Dean Šoša urednik je za film u HTV-ovu Odjelu za odabir programskog sadržaja.
A upravo su filmovi onaj dio programa za koji bismo mogli reći da je najbolji jer se osmišljava pomnim i stručnim odabirom, finim i znalačkim osjećajem za ono što je dobro i gledanja vrijedno. Mala je to, ali raznolika i raskošna oaza u kojoj Šoša tu i tamo zna prirediti i neko iznenađenje. No, o tome ćemo mrvicu kasnije.
Najprije nas je zanimalo kako je njemu, u inače burnom i intrigama isprepletenom prisavskom grotlu, raditi u toj mirnoj filmskoj oazi?
– Možda to izvana djeluje kao neka oaza, a djelomično oaza možda i jest jer se u tom dijelu programa oduvijek radilo dosta profesionalno i korektno. Kada sam počeo raditi u Odjelu odabira filmova tu su već radili ljudi poput Tomislava Kurelca, Živorada Tomića i Jože Štajnera koji su u tome bili najveći znalci i profesionalci. Zbog standarda koje su oni već prije postavili možda bi se zaista moglo reći da to jest oaza.
Da se sad vratim onom maloprije spomenutom iznenađenju. U subotu 9. studenog na Trećem programu emitirali ste najdulji film koji je ikada prikazan na HTV-u, filipinsko-singapursku dramu Lava Diaza “Uspavanka za tužan misterij” koja je trajala skoro osam sati. Kako ste se odlučili na taj iskorak?
Mi nastojimo pokazati što je moguće više različitih filmova svih mogućih kinematografija i razdoblja u povijesti svjetske kinomatografije. Spletom nekih okolnosti posljednjih desetak godina, zbog digitalizacije i povećanja distribucijskih kanala, postalo je jednostavnije snimati dulje filmove. Nekoć, prije 50 ili 80 godina, kada je filmska vrpca bila izuzetno skupa i mreža distribucije za neke “pomaknutije” stvari nije bila takva kao danas, to nije bilo jednostavno. Znači, danas se lakše snimaju dugi filmovi, a redatelj čiji smo film prikazali, Lav Diaz, uredno snima duge filmove. Pa čak i dulje od “Uspavanke”. Njegov film “Evolucija jedne filipinske obitelji” traje deset i pol sati, dva i pol sata dulje nego film koji smo prikazali. Ti filmovi imaju neku svjetsku festivalsku recepciju, uredno se prikazuju, ali nemaju takvu distribuciju kao, recimo, filmovi “Umri muški” ili neki normalni art filmovi u trajanju od 90 minuta. Znači, oni postoje, a naša je zadaća prikazati sve to što postoji kada god to ima neku kvalitetu. Film koji smo prikazali neosporno ima kvalitetu, o čemu svjedoči i nagrada u Berlinu, tako da je bilo uredničko zadovoljstvo nabaviti ga i prvi put prikazati u sklopu filmskog maratona koji se te subote sastojao od samo jednog jedinog filma koji traje dulje nego četiri ili pet filmova koje inače stisnemo u tih osam sati večernjeg programa.
I, znate li kakva je bila gledanost tog filma?
Taj film nije imao veliku gledanost. Nismo to ni očekivali. Ne postoji neko egzaktno oruđe kojim bismo utvrdili koliko je točno ljudi gledalo taj film od početka do kraja, osim da ih ja ovim putem zamolim ako čitaju Večernji list da se jave. Mi imamo “peoplemetre” koji bilježe kada se netko uključivao i isključivao iz programa, što daje neki prosjek, no to nam ne odgovara na ono krucijalno pitanje - koliko je ljudi taj film gledalo te subote od 20.50, kada je počeo, pa do 4.40 ujutro, kada je završio. No, prema mom dubokom uvjerenju, dok god postoji šansa da i jedan čovjek to pogleda mislim da javna televizija to treba omogućiti. Taj film nikada nećemo vidjeti na konkurentskim komercijalnim televizijama, što je i posve razumno, jer za njega nikada neće biti zainteresiranih oglašivača, tako da ako ga mi ne prikažemo neće ga prikazati nitko. Zato, promil od promila novca koji dobivamo od RTV pretplate imamo pravo i obvezu potrošiti na sadržaj kao što je “Uspavanka za tužan misterij”.
Već nekih godinu dana subotom možemo uživati u filmskim maratonima sastavljenim od četiri-pet filmova, između kojih su kraće tematske razgovorne emisije “Posebni dodaci”. Treći program HTV-a tako je mjesto gdje se mogu pogledati stariji filmovi jednog autora, jedne kinomatografije, tematike. Koja je subota do sada, koji filmski maraton, pobudio najviše pažnje?
