Prljavo kazalište prošle je godine 40. godišnjicu postojanja proslavilo velikim koncertom pred 35 tisuća ljudi na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu.
Koncert su snimili 4K kamerama i u 5.1 zvuku, a u četvrtak 9. svibnja u CineStar kinima moći ćemo se prisjetiti tog koncerta. U zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema bit će premijera koncerta na kojoj će sudjelovati i članovi benda, a istovremeno će se emitirati i u Cinestaru Novi Zagreb, Varaždin, Rijeka, Mall of Split, Osijek i Mostar. Prljavci su najavili i koncert u zagrebačkoj Areni 18. listopada. Sve je to bio i više nego dobar povod da porazgovaramo s njihovim osnivačem Jasenkom Hourom.
Vjerujem da vam neće biti lako gledati snimku koncerta na kojoj je posljednji put nastupio Dubravko Vorih?
Posljednje dvije godine bile su jako iscrpljujuće za grupu i fizički i psihički. Svirali smo praktički po cijelom svijetu, a eto, napustio nas je i Dudo. Zbog svega smo odlučili i prolongirati izlazak našeg novog albuma. Teško mi je bilo i na koncertu u Kranjčevićevoj. Kad je Dudo zapjevao, okrenuo sam se, nisam mogao to gledati. Bila je čak opcija da na koncertu pjeva i “A Whiter Shade Of Pale” Procol Haruma, no to bi nas tek slomilo. On je bio takav kalibar da je mogao otpjevati što god hoće.
Vratimo se na sam početak. Kad ste počeli prije sad već 41 godinu, vjerujem da niste mogli vjerovati kako ćete jednog dana nastupati pred toliko ljudi?
Lagao bih kad bih rekao da ovo nisam želio. Kao i kad ste mali pa igrate nogomet i zamišljate da ste u Barceloni. No na početku, dok sve to nije ozbiljno, 90 posto vremena je zabava, a 10 posao. Sad puno više vremena otpada na posao, a manje na zabavu. Ja sam, recimo, kao klinac volio i slikarstvo, no jednostavno za to nisam bio talentiran iako mi je majka bila slikarica. Tata mi je bio vrlo strog pa me pitao želim li studirati ili svirati. Rekao sam mu da bih i jedno i drugo. Odgovorio mi je da to neće baš ići. No pomogao mi je na početku tako da mi je posudio novac za gitaru i pojačalo. Vratio sam mu od prvih tantijema, i to s kamatama. Puno sam puta pričao da smo prvi intervju dali tako da smo čovjeku uvjetovali da nam plati pivo i sendvič. Nije to bila ucjena, vidio je da nemamo para.
Na početku je to stvarno izgledalo kao iz epizode Alana Forda, kako ste uostalom, i dobili ime?
To i je bila kultura Alana Forda. I danas kad čitate taj strip vidite da se neke stvari nisu maknule od vremena prije 40 godina, kada smo ga prvi put čitali. Bilo je stvarno svega.
Spomenuli ste i da ćete pisati knjigu s anegdotama iz tog vremena. Što je s tim?
Planirao sam tu knjigu izdati uz novi materijal, tako da zaokružimo cijelu priču. Dakle, najvjerojatnije će sve skupa izaći iduće godine.
Možete li nam otkriti neku anegdotu?
Anegdote nisu samo vezane za Prljavo kazalište, nego pišem o ljudima koji su bili uz mene cijelo vrijeme. Bio sam svjedok raznih zanimljivih priča. Evo baš sam se nedavno sjetio jedne o ton majstoru Nenadu Zubaku koji je s nama radio dugo godina. Neizmjerno sam mu zahvalan na tome. Kad je Dinamo bio prvak 1982., Zubak je bio zadužen da pušta glazbu na stadionu. Mi smo stajali iza njega, a prije nego što su prvaci izašli na teren, bila je uvertira s mlađim kategorijama. Cijelo je vrijeme s magnetofona puštao Dinamovu himnu “Nebo se plavi” i to je trajalo do navečer. Konačno dolazi uručivanje pehara i čeka se da Zubak pusti himnu. On pritisne magnetofon, a magnetofon ne radi. Pogledao je u nas i onda počeo prstima vrtjeti vrpcu. Kad sam to vidio, pao sam na pod od smijeha. Eto, o takvim pričama ću pisati. Želja mi je malo demistificirati cijelu priču oko glazbe i rock’n’rolla. Nitko ne zna što se događa iza pozornice.
Tko zna gdje biste danas bili da ste se nazvali Zarazne bolesti? To mi je super priča, kako ste glasali između Prljavog kazališta i Zaraznih bolesti, a na kraju je Kazalište pobijedilo s 3:2.
Dobro pitanje. Znate što je zanimljivo? Dosad nikad nismo razgovarali o tome tko je glasao za Zarazne bolesti. Morat ću ih pitati tko je bio za što.
Vaš prvi album i danas proglašavaju za najbolji debitantski album u Hrvatskoj svih vremena. Kako ste vi doživjeli hvalospjeve i trenutak kada više niste morali žicati za sendvič?
