A sada nešto sasvim drukčije: 40 godina poslije

Oni koji mijenjaju svijet, mogu to učiniti i bez velikog praska, jednostavno uhvate trenutak nepažnje. Upravo takav trenutak toga 6. listopada 1969. godine ugrabila su šestorica engleskih džentlmena (dobro, jedan je bio Velšanin, a jedan obično američko zabadalo) i televizijskim eterom u svijet odaslala svoju priču o beskrupuloznom, lažljivom i uopće vrlo ljigavom kazališnom agentu po imenu Monty Python.

Točno 40 godina nakon što je BBC emitirao prvu epizodu njihova Letećeg cirkusa, Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam (američko zabadalo), Eric Idle, Terry Jones (Velšanin), Michael Palin i njihov čudesni svijet mrtvih papiga, smiješnog hoda, španjolske inkvizicije i dobrovoljnih darovatelja jetre, s punim pravom nose epitet klasika.

Istina, ni danas im nije najjasnije kako su uopće uspjeli pokoriti televiziju, kazalište i veliko platno te postignuti planetarnu slavu prodajući trule gimnazijske sheme, pa od toga još i pristojno živjeti. O utjecaju na popularnu kulturu da se i ne govori.

Potkopavanje povijesti
Premda su se ispočetka poznavali samo površno (Palin i Jones kolege su s Oxforda, a Cleese, Idle i Chapman zajedno su pohađali Cambridge), priliku da zajedno rade na projektu za BBC ti talentirani glumci i pisci nisu ni pomišljali odbiti.

Osebujnost onog što se nazivalo Python-stil sastojala se od skečeva koji bi se često smatrali besmislenim i međusobno nepovezanim, a nerijetko ne bi ni imali završetak, u nekim slučajevima ni početak. Kao što reče Cleese, ako bi smatrali da se predugo zamaraju završetkom za neki skeč, jednostavno bi ga prekinuli upola.

Šestorka je još zarana uvidjela da povijest pišu pobjednici, no da su jednako važni i oni koji je komentiraju, koji se odvaže sprdati se s njom, pa i potkopati je. No, idila nije dugo potrajala.

Chapmanova urna
Naime, posada toga apsurdnog teatra umorila se već nakon četiri sezone. Poslije su priznali da je potkraj bilo dosta napetosti između nekih članova trupe, posebno s Chapmanom, koji je tada bio alkoholičar, zbog kojeg je Cleese preskočio zadnju sezonu. Premda se više nikada nisu pojavili na televiziji, na zahtjev fanova snimili su tri, naravno, antologijska filma.

Pythoni nikada nisu krili da je među njima bilo trzavica, da su njihovi odnosi bili daleko od idiličnih i da su rijetko disali kao jedan. Napetost između Johna Cleesa, racionalnog Engleza, i Terryja Jonesa, strastvenog Velšanina, ponekad se mogla rezati nožem. Tenzije su, međutim, preokrenuli u vlastitu prednost: Cleese je postao glava, a Jones srce Monty Pythona, zajedno proizvodeći posebnu vrstu lucidnosti, koja će do danas ostati njihov zaštitni znak.

Pojedini suvremeni teoretičari, poput Slavoja Žižeka i Terryja Eagletona, koji njihove skečeve citiraju u svojim djelima, slažu se da je humor pythonovaca danas provokativan koliko je bio i nekoć. Generacijama koje dolaze ostavljaju četiri sezone Letećeg cikusa, mnoštvo skečeva, pjesama, nekoliko knjiga, filmova i nemjerljivo kulturno naslijeđe.

U povodu obljetnice, pet članova skupine (Graham Chapman umro je 1989.) ponovno će se sastati 15. listopada u New Yorku, gdje će im, u sklopu Festivala nezavisnog filma, biti dodijeljena nagrada za životno djelo. I eto rijetke prigode kada ih treba shvatiti ozbiljno.

Doduše, na posljednjoj sličnoj manifestaciji ni sami nisu izdržali: petorka je stigla sa Chapmanovom urnom, koja se, nimalo slučajno, otkotrljala pred publiku, s pepelom. Kraj kakav svi do jednog priželjkuju.