Taj filmski maraton subotom izrodio se iz nukleusa emisije “Posebni dodaci” koju smo godinama pokušavali kombinirati s jednim filmom. Ovo nam je sad omogućilo da imamo tematske večeri i da svaki film koji prikažemo ima neki kontekst. To se čini dosta značajnim jer je prije bilo prigovora da smo prikazali dosta dobrih filmova s kojima gledatelji možda nisu bili upoznati pa su prošli neprimjećeno jer nismo oko njih napravili neku priču. Stoga to sad pokušavamo učiniti s tim razgovorima između filmova. A trend gledanosti uvijek je jasan. Ako imamo, recimo, maraton s filmovima Johna Carpentera ili filmovima s hollywoodske crne liste onda će oni sigurno biti gledaniji od maratona s dugom “Uspavankom za tužan misterij”. Uglavnom, čim je film američki, on ima veću gledanost od nekog neameričkog filma, ili onog crno-bijelog, snimljenog recimo 1936. No, nama je bitno da je ta neka kulturna povratna reakcija dobra. Evo, ja se sad osjećam skoro kao Maja Šuput jer sam vezano uz “Uspavanku za tužan misterij” dao više intervjua i to je pobudilo više želje i pažnje za razgovorom nego što je bio slučaj sa svim filmskim maratonima koje smo do sada prikazali, iako smo prikazali stotine i boljih filmova od toga. Znači “fitbek” među ljudima koji vole filmove, među filmofilima, dosta je dobar, što nam daje vjetar u leđa te omugućuje da preživimo s tim konceptom.
Pripremate li za takve filmoljupce onda još neku sličnu neobičnu poslasticu?
Postoji jedan švedski dokumentarno-eksperimentalni film “Logistics” koji traje 35 dana i 17 sati. Želja mi je jednog dana i tako nešto prikazati. To bi nam omogućilo da za relativno skromnu cijenu licence popunimo više od mjesec dana cijelog programa, ali mislim da bi u tom slučaju gledatelji poludjeli. Mi smo i prije nastojali biti otvoreni što se tiče forme. Prije tri-četiri godine imali smo prvi ciklus istog filma. Prikazivali smo tri dana zaredom film Kreše Golika “Od 3 do 22” u istom terminu. Bilo je tu i nekih maratona vezanih uz određene brojke. Recimo, kada se obilježavalo tri godine Trećeg programa HTV-a onda smo prikazivali filmove koji su u naslovu imali broj tri. Kada su filmovi u pitanju uvijek smo se nastojali poigravati s nekim očekivanjima i standardima u emitiranju. U tom smislu nastojat ćemo prikazati još neke od tih duljih filmova. Teško da ćemo u linearnom emitiranju prikazati film koji traje više od 35 dana, no da ćemo prikazati film Béle Tarra “Sotonski tango” ili neke druge vrijedne filmove koji traju šest, sedam, osam ili deset sati - to ćemo sigurno opet probati učiniti.
Kako se sa stranim fimovima nose oni naši, domaći? Što se događa kada njih prikazujete?
Domaći film zapravo ima dobru gledanost. Na komercijalnim televizijama u prime timeu uglavnom dominiraju turske TV novele ili domaće serije od kojih sve blago imaju pomak prema TV novelama ili reality showovima. U komercijalnom smislu to nosi gledanost na svim kanalima. No, američki blockbusteri više nemaju gledanost kakvu su imali prije 15-20 godina. A hrvatski film upravo na televiziji doživi svoj smisao. Nažalost, osim rijetkih izuzetaka koji u kina privuku 30-40-50 tisuća ljudi, možda i više, hrvatski film zapravo svoju publiku dobije tek emitiranjem na televiziji. I kada na Trećem programu HTV-a emitiramo hrvatske filmove, čak i one najstarije, prave klasike, oni imaju vrlo solidnu gledanost. No, moramo se najprije i dogovoriti što to znači - dobra gledanost. Ono što nastojimo dokazati od trenutka kada je Treći program HTV-a i pokrenut jest to da je gledanost od 1%, što se mnogima čini da je ništa, zapravo - 40 tisuća gledatelja. Ili gledanost od 0,5% je 20 tisuća gledatelja. E sad, ako vam 20 tisuća ljudi u jednoj večeri nešto pogleda u linearnom emitiranju, to se ne može zanimariti. Tih 20 ili 40 tisuća ljudi više je od dnevne tiraže većine naših novina ili puno više od 90% gledanosti filmova u kinima, i to u nekoliko tjedana distribucije. Pa ni jedna se knjiga u Hrvatskoj ne proda u 40 tisuća primjeraka. Neka me izdavači isprave ako sam pogriješio. Znači, te brojke od 0,5% ili 1% naizgled ne zvuče visiko, ali kada ih prevedemo u neke konkretne brojke, onda to uopće nije malo. Ako vam neki dobar dokumentarni li umjetnički vrlo vrijedan film ostvari gledanost 2-3% to je ogromna gledanost, na razini gledanosti nekog stranog filmskog hita u kinima.
