Trenutačno je među mladima u Britaniji vrlo popularna pjesma 'The Story Of My Life' grupe 'One direction'. Slušaju je i pjevaju po cijeli dan, pričala mi je prije nekoliko godina na Britancu Ana Muhar, odnedavno i Blanquart, novinarka iz Zagreba koja sada živi u Londonu.
Među njihovim je vršnjacima, kažem joj želeći se malo našaliti, u razdoblju od 1939. do 1945. godine u Britaniji bila popularna pjesma 'Hitler has got only one ball, the other is in The Royal Albert Hall'. U slobodnom prijevodu nekoga tko je engleski učio samo onoliko koliko mu je trebalo da na Garden festivalu u Petrčanima obljubi blago alkoholiziranu Britanku, to bi otprilike značilo da je taj nimalo smiješni diktator s itekako smiješnim brkom imao samo jedan testis! 'Odvratan si!', kaže mi Ana i naruči mali makijato u velikoj šalici. Istina je - pokušao sam joj objasniti da ne ispadnem prostak kakve inače ne susreće po londonskom Cityju - ti vršnjaci su, međutim, bili vojnici, a ne hipsteri i 'emosi' kao ovi danas. Umjesto da iz dokolice pjevuše 'One direction', borili su se protiv najvećeg zla dvadesetog stoljeća...
Nedavno se ta priča ponovno pojavila u novootkrivenim bilješkama zatvorskog liječnika iz Landsberga koji je Hitlera pregledao 1923.g. i ustanovio taj manjak kao i određene posljedice koje se vežu uz to. 'Keine sexualefunktion!', piše onako njemački strogo, a čovjek ne mora biti germanist da bi shvatio što to znači. (Pa čak, eto, i da malo suosjeća... Bez obzira na to o kome je riječ).
Je li ga je taj nedostatak muškosti tjerao na to ludilo? Je li zbog toga imao onako iritantnu frekvenciju glasa? Frizuru? I bi li 'afrička šljiva koja ne pada' mogla zaustaviti ta zlodjela da je tada bila u slobodnoj prodaji kao danas?
Sva sam ta pitanja tada postavio ljupkoj dopisnici iz Londona, a ona nije pokazivala ni najmanji interes da sudjeluje u tako profanim razgovorima.
Pila je svoju kavu kao da ja uopće nisam prisutan. Zbog reklame za taj proizvod prije svega bi morao, barem na trenutak, odstupiti od tvrdog stava o superiornosti bijele rase - rekao sam joj - ali, moguće da bi zbog neke druge tvrdoće to i učinio. 'Eva bi sigurno!', odvratila je prvi put Ana nasmiješivši se pritom onako britanski suzdržano, te napustila to naše druženje i do daljnjega ovu moju priču s elementima povijesnih, ali i svih drugih falsifikata. Nisam je od tada vidio godinama. Britanski trg ponovno je zamijenila britanskim otokom. Ovaj put na dulje razdoblje. Povremeno sam čitao njezine kolumne u jednim novinama, ali ni na to već dugo nisam nailazio.
A onda se, sasvim neočekivano, jedne srijede pojavila na televiziji. Sjedila je za okruglim stolom u moderno uređenom studiju kakav do sada nisam viđao na HRT-u i vodila neku raspravu o turizmu. Rasprave o turizmu, nota bene, itekako sam viđao, a na HRT-u pogotovo, ali ova s Anom Muhar je, baš poput tog studija, bila posebna i doimala se kao nešto dosad neviđeno... Barem na našim TV frekvencijama! Gosti su joj bili bivši ministar turizma, pomoćnik sadašnjeg i neka gospođa iz ministarstva državne imovine, a Ana je u lijepoj, uz tijelo pripijenoj ljetnoj haljini i s dugačkom plavom, pomalo razbarušenom kosom, postavljala tako dobra pitanja i otvarala neke zanimljive teme da sam na trenutak imao dojam da gledam neki svjetski program poput BBC-a ili Bloomberga. Nije bilo ni traga onoj staromodnosti kakvu inače viđamo na Prisavlju, a posebno u emisijama o turizmu. Sve je prštalo od energije! Ani Muhar, uzgred kazano, ovo nije prvo pojavljivanje na malim ekranima.
Znala se ona i prije pojaviti na HRT-u kada je trebalo nešto izvijestiti iz Londona, ali emisija kao što je 'Destinacija: Hrvatska', a u kojoj do izražaja dolazi njezin voditeljski talent, umijeće izvještavanja iz stranih zemalja, nevjerojatna lakoća kojom obavlja intervjue te sposobnost da ih dogovori s bilo kim na svijetu, upravo je ono što je bilo potrebno. Zapravo, dopustite da preformuliram prethodnu rečenicu: Ana Muhar upravo je ono što je trebalo toj emisiji, ali još i više - nacionalnoj televiziji! Često razmišljam o onom našem druženju na Britancu i tome kakve sam gluposti tada izrekao. Ona je od tada obavila više od tisuću intervjua, mnoge baš u ovoj emisiji, susrela se s Iman Khanom, Blairom, Rodom Stewardom i mnogim drugima, ali nitko od njih nije izrekao toliko gluposti kao ja tog dana...Pa čak ni kralj te discipline s kojim se također susrela, Donald Trump!
Ne čudi stoga da se nakon toga više nismo ni vidjeli ni čuli. To je, kako bi rekao nekoć popularni britanski bend 'One direction', 'priča mog života...'('The Story Of My Life'). Ono što me, međutim, veoma čudi, ali zbog čega HRT-u i dodjeljujem ovotjednu TV ružu, jest činjenica da su se s Anom Muhar napokon odmaknuli od uvijek istih, već pomalo dosadnih faca koje stalno i u svim emisijama viđamo. Napokon su, čini mi se, zakoračili u 21. stoljeće kad je riječ o izboru osobe koja će prezentirati njihov programski sadržaj.
TV ruža je najmanje što su zaslužili za takav kvantni skok.