Emisija “Sport nedjeljom” na malim je ekranima više od desetljeća, a uskoro će se emitirati 500. epizoda, koju će ekipa emisije proslaviti 18. prosinca u poznatome zagrebačkom noćnom klubu.
Osim što promovira vrhunski sport, ova emisija posebna je i po tome što se bavi medijski manje zastupljenim sportovima, lokalnim sportašima te sportašima s invaliditetom. Iza uspjeha “Sporta nedjeljom” stoji tim koji čini svega petero ljudi na čelu s voditeljem i
glavnim urednikom Antom Brekom te producentom Vladom Turkovićem, Antinom desnom rukom, s kojim Breko uspješno surađuje od prvog dana.
“Možemo s ponosom reći da smo u proteklih 12 sezona imali čast ugostiti gotovo sve najrelevantnije sportske ikone Hrvatske, a posebno smo ponosni što smo uživo u eteru dali medijski vjetar u leđa jednoj Sandri Perković, Dejanu Lovrenu, Luki Modriću, Dariju Šariću i brojnim danas etabliranim trenerima. Pritom je ‘Sport nedjeljom’ interaktivna sportskomozaična emisija lakih nota, zabavna, baš onako kako treba za jedno ugodno nedjeljno sportsko poslijepodne.”
Emisija se emitira više od desetljeća. Čemu pripisujete njezin uspjeh?
Sada bih trebao reći onu floskulu koja se inače koristi u ovakvim prigodama – o ljubavi prema sportu. No dodao bih tome i fanatizam jer, ako vam kažem da je od listopada 2006. do danas naš tim ostao gotovo isti, mala ali snažna ekipa od pet ljudi, zvuči gotovo nevjerojatno da smo opstali svih ovih godina i da smo uspjeli ostati glavom iznad vode. Pogotovo kada se zna da smo mi vanjska produkcija koja se emitira iz studija Z1 i koja financijski jako ovisi o kretanjima na tržištu. Ne zaboravite, kriza je počela 2008. godine. Da, ponosan sam na ekipu i taj fanatizam da napravimo nešto dobro društvu, sportu, pa i sebi, ako hoćete, u uvjetima koje smo sami morali stvoriti.
Ove godine dobili ste nagradu Zbora sportskih novinara za najbolju sportsku emisiju 2016. godine. Daju li vam takva priznanja dodatan vjetar u leđa?
Bit ću potpuno iskren: tu smo nagradu prema svim kriterijima trebali osvojiti i prije. Naznake dobrog rada imali smo već 2008., kada nam je Nezavisna udruga televizija u Trogiru dala priznanje za najbolji sportski format emisije. No za lijepe stvari nikada nije kasno, pa smo nagradu Zbora sportskih novinara u Karlovcu dobili kada o njoj više gotovo i nismo razmišljali. Ipak, kad smo dobili informaciju da ćemo dobiti priznanje, svi smo se u timu nekako pogledali i rekli: “Da, to je to!” Znate kako je, dok se ne zabilježi, onako službeno, kao da se i nije dogodilo. S tom nagradom u rukama s pravom smo mogli reći da smo najbolji i da nam to nikada nitko neće moći osporiti i oduzeti.
Jedni ste od rijetkih koji promoviraju medijski manje praćene sportove, amaterske i lokalne sportaše. Jeste li ponosni na to?
Od prve emisije do danas s jednakim žarom, ljubavlju i elanom radimo sportske teme vrhunske gledanosti, aktualnosti i važnosti kao i one s manje pompe i svjetala reflektora. Nema ljepše stvari nego kada sretneš nekog mladog sportaša iz nekog, recimo tako, manjeg sporta, a on te pozdravi tako srdačno kao da si mu ne znam što učinio time što si napravio reportažu o njegovom sportu ili ga ugostio u studiju. Taj odnos traje vječno. Kada profesionalni sportaš uspije, on nerijetko i zaboravi prve korake. To je nama u redu. Živimo brzo, u nekim novim poredcima s nekim novim standardima.