Uskoro će nam božićni i novogodišnji blagdani kada nam sve televizije nude obilje filmova, od čega se neki naslovi ponavljaju svake godine. Kako tu biti inventivan? I što nam vi na HTV-u pripremate za te dane?
Mi neke naslove želimo uvijek imati. Iako je išao već milijun puta mi ćemo i za ove blagdane prikazati “Divan život”, pa i staru verziju “Čuda u 34. ulici” te film “Moje pjesme, moji snovi”. Što se tiče nekih filmova, stvarno mislim da ne možemo pretjerati s njihovim emitiranjem. Oni se svugdje u svijetu prikazuju u te dane. A kada je u pitanju Treći program HTV-a nastojimo svake godine promovirati neki film kao blagdanski, iako on nije nužno doživljen kao blagdanski. Tako ćemo ove godine na Badnjak emitirati film Roberta Bressona “Osuđenik na smrt je pobjegao”, a na Božić film “Paterson” Jima Jarmuscha koji u sebi ne sadrži neku božićnu priču niti tematiku, ali je nekim svojim duhom zapravo savršen božićni film. Ako pogledamo atmosferu tog filma, onda vidimo da je on prožet tolikim duhom da će savršeno odgovarati božićnom terminu. Stategija nam je iskopati takve filmove koji dugo nisu prikazivani ili nisu snimljeni kao božićni, ali ih zbog tematike možemo pozicionirati kao božićne ili novogodišnje filmove. Među onima koji dugo nisu išli napokon smo uspjeli ponovno nabaviti film “Tulum” sa Sophie Marceau. Njega ćemo prikazati za Novu godnu. On je neko vrijeme bio često prikazivan, a onda ga posljednjih 20 godina nismo gledali. U to blagdansko vrijeme, između Božića i Nove godine, emitirat ćemo i dva povezana filma o odrastanju, s početka 90-ih, “Slava mog oca” i “Dvorac moje majke”. To su izvanredni francuski filmovi koji dugo nisu prikazani. Oko Božića ćemo prikazati i jedan od najboljih iranskih filmova ikada - “Djeca raja”, pa fantastičan, unikatan, animirani film “Voleći Vincenta” koji je sav napravljen osebujnom animacijskom tehnikom. Taj je film, suradnjom umjetnika diljem svijeta, cijeli sastavljen od onoga što su naslikali. A 1. siječnja prikazat ćemo još jedan film koji dugo nismo emitirali, glasovitu francusku komediju “Velika avantura”. Znači, u to blagdansko vrijeme prikazat ćemo neke filmove koje uvijek volimo vidjeti, plus neke koje nastojimo promovirati kao blagdanske iako oni to možda nužno i nisu.
Jednom ste, u sklopu prikazivanja filmova braće Taviani, napravili intervju s jednim od njih, Paolom, i tada ste izjavili da biste voljeli da vas braća Taviani posvoje. Čemu takva želja?
Bio je to jedan prekrasan sunčan dan u Rimu. Urednica emisije, redateljica, snimatelj i ja sjedili smo u njegovu džinovskom stanu u prekrasnoj zgradi, a svuda naokolo pružao se predivan pogled po čitavom Rimu. Gospodin Taviani je za svoje doba bio nevjerojatno vitalan, a njegova žena čitavo je vrijeme s krpom okolo brisala prašinu jer je stan prepun predivnih skulptura. Znači, dvoje ljudi koji su već u godinama, ali su izuzetne fizičke kondicije, vitalni, okruženi stvarima koje vole, prekrasna atmosfera, činjenica da gledaš nekoga tko od svoje umjetnosti vrlo pristojno živi... Jednostavno, bio je to rijedak trenutak kada ti se čini da kultura i sve to oko nje ima nekog smisla. U tom sam trenutku iskreno poželio ostati tamo, živjeti bilo kao posvojen, bilo kao njihov sobar, ili bilo što. Nakon ove tuge, neimaštine i preživljavanja, na koje je kod nas kultura osuđena već desetljećima, kada čovjek vidi kako je moguće da bude potpuno drugačije, htio-ne htio moraš se osjećati jako dobro.
