Prepoznatljivo je lice s televizijskih i filmskih ekrana te kazališnih dasaka i vlasnik niza nagrada, no već ga neko vrijeme nema u javnosti. Glumac Danko Ljuština prije nekoliko godina otišao je u mirovinu i na scenu se, kaže, ne namjerava vraćati.
- Ne da mi se, dosta je bilo. Ne mogu zamisliti da mi ponovno pet sati netko objašnjava smisao života, da smo jedna duša i jedno tijelo, da moramo biti grupa jednakih... Prešao sam sedamdesetu i to više ne mogu. Gluma je predivan posao, ali onog časa kada izgubiš volju, onda ostanak više nema smisla. Nisam razočaran u glumište, proveo sam divnih trenutaka, no nisam siguran bih li ponovno mogao uživati u svom poslu. Radi se o mojoj emociji - iskreno će Ljuština.
Kada bi ga netko ipak uspio nagovoriti da se vrati i ponovno zaigra, kaže, volio bi raditi "nešto nakazno ili smiješno" jer je stvarnost u kojoj živimo, "smiješna i pomalo nakazna". Zbog toga se već neko vrijeme bavi mišlju da na scenu postavi monodramu inspiriranu posljednjom knjigom Igora Mandića "Predsmrtni dnevnik". Opus Igora Mandića štuje još od mladosti, a ova mu se knjiga, kaže, čini idealnom za scensko postavljanje jer na duhovit način promišlja o starosti i smrti.
- Mandić je u knjizi, između ostalog, napisao: "Kada mi netko kaže da je starost lijepa, najradije bih ga tresnuo po gubici. To je stravična laž, starost je odvratna. Živiš u strahu jer kada se spremam izaći iz zgrade u kojoj živim, znam da me čekaju tri stepenice i pitanje je dana kad ću pasti preko njih. Kada sam njih svladao, da bih se dokopao kave u najbližem kafiću, na mene naletava biciklist. Stajem uza zid, stišćem se, on prođe, skoro me udario i taman kad sam mislio da sam se izvukao, prema meni ide jedan na romobilu." Dobro je to sažeo. Zanimljivo bi to bilo postaviti, razmišljao sam o tome, moram ponovno prelistati, to bi mi jedino odgovaralo igrati. Mandić je oduvijek bio mudrac, pametno je pisao, u polemikama je znao biti i agresivan, no ova je knjiga toliko pomirljiva i duhovita jer se svodi na misao "umrijet ću, pa što" - kaže Ljuština.
Iako uživa u zasluženoj mirovini, i njemu starost ponekad teško pada. - Bole me koljena, a s obzirom na godinu proizvodnje, stečeno stanje i kilometražu, a naročito i održavanje, malo me i boli koliko bi trebalo. Nedostaje mi motivacije za ići okolo, no volim se voziti na biciklu kada je lijepo vrijeme, sjesti na kavu, pročitati novine iako zaboravim isti čas što sam pročitao. Ponekad odem i do centra, no u zadnje vrijeme se družimo sve manje, slabo se pojede i popije jer već nakon dvije, tri runde razmišljam o postelji - smije se glumac.
Ne ide više, veli, ni u teatar jer mu je i to postalo prenaporno. - Kada si vidio željezničara da ide gledati druge kako voze lokomotive? Van forme sam, bio sam nedavno na jednoj predstavi, nije bitno što sam gledao. Na sceni je bio trosjed, fotelje, nekoliko stolica i ormar. Malo scenografije, gotovo ništa, vidi se da kazalištima fali novca pa se štedi na svemu. Glumci su izašli, isti čas kao da su poludjeli, počeli su vikati, govoriti da je njihov život potpuno promašen i da se svi se mrze i ne mogu podnijeti jedni druge. Nakon pet minuta mi je palo na pamet da viknem "hitna, zovite hitnu, njima nije dobro" - u šali će Ljuština, rođen u Karlovcu prije sedamdeset godina i koji mjesec. Odrastao je u ulici Rakovac, pored rijeke Korane, a djetinjstvo mu je zbog materijalnih prilika bilo prilično teško.
- U ulici gdje sam živio, sjećam se, točno sam znao tko što kuha koji dan, tko radi zelje, tko gulaš jer sam stajao kraj prozora i mirisao. Današnjoj djeci tako nešto potpuno je nezamislivo. Odrastali smo uz Koranu, a kada bi došlo proljeće, jeli bismo voće iz vrtova. Bilo nas je puno pa smo uglavnom brali plodove koji su još uvijek bili zeleni. Do svoje 25. nisam nikada pojeo zrele trešnje, uvijek smo ih brali zelene. Sjećam se, jednom se nismo mogli popeti na vrh pa smo gledali vlasnika kako ih bere na lojtrama. Mi smo stajali ispod i brstili one koje bi mu ispale. Jeli smo i zelene jabuke, šljive, kruške, sve je to bilo naše, a oni koji su nam zabranjivali da im se bere voće, te bismo prve napali - prisjeća se života u gradu na četiri rijeke u svom djetinjstvu.