Jeste li tijekom godina mijenjali koncept emisije ili ste se držali određene formule koja se pokazala kao dobitna?
Puno smo puta u proteklih 12 godina razmišljali ne o promjeni formata nego o nekim nadogradnjama. Logično, i mi pratimo standarde, posebno kada smo se nakon Z1 televizije proširili na još devet televizija, od regionalnih i internetskih do nacionalne Sportske TV. Sve su to godinama bili razlozi zašto smo se morali mijenjati. Trudili smo se zadovoljiti gotovo sve naše sportske regije jer smo od regionalne postali nacionalna sportska emisija, koja jednako prati sve sportove svih naših regija, ali, ruku na srce, Zagreb je više od 65% našeg sporta. Da, volio bih da produkcija ove emisija ode na još veću razinu; ne mora nužno biti na razini talijanskih sportskih emisija, ali da nešto slično možemo konceptualno izvesti i kod nas s puno manje novca – možemo. Oni koji kažu drukčije, lažu. Odnosno, vjerojatno ih nije briga za takav format.
Koja vam je emisija ostala u najdražem sjećanju?
U svakoj emisiji ima ono nešto što te tjera da ideš dalje, u sljedeću avanturu, sretan što si napravio nešto dobro hrvatskom sportu, klubu, sportašu ili gledatelju koji u emisiji dobije neku od zanimljivih nagrada. Ali sjećamo se dolaska Davora Šukera u studio 2008. ili 2009. godine, kad nitko u Hrvatskoj od njega nije mogao dobiti ni rečenicu jer je živio u inozemstvu. Nama je došao u emisiju i, vjerovali ili ne, plakali smo od smijeha na neke dogodovštine iz njegovih igračkih dana. Sjećamo se i gostovanja naših paraolimpijki Helene Dretar Karić i Anđele Mužinić, koje su dobile nagradu Sportskih novosti. Prvi put u povijesti sportaši s invaliditetom sudjelovali su u toj prestižnoj nagradi i odmah su uzeli titulu najbolje ekipe...
Ugostili ste brojna imena hrvatskog sporta. Postoji li netko koga biste voljeli ugostiti, a još niste imali priliku?
Naravno da ima onih koje iz nekog razloga nismo uspjeli dobiti. Prije svega, morate znati da je termin naše emisije, koja ide uživo, nepraktičan sportašima za dolazak, ali nije nepraktičan i za gledanje. Načelno, moja je tiha patnja Zvone Boban, moj nogometni idol, moja nogometna emocija. Imali smo bezbroj intervjua na terenu, ali u studiju... Uh, kakav bi to show bio! Zvone ako čitaš, moraš doći!
Kada i kako ste odlučili postati sportski novinar?
Ljubav prema sportu snažna je u mojoj obitelji, pa i kod mene od prvog dana aktivnog bavljenja nogometnom do danas, gdje mi je životna suputnica nekada najbolja europska odbojkašica na poziciji tehničara (Diana Reščić, op. a.). No za to što sam postao sportski novinar zaslužna je moja sestra, koja je davne 1996. surađivala sa Hrvatskim radijem, pa se dosjetila da bi se neki mladac željen dokazivanja u sportu mogao okušati u novinarstvu. Prošao sam sve audicije i testiranja popularne HRT-ove školice. Od Prisavlja 1996. u ovoj sam branši, usprkos kratkim izletima u trenerske i profesorske vode, ostao do danas vjeran tekstu, kameri i sportašima.
Bavite li se i sami sportom? Koji vam je sport najdraži?
Kao difovac sam probao sve sportove, ali nogomet je jedan i jedini. No naravno da volim i cijenim i odbojku, košarku, vaterpolo, rukomet...
Pogledajte gdje su nekad poznate TV voditeljice i urednice
Dobra ova crnka!