Svojevremeno ste bili glavni urednik Trećeg programa HTV-a. Štoviše, udarili ste njegove temelje osmislivši niz sjajnih emisija. No, nizašto krivi, smijenjeti ste, što mnogi ne mogu prežaliti jer na tom programu od tada primjećujemo određenu stagnaciju, pa i nestanak nekih emisija. Koliko je vama žao da ste onda, kada ste bili puni ideja, onemogućeni da ih i realizirate?
Svaki čovjek u svoje vrijeme. Jedino vam to mogu reći.
Koliko vi uopće gledate taj “svoj” Treći program?
Moram vam priznati da ja od gledanja svih televizija imam traume. A još u doba dok sam bio glavni urednik bilo mi je jako teško gledati baš Treći program jer bi se svaki put kada bih ja nešto gledao - nešto dogodilo. Ili bi bio blokiran server, ili bi se pojavile neke smetnje u emitiranju, ili nešto treće. Znači, kod mene gledanje programa kojeg uređujem, ili u kojem sudjelujem, uglavnom nosi neke traume. I zato to liječim gledanjem nečeg s čim nemam nikakve profesionlane veze, a to su najčešće nogomet ili NBA košarka. To su neki programi na televiziji koje masovno gutam, a sve ono s čim imam nekakve veze gledam unaprijed ili naprosto nemam živaca gledati tijekom samog emitiranja.
Ni “Šahovski komentar” nedjeljom u osam?
Ne. Zapravo, svaki put kada mi se sve učini uzaludnim u životu onda ipak pogledam “Šahovski komentar” velemajstora Alojzija Jankovića. To je jedna od boljih emisija u svjetskim okvirima. To je po meni televizija. Javna televizija znači da svaka od grupacija, ma koliko god ona bila malobrojna, mora imati neki svoj program. Šahisti su jedna sekta koja uopće nije malobrojna. Ima ih puno, i na moje veliko zadovoljstvo, iako šah danas nije tako popularan kao prije 20, 30 ili 50 godina, ljudi i dalje jako puno igraju šah. I naša je zadaća svakoj takvoj grupaciji koja ima neki svoj hobi, dati komadić javnog prostora. To za šah znači tih 15-20 minuta tjedno, i to nedjeljom. A kako se emisija emitira, pa se stavi na Youtube, ona dobiva jako puno komentara pa se vidi koliko ljudi to prate. Znate, najteže je napraviti nešto što je kratko, brzo, dinamično, zabavno, pametno i što stvara neku trajnu vrijednost. Mislim da “Šahovski komentar” upravo to čini. To mi je sigurno jedan od najdražih programa koji uopće mogu pogledati na bilo kojem programu.
Postoji li još neka tako zasebna skupina ljudi, poput šahista, za koju mislite da bi isto bilo dobro osmisliti 15-20 minuta programa?
Mi smo pokušavali svašta. Imali smo emisiju o filozofiji, koja prije nije postojala, pa emisiju o povijesti. Na Trećem programu HTV-a išao je i izvanredan serijal o stripu. Nastojalo se svim grupama omogućiti neki prostor. I takvih grupa sigurno ima još. Recimo, ljudi koji čine gaming scenu, scenu video-igara, o kojima se sve ozbiljnije raspravlja i objavljuju svjetski relevantne studije, a priključuju im se i filmaši. Klinci sve to gledaju na raznim internetskin platformama i kanalima. I možda ne bi bilo loše imati neku kratku emisiju o tome. No, klinci sve više igraju i japansku igru GO. I u Zagrebu je sve više klubova klinaca koji igraju tu igru, postoje i prvenstva, natjecanja u tome. Sve su to stvari koje zaslužuju javno-televizijski osvrt. Naravno, toga ima unedogled i nemoguće je sve to obuhvatiti, ali ne znači da ne treba probati.
Na kraju, od kada vas znam vaš je zaštitni znak duga kosa svezana u rep. Srasli ste s tim, ne možete se od toga odvojiti?
Pa, ni ne sjećam se kako sam izgledao prije toga. No, kad 51 posto ljudi bude imalo dugu kosu, smjesta ću se ošišati na ćelavo.
A kako bi bilo da HRT napravi popis filmova i serija koje ima pravo emitirati razvrstane po žanru (komedije, drame, akcija....) i po kinematografiji (francuska, njemačka, hrvatska.... ) pa da gledatelji imaju pravo birati što žele da se prikaže, kad već plaćamo pretplatu da možemo i sudjelovati u kreiranju sadržaja.