Štafetna palica dekadentnog u pop i rock svijetu početkom dvijetisućitih bez dvojbe je bila u rukama britanskih glazbenika poput Amy Winehouse ili Petea Dohertyja iz The Libertines. Ne samo zbog pojavljivanja u trač rubrikama koje ionako prate sve slavne ovakvog formata, nego i zbog stalnog dotoka novih informacija vezanih uz ekscesnu, "konzumentsku" stranu ponašanja najzanimljivije britanske ženske zvijezde dvijetisućitih.
I sam podatak da se nažalost priključila famoznom "klubu 27" - preminulih sa 27 godina - govori da Winehouseova ništa nije lažirala radi dolaska na naslovnice novina i portala. Gledao sam njen posljednji nastup u Beogradu 2011., što je bio jedan od najdepresivnijih trenutaka praćenja koncerata koji sam doživio. Sjećam se da sam nakon desetak minuta napisao na Facebooku "ovo nije početak turneje, nego zadnji koncert". Kad se Amy Winehouse odmah po dolasku na pozornicu "popikla" preko kablova i pala, još se moglo i pomisliti da se radi o nekom show-programu, ali kako je koncert odmicao, bilo je jasno da se radi o, parafrazirajmo Almodóvara, "ženi na rubu živčanog sloma".
Budući da smo stajali odmah ispred pozornice, sve se moglo jasno vidjeti, a to i jest bilo najgore. Glavni krivac bio je njen otac i menadžer koji ju je 70 minuta držao na pozornici iako je bilo jasno da tamo nema što tražiti u takvom stanju, ali u slučaju prekida koncerta trebalo bi vratiti novce organizatoru, što tata očito nije htio. Nekoliko dana kasnije otkazani su idući nastupi u Grčkoj i Turskoj, a zatim i čitava planirana turneja. U srpnju sam izronio iz mora i, mjesec dana nakon beogradskog debakla, na plaži zatekao mobitel pun poruka da je Amy Winehouse umrla.
Amy Winehouse djelovala je poput Alicea Coopera u lošem stanju, razmazanih očiju i vidljivo bolne grimase na licu, ali joj nitko nije želio pomoći, što dovoljno govori da se i javna trauma ne prekida dok donosi zaradu. No, i ranije, da bi se shvatilo kako je Amy Winehouse mislila ozbiljno sa svojim "neozbiljnim" dijelom života, nije trebalo ići puno dalje od njenog službenog diskografskog kataloga. Njen drugi album "Back to Black" recenzirali smo prije negoli smo milijunskim prodanim nakladama posvjedočili o stvaranju novih pop-zvijezda pred našim očima i ušima. Kao i kod prvijenca Norah Jones nekoliko godina ranije, tek nekoliko mjeseci nakon što je album jeseni 2006. stigao u Hrvatsku i izazvao pojačanu međusobnu komunikaciju rock kritičara, postigao je golemi planetarni uspjeh i pretvorio Winehouseovu u svačiju svojinu.
Na koncertnom DVD-u primjerenog naziva "I Told You I Was Trouble" bilo je sasvim jasno da je popila koju previše i da je simpatično nesuvisla u konferansama s publikom. No, pitat će se ispravno svi ozbiljnije zainteresirani, kakve to ima veze s vrijednošću njene glazbe? Nikakve, naravno, osim što joj je dodala prijeko potreban okus autentičnosti i životnosti u inače namještenom i celofanom omotanom pop-svijetu današnjice.
Ujedno se zbog takva ne baš štedljiva životnog stila postavljalo i pitanje o trajnosti Amy Winehouse i mogućnosti da izdrži dugo, ali prema njenom životnom stilu činilo se da joj je draži programatski stih Neila Younga "bolje je izgorjeti nego nestati". Amy Winehouse na svom putu je izgorjela i pokazala se kao pjevačica koja je, na tragu Billie Holiday, znala da prave primadone naprosto moraju imati dušu.
GALERIJA Maja Šuput predstavila svoj novi projekt
Čitava karijera netipične Britanke govorila je da se soulu i rhythm and bluesu vratila emocijama i priznavanjem temeljnih zakonitosti žanra, a ne hladnim sviračkim "tehniciranjem" i sterilnom pjevačkom isporukom. Na sreću, navike masovne publike ipak su se promijenile: više nije bilo nemoguće svakih par sezona doživjeti nagle proboje netipičnih izvođača poput Winehouse na pozicije trendmakera, koji potom proizvode čitav niz epigona. Amy Winehouse bila je planetarno uspješna pop-zvijezda svojeglave putanje. Presjek njezine relativno kratke, ali plodne karijere bogate raznim štofom, bio je vraški zanimljiva priča o pjevačici u zenitu medijske popularnosti.
Bila je nekonvencionalna pojava u svijetu pop glazbe samo ako mislite da ona, a takva je često danas, treba biti očišćena od nesavršenih, životnih, "čupavih i dlakavih" detalja. No, promotrimo li povijest pop-glazbe, nije teško zaključiti da se Amy Winehouse samo uklopila u svijet pjevača koji su odskakali od uobičajenog, bili "drugačiji od drugih", dobro naplatili vlastitu različitosti i postali medijske ikone. Glazba Winehouseove bila je osnovni generator zanimanja javnosti, jednako zanimljiva kao i skandali koji su ju pratili. Već u prvoj radnoj petoljetki reafirmirala je ključne sastavnice soula i R&B-ja, te ženski kut gledanja na pop-sceni.
