Oklijevanje Europske unije kad je riječ o sankcioniranju Poljske zbog kršenja načela vladavine prava izaziva silno nezadovoljstvo među čelnicima sjevernih članica EU. Iako se Poljska na inicijativu svog premijera Mateusza Morawieckog očito odlučila na konfrontaciju s Unijom i njezinim temeljnim institucijama, u Bruxellesu su se naposljetku odlučili na odgađanje rješavanja tog problema i, kako je poručeno, nastavak dijaloga s Poljskom.
Zadnja eskalacija krize u odnosima između Bruxellesa i Varšave uslijedila je nakon kontroverzne odluke institucije koja se u medijima naziva Ustavni sud Republike Poljske, iako je riječ o instituciji koja je nekoć bila Ustavni sud i koju je prije šest godina nezakonito i protuustavno uzurpirala i sebi podredila vladajuća poljska stranka PiS i njezina vlada. I sada je ta institucija, poljski “Ustavni sud”, odgovarajući na zahtjev poljskog premijera ključne elemente europskog prava proglasila nekompatibilnima s poljskim Ustavom, što je automatski dovelo u pitanje i poljsko članstvo u EU, izazvavši krizu koju mnogi smatraju najvećom od Brexita.
Međutim, umjesto konfrontacije s Poljskom, čelnici Unije odabrali su miroljubiviji put, što je dobro i za Poljsku i za EU. Unutar Unije već se bila okupila skupina sjevernih zemalja, predvođenih Nizozemskom, koje su bile za strogo kažnjavanje Poljske uskratom ukupno 36 milijardi eura – od čega 24 milijarde nepovratne pomoći i 12 milijardi povoljnih kredita – što bi ih Poljska trebala dobiti temeljem europskog plana oporavka. Nizozemski premijer Mark Rutte bio je odlučan u namjeri da se Poljskoj stopira isplata tih sredstava, zagovarajući uvjetovanje isplate sredstava poštivanjem vladavine prava. Kao predvodnik skupine “štedljivih” zemalja koje više uplaćuju u proračun EU nego što iz njega dobivaju, Rutte je još prošloga ljeta, kad je u Mađarskoj donesen kontroverzni zakon izravno usmjeren protiv LGBT+ zajednice, izravno poručio da za takvu Mađarsku nema mjesta u Uniji.
Rutte ipak nije mogao Mađarsku izbaciti iz EU, kao što sada ne može ni Poljsku. Takva su pravila, s obzirom na to da europski ugovor ne predviđa mogućnost izbacivanja članica, iako postoji opcija njihova sankcioniranja. I to je ono što je Rutte pokušao s Poljskom, koja uporno ustrajava na kršenju načela vladavine prava. Kad je već ne može izbaciti iz Unije, onda je želi kazniti uskraćivanjem europskih sredstava, što bi za Poljake bilo jako bolno, s obzirom na to da je robustan poljski gospodarski razvoj protekla dva desetljeća uvelike počivao upravo na uspješnom povlačenju europskog novca. Slično je i s Mađarskom, koja je najveći neto korisnik novca iz europskih fondova, a mađarska industrija, kao i poljska, vitalno je povezana s njemačkom industrijom i europskim tržištem. Zato ni Poljacima ni Mađarima ne pada na pamet napuštanje EU, iako su Poljaci, s obzirom na veličinu poljskog tržišta, u tom pogledu ipak u nešto povoljnijoj poziciji od Mađara.
