POVIJEST IZ ORMARA

Andrijana Subotić Pajajčik: Etna Maar je ime dobio po vulkanu, simbolu mog temperameta, i umjetnici Dori Maar

Foto: Matej Đokić/Etna Maar
Foto: Privatna arhiva
Foto: Željko Lukunić/PIXELL
Foto: Marko Jurinec / Pixsell
Foto: Jurica Galoić/ PIXSELL
Foto: Borna Filić/ PIXSELL
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Grgur Žučko/PIXSELL
Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
24.04.2022.
u 08:00
Kada su 2005. u nas počeli nicati tjedni mode, njen je modni izričaj već krenuo putem avangarde i bila je to nit koja se svakom novom kolekcijom dalje razvijala. Uvijek kada radi na novoj kolekciji, Andrijana prvo ima njen naslov, jer svaka kolekcija ima svoju priču, crvenu nit od ideje do izvedbe koja tu priču ispriča kroz odjeću.
Pogledaj originalni članak

Što da sada radim? Šivam pancirke? Pita me to modna kreatorica Andrijana Subotić Pajajčik, dizajnerica koja stoji iz branda Etna Maar, dok razgovaramo o sve težim i olovnijim vremenima u kojima živimo. I lako je razumjeti zabrinutost jedne mame (kćeri joj imaju 10 i 15 godina), ali i zabrinutost modne kreatorice kojoj je pandemija koronavirusa totalno prekinula puteve kojim je svoje kolekcija prodavala u Europi i SAD-u, puteve koje će se sada u ratnim uvjetima još teže iznova izgraditi. No, jedno je sigurno, Andrijana sigurno neće odustati, jer i samo ime njenog brenda je znakovito:

- Kada sam tražila naziv brenda, željela sam da bude kao za čovjeka, da ima ime i prezime. Etna je tu kao simbol mog temperamenta, jer suprug uvijek kaže da sam poput vulkana, u dubinama uvijek nešto ključa, a ponekad dođe do erupcije - kroz smijeh priča Andrijana i dodaje kako je upravo u Večernjem listu našla "prezime" brenda, u tekstu o velikoj izložbi "Dora Maar i Picasso", te se sjeća kako je danima poslije čitala sve o toj velikoj umjetnici i ženi.

- Čak sam i tadašnjeg dečka, a današnjeg muža, nagovarala da nakon vjenčanja uzmemo prezime Maar, ali nije pristao i sada sam osuđena na vječno slovkanje zeznutog prezimena - šali se ona.

Foto: Grgur Žučko/PIXSELL
Karijera modne kreatorice bila joj je predodređena još i prije rođenja, jer Andrijana se rodila (1973. godine) u obitelji koja se bavi proizvodnjom pletene odjeće. I danas se sjeća kako se još kao malena djevojčica igrala uz strojeve za pletenje i odmah počela "ozbiljno" raditi", od krpica koje su mami ostajale krojila je za svoje lutke. I danas ima veliku kolekciju lutaka i spremno priznaje da, kada sa svojim curama uđe u trgovinu s igračkama, upravo ona obavezno završi na odjelu s lutkama. Put do Tekstilno-tehnološkog fakulteta bio je logičan, a dok je studirala projektiranje te oblikovanje tekstila i odjeće bila je i stipendistica British Councila. Sjeća se kako tih dana kada je završavala studij nije bilo puno njenih kolega koji su imali hrabrosti krenuti u stvaranje vlastitog brenda. Diplomirala je 1998/99., a nakon nekoliko godina otvorila, zajedno s prijateljicom s fakulteta, svoj obrt i prvu malenu trgovinu u iličkom prolazu Lovački rog.

- Već sam iza sebe imala neke studentske revije, imala sam nešto robe, a ona je imala novca za otvoriti obrtnicu i tako smo krenule. Kasnije sam nastavila sama - priča i sjeća se prve revije koju je napravila još kao studentica. Bila je to kolekcija isključivo od pletiva, koja je imala u sebi i jedan etno motiv, inspiriran slavonskim vezovima. Tada je, kaže, prvi put izašla u novinama:

- Sjećam se da je Ana Lendvaj uz pobjednike objavila i moju sliku uz komentar: "odlična etno inspiracija". Mojoj sreći nije bilo kraja, tim više jer tada to nitko nije radio - priča.      

Kada su 2005. u nas počeli nicati tjedni mode, njen je modni izričaj već krenuo putem avangarde i bila je to nit koja se svakom novom kolekcijom dalje razvijala. Uvijek kada radi na novoj kolekciji, Andrijana prvo ima njen naslov, jer svaka kolekcija ima svoju priču, crvenu nit od ideje do izvedbe koja tu priču ispriča kroz odjeću. Takve su bile i njene revije, a takva joj je i posljednja kolekcija za ljeto 2022. koju je nazvala "Distorzija stvarnosti". Kroz nju zapravo pita sve nas o životu u izokrenutoj realnosti, a takva 'izokrenuta' je kampanja koja prati kolekciju, koju je snimio fotograf Matej Dokić.