I bez arhivskih usporedbi s Keithom Richardsom, prema Amy Winehouse i Robbie Williamsovi nestašluci djelovali su poput bezopasnog provoda odlikaša, a svađe braće Gallagher iz Oasis kao namještene reklamne kampanje. Za razliku od Joss Stone, posveta staromodnom R&B-ju i soulu kod Amy Winehouse nikada nije imala "rupu" između stvarnog iskustva pjevačice i velikih tema kojima je pjevala o razočaranju, ljubavnim brodolomima i rehabilitacijama.
Nakon proboja Amy Winehouse, Stoneova i mnoge druge konkurentice polako su počele djelovati kao šarene soul-razglednice. Zbog javno publiciranih problema s alkoholom i drogom, preko anoreksije i bulimije, do braka s Blakeom Fielder-Civilom koji je podsjetio na trideset godina stare dogodovštine Sida Viciousa iz Sex Pistolsa s Nancy Spungen, Amy Winehouse punila je stranica tabloida jednakom brzinom kao i top-ljestvice.
Nakon izlaska drugog albuma "Back To Black" osvojila je najširu svjetsku. Iako je usput osvojila nagrade Ivor Novello, Mercury i bila trostruko nominirana za Brit Awards, već prvim albumom "Frank" iz 2003., tek je s "Back To Black" naplatila potencijal debitantskog albuma i dokazala da potencijal prvijenca nije bio nimalo slučajan.
Jedan britanski magazin ustvrdio je za "Back To Black" da se radi o "najboljem soul albumu nakon 'Club Classics Vol.1' postave Soul II Soul", što je bila istina. Od jazza do tanga i hip hopa, preko retro soul/blues stilizacija, do ska i reggae utjecaja, glazba Amy Winehouse pokazala se jednom od najkonzistentnijih tih godina. "Back To Black" bio je prijeloman album ne samo za Winehouseovu već i cijelu britansku pop-industriju; ne samo zbog ogromne naklade, već činjenice da je definitivno etablirao retro-soul kao isplativu opciju i pokazao kako ženske zvijezde i danas mogu vladati glazbenom scenom. Nakon Amy Winehouse bilo je lakše Duffy, Lilly Allen, pa i Beverly Knight koja je nešto duže vremena provela na sceni.
U vrijeme mnogih današnjih primjeraka bezbojnog američkog R&B-ja i onoga što je od njega ostalo, neo-soula i drugih retro-derivata, glazba Amy Winehouse zvučala je kao istinska katarza. Tada friško kantautorsko otkriće iz Velike Britanije do masovne publike stiglo je skromnim ovitkom s uobičajenom, skoro nezanimljivom fotografijom, bez namještenog glamoura, s pozom koja je iz prve sugerirala životnost glazbe i naznačila da Amy Winehouse dolazi iz drugačije priče.
Na tragu povijesnih pothvata Dusty Springfield Amy Winehouse bila je iduće ime na tragu soula i rhythm and bluesa šezdesetih koji u rukama britanskih izvođača dobivaju sasvim drugačiji tretman nego kod američkih konkurenata. U samo par godina postala je ime koje na vas "skače" odasvud, a njen uspjeh samo je potakao rast cijele scene novo/starog vala ženskog soula. Postala je planetarna zvijezda, ljubimica kritičara, publike, ali i tabloida i čitavu kratku karijeru uokvirila povratkom staroj školi i inspiracijom "Philly-soulom" i Tamla Motown produkcijom šezdesetih godina.
Od prvih nastupa s National Youth Jazz Orchestrom, potpisa ugovora s diskografskom kućom Island Records kada je imala 18 godina, do suradnje s Markom Ronsonom - koji je kao dio tada najjače producentske vrhuške postao zvijezda zaslužna za oblikovanje zvuka Amy Winehouse, Lilly Allen, Christine Aguilere, Robbieja Williamsa i drugih - karijera Amy Winehouse kretala se pravocrtno, da bi nakon egzistencijalnih cik-cakanja naprasno završila.
Za razjašnjenje njenih autodestruktivnih poriva trebalo je pričekati njenu eventualnu autobiografiju do koje nije došlo, a niti neće, ali je ostala glazba, dokumentarci i brojna svjedočanstva o jedinstvenoj pojavi britanske scene. Dosljedno "požrtvovnim" pristupom i ukupnim dojmom klizanja po životnom terenu, Amy Winehouse potpuno je iznenadila red friziranih, namještenih pop zvijezda i postala nezamjenjiva "tema", protagonistica soula s dušom i beskompromisna zvijezda sa stavom.
VIDEO Dalibor Matanić oglasio se o uznemiravanju žena pa obrisao profil na Facebooku
Bila je unikat u muzičkom smislu,gotovo na razini šezdesetih i sedamdesetih.A ebiga,ne treba biti psihijatar sa Oxforda da se zna što ju je uništilo,već viđeno u zvjezdanom svijetu,nemogućnost nošenja da slavom+nesigurnost+droga.