Srpska ćirilica nikad nije bila hrvatsko pismo, zvali smo je i bosančica

Subota 27. studenoga

INSTITUCIONALNA ZAŠTITA KRIMINALA I DRŽAVU ČINI KRIMINALNOM

Osuđenog kriminalca Zdravka Mamića hrvatski mediji promoviraju kao pravednika čak i onda kada svojim nedjelima dodaje nova zločinstva. Pri tome ta nedjela prikazuje kao dokaze svoje nevinosti te moralizira govoreći što u Hrvatskoj ne valja, a to je pravosuđe koje će on sa svojim timom i međugorskim nadahnućem reformirati!!! Kaže: “Ima još 50 sudaca kojima sam davao novac, ali nisam ih htio petljati u to”. Odakle mu novac za mito, i zar njime nije počinio kriminal zbog kojega zaslužuje suđenje i zatvor, i u Hrvatskoj i u BiH? Već sam pisao o tome da je nepojmljivo da se ni Crkva ne ograđuje od tog monstruma, nego šutke gleda kako međugorsko svetište pretvara u zaštitu za svoje zločine. Pouzdano se zna da on i danas upravlja Dinamom koji vode njegovi ljudi. Sportske organizacije, politika, policija, pravosuđe i mediji – i Plenković, i Božinović, i Kustić, i Mateša, i Dobronić, i novinski urednici – ništa ne čine da te ljude uklone i sudski gone, pa tako institucionalna zaštita kriminala i državu čini kriminalnom. O Mamiću i Hrvatskoj piše se na svim kontinentima, pa i u Indiji, Indoneziji... Naravno, u stilu Plenkovićeve samohvale kako Hrvatska nikad nije imala veći ugled u svijetu. Kriminalni ugled.

Nedjelja 28. studenoga

HRVATSKA POVIJEST I KULTURA IMAJU VRLO MALO SRODNOSTI SA SRPSKOM

Književnik Miro Gavran kaže: “Ćirilica je, uz latinicu i glagoljicu, jedno od tri hrvatska pisma”. Ne treba krivo shvatiti ovaj naslov, i Gavran bi se složio s time da se to obično naglašava kako bi se pojačala tolerantnost prema srpskom pismu. U Hrvata nije bilo srpske ćirilice, koja je u našoj zemlji prošlost i nitko je više ne uči, a to pismo čini jednu od važnih razlika između srpske i hrvatske kulture i tradicije. Nije bila omiljena u školama u bivšoj državi, a neki su je doživljavali i kao barbarsko pismo. Mnogi se Hrvati, zacijelo zbog ostataka negdašnjeg podaništva, vole dodvoravati Srbima, pa umanjuju razlike između dvaju naroda, a neke i niječu. Obratno, te razlike treba naglašavati i njegovati, ne iz mržnje prema Srbima nego radi čuvanja hrvatske baštine i nacionalnih posebnosti. Hrvatska povijest i kultura imaju vrlo malo srodnosti sa srpskom. Kundera je 1975., kad je došao u Pariz, bio srdit na Francuze koji su ga pozdravili kao “disidenta s Istoka”, jer, kako reče, Istok je ćirilica, pravoslavlje, izostanak iz velikih kulturnih epoha koje su obilježile europski Zapad..., što bi mogao reći i svaki Hrvat. Napokon, ćirilica se u Hrvatskoj nazivala i bosančicom, a bilo je i drugih naziva.

Ponedjeljak 29. studenoga

PAPA I BOZANIĆ ŠTITE MIGRANTE I ODRIČU SE STEPINCA

Jako me “dirnula” poruka pape Franje čelnicima država nakon tragedije u La Mancheu da poštuju “ljudskost” migranata. Još jedno rutinsko podilaženje javnosti na koje će se moćnici nasmijati, običan će ga svijet doživjeti kao novu pobjedu madridskog Reala ili izjavu Lady Gage ili Madonne i ohrabriti migrante koji svoju “ljudskost” pokazuju ilegalnim upadima u tuđe zemlje, krađama, provalama u kuće, silovanjima, pa i ubojstvima. Ali o tome Papa nikad nije rekao ni riječi. Kao što nikad nije objasnio svoj savez s kineskim komunistima koji nemilice progone, teroriziraju i zatvaraju kršćane i pripadnike drugih vjera. Nije objasnio ni kako može zagovarati “siromašnu Crkvu” kad je na čelu najbogatije države na svijetu u kojoj bogatuni i “ne znaju gdje sve imaju novac”, a prebogata Vatikanska banka do grla je u korupciji i drugim zlima. No Hrvatima je “objasnio” zašto je pogazio nasljeđe svojih prethodnika i unedogled odgodio proglašenje svetim kardinala Stepinca, dodvoravajući se Srpskoj pravoslavnoj crkvi i veličajući njezine patrijarhe, poput Irineja, koji su bez suzdržavanja huškali Srbe na agresiju na Hrvatsku. Ali kao i Papa, i Bozanić i društvo štite migrante i odriču se Stepinca.

