborima u Zagrebu te si osigurali komotnu poziciju u Skupštini Grada Zagreba, ali i gradonačelničku fotelju, odjednom mišljenje tog istog Stručnog vijeća Centra mladih Ribnjak više nije bilo tako važno. Tako je na posljednjoj sjednici Skupštine grada Zagreba po hitnom postupku prošla kandidatkinja kojoj Stručno vijeće nije iskazalo povjerenje.

Dapače, Stručno vijeće Centra mladih Ribnjak jednoglasno je podržalo osobu koju na kraju možemovska većina nije imenovala ravnateljicom. Ali, to sada nije bilo nametanje političke volje preko koljena. Toliko o političkim i moralnim principima ljudi koji trenutačno vladaju gradom Zagrebom. Nešto slično sada se događa i u Muzeju grada Zagreba. No ovdje je postupak bio puno krvoločniji nego u Centru mladih Ribnjak. Tako je novo muzejsko Upravno vijeće čija je tri (većinska) člana postavila Tomaševićeva ekipa ovog ljeta prvo poništilo prijedlog prijašnjeg Upravnog vijeća da se za ravnateljicu Muzeja imenuje njegova dugogodišnja djelatnica, pa je donijelo odluku da se za ravnateljicu predloži povjesničarka umjetnosti bez muzejskog iskustva, jer je obećala da će biti inovativna te da će Muzeju donijeti čak i sposobnost preživljavanja na tržištu!? Na kraju je i s tom odlukom zapelo jer je došlo do nepreciznosti u kandidacijskoj dokumentaciji, pa je Upravno vijeće poništilo i peti natječaj. I usput izrazilo nezadovoljstvo jer su o njihovim odlukama pisali mediji i brujale društvene mreže. A sve se, valjda, trebalo odigrati u totalnoj tajnosti, kao da se bira papa, a ne ravnatelj gradskog muzeja. Javno su u obranu muzejske struke istupili i ugledni intelektualci poput Snješke Knežević, Zvonka Makovića, Tončija Vladislavića... Svoje iznenađenje ignoriranjem potvrđenih muzejskih djelatnika koji su se javili na natječaj, ali im novo Upravno vijeće nije dalo šansu za vođenje Muzeja grada Zagreba, izrazila je i Vlasta Krklec, predsjednica Hrvatskog muzejskog društva koje ima 700 članova. Ali sve će to biti uzalud ostanu li novi zagrebački vlastodršci pri svojoj namjeri. Oni i dalje imaju većinu u Upravnom vijeću koje su sami postavili (što je u skladu sa zakonom). Ne obaziru se na mišljenje predstavnika Stručnog vijeća i vijeća radnika. A zbog Zakona o hrvatskim muzejima dovoljno je da Upravno vijeće svoj prijedlog pošalje gradonačelniku koji će to potpisati i stvar je riješena. I dok o ravnatelju Centra mladih Ribnjak ili bilo kojeg zagrebačkog kazališta svoje mora reći i Skupština grada Zagreba, a prije toga i gradski Odbor za kulturu i Odbor za imenovanja, što se tiče muzeja dovoljno je imati prijedlog Upravnog vijeća koji će gradonačelnik amenovati.

A kad smo kod Muzeja grada Zagreba, koškanja su počela još prije dosta mjeseci, kada je u prvi plan medijskog interesa izletjela spomen-ploča muzejskim radnicima postavljena 1958. godine. Na njoj su bila istaknuta imena kolega stradalih u Drugom svjetskom ratu, i to Marije Hanževački, kustosice grada Zagreba zaposlene u Muzeju od 1941. do 1944, te Držislava Švoba, Ive Šrepela i Ladislava Strossera. Ploča koja se nalazila na ulazu u Muzej uklonjena je 1992. tijekom obnove muzejskog kompleksa. Nakon toga je ploča godinama neopravdano čamila u depou, a početkom 2020. postala je dio muzejskog fundusa te je dobila inventarski broj. Uslijed zagrebačkog potresa oštećena je te je predana Hrvatskom restauratorskom zavodu na restauraciju. U međuvremenu se, i to osobito na društvenim mrežama, pa i na muzejskom Facebooku zbog odnosa prema antifašističkoj spomen-ploči djelatnike Muzeja prozivalo za antisemitizam, povijesni revizionizam i veličanje fašizma. I tako je jedna spomen-ploča postala najvažniji artefakt Muzeja koji je još 1907. utemeljila Družba Braća hrvatskoga zmaja. Ako i ta činjenica u međuvremenu nije dovedena pod znak pitanja.