Raspravu o kažnjavanju Poljske presjekla je odlazeća njemačka kancelarka Angela Merkel koja je ponovno pokazala zašto će toliko nedostajati na sastancima čelnika EU. Merkel je spriječila kažnjavanje Poljske uvjeravajući da treba pričekati odluku Suda EU koji tek treba odlučiti je li zakonito uvjetovati isplatu europskih sredstava poštivanjem vladavine prava, istodobno osudivši odluku Europskog parlamenta koji je od Europske komisije zatražio da odmah pokrene mehanizam uvjetovanosti europskih isplata. Merkel pritom smatra da treba postići kompromis s vladama u Varšavi i Budimpešti, izazivajući bijes onih kojima je dosta novog europskog “appeasementa” u slučaju poljske i mađarske opstrukcije vladavine prava. Postoje brojni razlozi zbog kojih je ovaj spor bolje rješavati dijalogom i kompromisom, baš kao što to predlaže Merkel.
Jedan od njih svakako je činjenica da sankcioniranje Poljske i Mađarske uskratom europskih sredstava, premda politička moć autokratskih vladara u Varšavi i Budimpešti velikim dijelom počiva upravo na manipulaciji europskim sredstvima, ne bi značilo kažnjavanje tamošnjih političkih elita odgovornih za sadašnju krizu, nego građana Poljske i Mađarske. I vjerojatno bi, kao i u slučaju klasičnih političkih i ekonomskih sankcija, dovelo do homogenizacije i jačanja političkih opcija koje su bile cilj sankcija. Drugim riječima, uskrata europskih sredstava imala bi suprotan učinak od očekivanoga.
Osim toga, europske institucije i političari trebali bi se suzdržati od arogantnog dociranja Poljacima i Mađarima sve dok unutar EU postoje članice poput Španjolske, u kojoj postoje politički zatvorenici, o čemu Unija šuti. Nepoštivanje vladavine prava, slobode medija i drugih demokratskih standarda nisu ekskluzivan problem Poljske i Mađarske, nego i nekih drugih članica, pa i onih zapadnih, no Komisija u tom pogledu očito ima dvostruka mjerila, što dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost i u ovom slučaju.
Sve to, naravno, ne znači da Unija ne treba osigurati zaštitu i poštivanje vladavine prava u svim članicama, ali to mora činiti na principijelniji i dosljedniji način od dosadašnjeg. Europska vrhuška mora se čuvati otvorenog interveniranja u odluke Poljske, jer to izaziva kontraefekt. U svakom je slučaju bolje da presudnu odluku o svojoj budućnosti donesu poljski i mađarski birači na demokratskim izborima – jer izbori u Poljskoj i Mađarskoj jesu demokratski – a ne Bruxelles. Čini se da je mađarska opozicija koja se nedavno ujedinila oko zajedničkog kandidata koji će se suprotstaviti Orbanu na izborima sljedeće godine, za to spremna, dok u Poljskoj autoritarna vlast cijelo vrijeme, unatoč slabašnoj i podijeljenoj opoziciji, nailazi na snažan otpor proeuropske poljske javnosti. Apsurdno je u takvoj situaciji poticati Poljsku na “Polexit”.
O napuštanju Unije mogu odlučiti samo Poljaci, a odlazak Poljske predstavljao bi težak udarac za ujedinjenu Europu i pitanje je bi li ga Unija u sadašnjem formatu preživjela. Sa svojih gotovo 40 milijuna stanovnika Poljska je najveća nova članica EU, koja je svojim konstruktivnim odnosom prema Europi svojedobno izborila poziciju lidera nove Europe. Poljska je najvažnija postkomunistička zemlja, a prodemokratski pokret u toj zemlji presudno je utjecao na urušavanje sovjetskog bloka, bez kojeg ne bi bilo ni ujedinjenja Njemačke, čega je Merkel itekako svjesna. Poljska je previše važna zemlja da bi bila ostavljena na milost i nemilost poljskim ultranacionalistima, ali odluku o tome trebaju donijeti poljski građani, a ne eurobirokrati.
Potpora Poljskoj jer je u pravu. U ugovoru je točno stajalo što je u ovlasti EU a što u ovlasti nacionalnog zakonodavstva. I sad birokrati u EU krše ono što je u ugovoru nastojeći silom proširiti svoje ovlasti.