Foto: Matej Đokić/Etna Maar
- Zaista mi se čini da svi, a ne samo djevojka koja je lice ove kolekcije, u ove zadnje dvije godine padamo na glavu. To je moj doživljaj svijeta koji izražavam kroz svoj medij. Moj medij je odjeća - objašnjava Andrijana, te dodaje da u budućnosti misli puno više otići u smjeru art tekstila, jer je muči tekstilni otpad u proizvodnji. Željela bi ga ne neki način iskoristiti, ali to traži puno vremena, kao nekada kada su žene od ostataka tkanina radile pačvorke. Zato je njen plan smisliti brži plan kako to iskoristiti. Razgovaramo naravno i o održivoj modi, a ona kaže kako se osjeća da ljudi sve više cijene ručni rad, iako su ti proizvodi uvijek skupi, za kreatora često gotovo neisplativi:

- Ljudi to vole i tu treba naći mjeru. Takve se stvari nikada ne rade zbog financija, nego da se spase sve te emocije. I takav se posao uvijek ulazi bez kalkulacija. Ako se novci dogode, dobro su se dogodili - ističe.

Ona najviše kreira žensku modu, ali imala je i muških i dječjih kolekcija:

- Baš je ta muška kolekcija bila posebna jer sam je radila za desetu godišnjicu brenda. Ne samo da je ta kolekcija bila super nego i svi dečki koji su je nosili. Manekene sam uredila prema svom viđenju idealnog muškarca, a dečki su pristali na to, svi do jednoga. Tjedan dana prije revije poslala sam im slike kako trebaju izgledati, kakve frizure i brade želim i svi do jednog su me poslušali, iako su se neki agenti i ljutili na takve zahtjeve. Bili su dečki toliko fantastični da su im se na toj reviji divili i drugi muškarci, a ne samo žene - priča i kaže da joj jedan od tih manekena i danas svraća u dućan s vječnim pitanjem kada će nova muška kolekcija. Stoga priznaje i da se u proteklih šest godina zaželjela i muške mode i da se nova muška kolekcija "kuha" u njenoj glavi, da će iz radionice Etna Maar izaći još jedna, nova muška priča. A dječje kolekcije je počela raditi kada je postala mama, baš kao što je kroz brend svojih roditelja Valis razvila i jednu dječju etno priču: Šok-icu. No, kod dječje odjeće opet su financije veliki problem:

- Uvijek je to pitanje cijene. Tko će haljinu za djevojčicu platiti 400 ili 500 kuna kada za taj novac kupi pet haljinica u nekom stranom brendu - pita Andrijana te nastavlja:

- Ljudi kod nas ne cijene dovoljno domaći dizajn. Ili misle da mi na njima odlično zarađujemo. Ideja je u Hrvatskoj nenaplativa. Za svoje modele nikada ne mogu dobiti cijenu koja joj istinski pripada, onu za koju po svim kalkulacijama mislim da je dobra cijena. Uvijek se ja moram prilagoditi i u startu dati sniženje. To je jako frustrirajuće, jer pitam se: za što je radim? Za lajkove na fejsu? Ne mogu od toga živjeti - priča Andrijana.

Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Ističe kako joj je kvaliteta njene odjeće sve važnija, i objašnjava kako je stvorila svoj krug ljudi, ono malo ljudi koji se razumiju u dizajn, koji poznaju hrvatski dizajn. Kaže to su ljudi koji cijene kreaciju, ljudi koji imaju veliko znanje, oni koji znaju da šav treba biti savršen i iznutra a ne samo izvana.

- Bitna je ta pažnja s kojom proizvodiš odjeću, jer ona u konačnici na sebi nosi tvoje ime - zaključuje.

Na pitanje o tome tko su njene mušterije, kaže da tu nema pravila, da ima i mame, i kćeri, i bake, da je raspon godina njenih kupaca od 25 do 75 godina, i da su to uvijek žene koje imaju osjećaj za umjetnički estetiku, žene koje imaju znanje o stilu i umjetnosti življenja.

Ona sama najmanje je radila svečane, večernje haljine, i velika joj je želja napravit pravu haute couture kolekciju:

- Sada ima prekrasnih tkanina i mami me jedna raskošna kolekcija koja bi izgledala kao s Pariškog tjedna mode. Napravila bih kraljevsku kolekciju, ali ni sama ne znam što bih na kraju s tim haljinama. Ne znam tko bi to nosio i kamo. Zapravo bi bilo savršeno obući deset žena za neki raskošni bal - govori Andrijana, ali odmah i demantira samu sebe:

- Drugačije se danas živi. Gdje bi žene nosile takve haljine, kada danas i na kraljevske vjenčanja dolaze u sakoima.

Andrijana priznaje da joj nedostaju revije i kaže da su one modnim dizajnerima kao glumcima kazališne predstave. I oni žive za svjetla reflektora i pljesak publike:

- Baš mi to nedostaje, posebno defile s modelima na kraju revije i pljesak publike. A nedostaje mi objektivna modna kritika, koja je nekada pratila revije, onako kada s grčem u želucu listaš časopise i čekaš što će objaviti i kakav će sud dati. Taj osjećaj ti daje energiju za novo stvaranje, odnese te u neku novu kolekciju.

VIDEO Sve tajne Ronaldove nevjenčane supruge Georgine: Otac joj je bio u zatvoru, ujak kaže da je "zla"

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.