Nisam shvaćao da radim nešto važno, ali imao sam samopouzdanja. Tadašnji glazbeni kritičari odmah su mi govorili da radim nešto dobro, nešto drugačije. No u prvom trenutku to nisam shvaćao. Postao sam svjesniji što smo napravili kad me supruga, koja nije baš dobro znala hrvatski jezik, pitala da joj objasnim što znači “ja sam za slobodnu mušku ljubav” ili “što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću”. Čudila se i ona koja mi je to faza bila u životu. Naprosto, morate biti u takvom miljeu zajebanata, a sva te ekipa oko Zvečke bila je odlična. Znate koliko je onda satire bilo u društvu? Otišao bih na noćnu scenu tadašnjeg Jazavca i gledao što se događa. Interesantan mi je bio i Buldožer koji nas je uzeo kao predgrupu još 1978.
Kako ste doživjeli kritike nakon promjene stila na albumu “Crno-bijeli svijet”?
Život me vrlo brzo naučio da shvatim kako radim javni posao i da sam podložan kritikama. No moj duh nije takav da bih se ljutio. Ska-glazba mi se jako dopala i htio sam napraviti takvu ploču. Nije ni kod “Heroja ulice” bilo super kritika. Pokojni Darko Glavan prvi mi je zamjerao. U tom trenutku kad radiš misliš da radiš najbolje i dat ćeš sve od sebe.
Na “Heroju ulice” silom prilika uhvatili ste se pjevanja nakon odlaska Davorina Bogovića.
Bogoviću nikad nisam zamjerio na odlasku jer ga volim takvog kakav jest. Nismo se mi upoznali u bendu niti nas je spojio šoubiznis. On će uvijek ostati dio Kazališta jer smo na početku zajedno gurali kombi i puno nas je toga vezivalo.
Jeste li imali strah kako će ljudi reagirati na Mladena Bodaleca?
Nije tu bilo kalkulacija. Mladen je bio prateći vokal i najnormalnije je ostao dalje pjevati u bendu. On je već bio naš čovjek i znali smo što može.
Ne možemo preskočiti čuveni koncert na Trgu. Još uvijek se ne zna je li bilo 200 ili 300 tisuća ljudi, no ono što je najvažnije – nije bilo nikakvog incidenta?
Zato što ljudi koji su bili u publici nisu željeli da se išta dogodi. Pa razbila se samo jedna lampa, a nema svadbe na kojoj se ne razbije barem 5-6 čaša. Ono što mi je najbolje je što se non-stop pojavljuju neke nove snimke s tog koncerta. Znam da postoji i jedna kamera koja je snimala samo Bodaleca i mene, valjda da se odmah primijeti ako se dogovaramo za neku diverziju ili slično. Volio bih doći i do te snimke, čisto zbog dokumentarnih razloga.
Na krilima “Ruže Hrvatske” i tog koncerta Prljavci su u 90-ima bili okarakterizirani kao državotvorni i HDZ-ovski bend?
Mogu li ja vas onda pitati, ako je to sve istina, kako je moguće da sam ja onda jedini u Hrvatskoj koji nema status umjetnika? Smiješno mi je to i iluzorno. Ne mogu ništa drugo nego smijati se.
Kako gledate na još uvijek prisutne podjele u društvu? Vama su neki predbacivali jer ste prije sedam godina svirali u Beogradu, a s druge strane Bajagi u Karlovcu zabranjuju koncert?
Nemojte misliti da ulazim u diplomatska izvlačenja, ali ponekad priglupe stvari zaista ne želim čitati niti me to zanima. O čemu mi pričamo? Kod takvih je promašila psihijatrija, nitko drugi. Englezi imaju Hyde park pa tamo govori tko što hoće, ali to nije relevantno. To mi je na toj razini, tko takve prima zaozbiljno?
Bavite li se još posredovanjem umjetninama?
Bavim se, ali mi glazba uzima puno vremena. Ja nisam prodavač niti bih to ikad mogao biti. Kada mi se slika dopadne, ja bih je gledao, ostavio za sebe. Moj je posao savjetovanje ljudi o kupnji, priprema dokumentacije i slično.
Studirali ste političke znanosti, radili ste i kao novinar. Je li vam žao što se niste tome malo više posvetili?
Ma nije mi žao, ali od sveg školovanja više mi je značilo ono što me naučio moj pokojni mentor Žarko Dolinar. Kakvi su mentori, takvi ste i vi. Netko vam mora otvoriti oči. Osim toga, nikad nije kraj učenju, uvijek se moramo nadopunjavati.
Kako gledate na aktualnu glazbenu scenu u Hrvatskoj? Rock’n’roll nije više primaran kao u vrijeme kad ste počinjali.
Pa moglo se i očekivati da s pojavom novim tehnologija to krene drugim putem. Više nitko nema vremena za “Guitar heroes”. Poanta priče su tekstopisci, to je krucijalno. Tu mi se učinilo da kaskamo za drugima. Kad je hip-hop postao mainstream, dobili smo potpuno novu kulturu. E tu se sad profilirao Vojko V. koji zna ispričati priču. Ništa me nije iznenadilo što je on postao najomiljeniji izvođač.
Pogledajte koji su bili najkraći zvjezdani brakovi:
Sve se vrti oko članske iskaznice. Priča mi bivši član Prnog valjka kako su došli za vrijeme Juge svirati u Hercegovini. P o zidovima vise šahovnice, Zrinsk i Frankopani, a u bendu niti jedan član nije Hrvat. On mi je to onako simpatično ispričao kao anegdotu bez ikakvih negativnih konotacija.