Utorak 30. studenoga

VELIKA SE RASPRODAJA HRVATSKE NASTAVLJA

Mediji pišu kako su stranci u deset posljednjih godina kupili 60 tisuća stanova u Lijepoj Našoj, a Slavoniju, nakon što 2023. istekne zabrana prodaje poljoprivrednog zemljišta, čeka stampedo. Suverena smo zemlja i suvereno možemo zakonima zaustaviti rasprodaju Hrvatske. Ali Račana, Sanadera i Plenkovića kao da je ustoličio Bruxelles, što i nije nemoguće, a ne da ih je izabrao hrvatski narod, koji su više od dva desetljeća siromašili, rasprodavali njegovu domovinu, prisiljavali ga na odlazak u inozemstvo i približili ga demografskom ponoru i pomoru. Kao da su svjetski moćnici, od kojih nas nitko nije želio, imali stav – dobro, kad baš toliko hoćete, imat ćete državu, ali neće biti vaša. Poslije Tuđmanove smrti Europska unija, “bez koje smo ništa”, kako se govorilo i pisalo, postaje svrha postojanja Hrvatske, što koriste strani grabežljivci i ubrzano nam otimaju banke, strateške tvrtke i drugo “obiteljsko zlato”, a i jedno i drugo s Plenkovićem doseže vrhunac. Njegovo isticanje “uspjeha” očite su obmane koje opovrgavaju sve ljestvice Europske unije pa i “njegova” Hrvatska gospodarska komora i Zavod za statistiku. Ali samohvala bi mogla biti i znak da ga progoni katastrofa u koju je doveo zemlju.

Srijeda 1. prosinca

STOTINE TISUĆE MIROVINA NA RUBU SIROMAŠTVA

Mediji pišu o radničkim mirovinama koje su na granici siromaštva i o povlaštenima koje su se povećale više od 2000 kuna, a istodobno izvještavaju da su doprinosi za zdravstvo i mirovine u proračunu “kratki” za čak 25 milijardi kuna. Osim što 650 tisuća Hrvata živi (?) od mirovine do 2200 kuna, a nešto veću mirovinu imaju još stotine tisuća ljudi, moraju i strepiti hoće li uopće dobiti crkavicu kolikom političari u Taču i drugim elitnim restoranima plate jedan ručak. Male mirovine malo se i povećavaju, dok povećanje koje iznosi koliko i mirovina stotina tisuća ljudi dobivaju, naravno, bivši ministri, saborski zastupnici i drugi koji i jesu ovu zemlju doveli do siromaštva pa onda i do mnoštva nepodnošljivo siromašnih umirovljenika. Ali nikada nećete čuti premijera, predsjednika i druge samoljubivce iz vrha vlasti da govore o toj sirotinji, ali ćete ih čuti kako danomice trube i gude o povećanju BDP-a i drugom u milijardama izraženom rastu ovoga ili onoga u koloniji Hrvatskoj. Plenković je u tome najgrlatiji, no nitko se ne može mjeriti s ministrom financija Zdravkom Marićem koji bi s nedužnošću časne sestre i koncentracijski logor mogao prikazati kao ugodno boravište sa “stabilnim financijama”.

Četvrtak 2. prosinca

MILANOVIĆ I PLENKOVIĆ – NI VOJNICI NI POLITIČARI

Da hoće, Milanović bi mogao prekinuti svađe između Pantovčaka i Banskih dvora tako da se posveti samo svojim poslovima, ali neće. Da hoće, mogli bi ih prekinuti premijer Plenković i ministar Banožić tako da predsjedniku ne odgovaraju, ali neće. Zašto neće? Zato što su te svađe kao iz onog Lecova aforizma – patuljci najbolje podmeću noge, to je njihovo područje. Vojska im je gotovo jedina tema zato što su dezerteri pa nadoknađuju nedostatak ratničke časti. A i sumnjivi su kao političari. Kao kalkulanti politikom se počinju baviti tek kad su osjetili zamaman miris karijere – Milanović se učlanjuje u SDP s 33 godine (zašto nije s 20), a Plenković u HDZ s 40 godina (a mogao je u njemu biti od osnutka stranke). Ni hrvatski vojnici ni izvorni političari – krve se oko vojske, a da je vojska poput njih kalkulirala kad nas je napala Jugoslavija, u kojoj su obojica cvala crvenim cvatom, propali bismo. Ne svađaju se oko gospodarstva, siromaštva, iseljavanja, kriminala, ni oko čega spornog što izaziva nezadovoljstvo i bijes građana, nego oko vojske koja uopće nije sporna i ima iznimno povjerenje građana. Državu drže u rukama oni koji je spuštaju na noge i njome se šutaju. Ali nisu za Katar.

Petak 3. prosinca

VUČIĆU I DRUŠTVU PORAZ U RATU U ŽIVOM JE SJEĆANJU

Ne mogu se sjetiti da je netko u hrvatskim medijima “dijelio savjete srpskoj opoziciji” kako da sruši Vučića. Pa ipak, tu tvrdnju novinarka ističe u pitanju srpskom premijeru. Također nisam primijetio da se u hrvatskim medijima, kako kaže Vučić, o njemu iznose “najbrutalnije laži” u “najprljavijoj kampanji”. Unatoč mržnji koju Hrvati “prosipaju svakog dana”, unatoč zrakoplovima koje su kupili u Francuskoj i svemu što su dobili od Nijemaca i Amerikanaca, ne mogu “ni sanjati da budu snažniji od Srbije”. Ni tu mržnju nigdje u Hrvatskoj nisam vidio, kao ni težnju da se nadjača Srbija. Ali ni Vučić ni srbijanski novinari, i ne samo oni, ne mogu bez Hrvatske. Sanjaju nas. Kad se ujutro probude, prva im na pamet pada Hrvatska, optužuju je za sve ružno što se događa u Srbiji, za izmišljanje njezinih nevolja i (Vučićevih) opačina ili za likovanje zbog stanja u susjedstvu. Očito im je još u živoj uspomeni da su ih Hrvati u ratu pobijedili, da su se potkraj toga rata prema sunarodnjacima u Hrvatskoj ponijeli kao sinje kukavice i da se mit o “istorijskom srpskom junaštvu” upravo u Lijepoj Našoj pokazao kao “istorijska laž”. Kao što su laži i povodi s kojima se jučer i danas optužuje Hrvatska.