Na rijeci Korani katkad je i gusario s grupom dječaka. - Bili smo prava banda, imali smo i šefa. Zvao se Luj i bio je desetak godina stariji od svih nas i za glavu veći čak i od mene. Imali smo jedan stari, veliki pjeskarski čamac koji smo preuredili. Ugradili smo vesla, kormilo, a Luj, kako je išao u tehničko-kemijsku školu, izradio je top od nekakvih cijevi koji smo montirali na pramac. Veslali smo s tim čamcem po Korani, pjevali, pucali iz tog topa, a najmilije nam je bilo potapati druge čamce i zafrkavati familije koje bi se za vikend spustile na izlet na rijeku lijepo odjeveni i u finim čamcima s košarama s hranom - priča Ljuština.
Početkom šezdesetih, kada se u Britaniji dogodila velika pljačka vlaka i otuđeno je više milijuna funti, Danko i ekipa okušali su se u sličnom pothvatu. - Napali smo vlak praćkama i municijom od gline, porazbijali prozore, sva sreća da nitko nije stradao. Drugi dan je došla policija i sve su nas pohvatali, potrpali u aute i odvezli na ispitivanje. Dobro su nas istamburali, a kada smo došli kući, nagrabusili smo još i više. Fine smo batine dobili, u to vrijeme su svi tukli djecu, bila je to metoda odgoja. Gdje god bi se kao klinac pojavio, mogao si dobiti iza uha. I to je današnjoj djeci potpuno nepojmljivo - priča Ljuština koji je završio karlovačku gimnaziju Dr Ivan Ribar.
Istu je školu pohađao i Nikola Tesla koji se baš ondje, kaže legenda, zaljubio u znanost i odlučio postati izumitelj. - Priča se kako je Tesla jednom dobio jedinicu jer je rekao profesoru da piše gluposti po ploči. To je vjerojatno istina, Tesla je znao više od nekih svojih profesora - govori.
Ljuštinina obitelj vuče korijene iz Like, a ondje je kao dijete znao provoditi praznike. - Bolje Ličan nego dvoličan! Ponosan sam na svoje ličke korijene, no u našem selu kraj Otočca danas više nema nikoga, kao ni u drugom selu, Glibodol. Nema više ničega, uzela ga je šikara. A kad sam bio mali, sjećam se, znao sam dolaziti kod tetka koji je ondje imao deset krava, dva konja, 200 ovaca. Sada je sve pusto, nigdje nikoga - navodi.
Da su mu daske koje život znače suđene, otkriveno je vrlo rano, još u nižim razredima osnovne škole. - Počeo sam glumiti u trećem razredu osnovne škole. Moj najbolji prijatelj iz razreda Vladimir Tonković nagovorio me da glumim dobrog vojaka Švejka Jaroslava Hašeka. Bio je to moj prvi veliki glumački uspjeh, predstava je bila veliki hit, a djed mi je izradio pušku. Izgledala je kao prava. S predstavom sam trebao ići "na turneju" po ostalim razredima, no kada sam se vraćao iz škole, dočekali su me stariji dečki, uzeli pušku i potrgali mi je. Izgubio sam rekvizit pa su nastupi otkazani - priča.
Kao srednjoškolac glumio je u kazališnoj skupini "Žabari". - U "Žabarima" su bili mladi ljudi i jako smo se dobro zafrkavali. Skupinu je vodio pokojni ujak moje supruge Tonček Strzalkowski. Poslije nikad više u kazalištu nisam sreo takve zafrkante. Radili su Ionescovu "Ćelavu pjevačicu"; režirao ju je Knežević, on je u to vrijeme već studirao u Zagrebu. To je bilo fantastično, igrali su baš onako kako treba. Većina nije imala pojma o glumi, samo su se zafrkavali pa je rezultat bio urnebesan, apsurd u pravom smislu, baš genijalan teatar apsurda. Žao mi je da toga u kazalištu nije bilo više i da danas uopće ni nema takve zafrkancije - kaže Ljuština.
Komedija se, nastavlja, u domaćem teatru radi premalo jer nema puno onih koji to znaju raditi kako treba. Iako je komediji oduvijek sklon, kaže, gotovo sve nagrade dobio je za dramske uloge. - Na primjer, Zlatni lovorov vijenac na MES-u u Sarajevu 1991. dobio sam za ulogu Odiseja, u predstavi "Odisej i sin" Vene Taufera u režiji Vite Taufera. Pa tko bi meni dao Odiseja, zar nisu Grci imali vagu na ulasku u teatar? Zbog težine nikada nisam mogao igrati u partizanskim filmovima, jer su i oni imali vagu na ulazu u šumu - šali se Ljuština koji je nagrađen Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, na Danima satire za histrionskog "Diogeneša", Orlandom za Bokčila i Negromanta u "Dundu Maroju" Krešimira Dolenčića na Ljetnim igrama. Uz Odiseja i Bokčila, kao omiljene uloge izdvaja ulogu šefa policije u Krležinom "Banketu u blitvi" Žorža Pare, Luke Labana u "Profesionalcu" Dušana Kovačevića te ulogu Cinca u predstavi "Cinco i Marinko" prema tekstu Mate Matišića u produkciji kazališta Glumci u Zagvozdu, a igrao je u paru s njegovim osnivačem Vedranom Mlikotom.
Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisao je sa 25 godina. Prije toga, u Zagrebu je, smije se, studirao "profesionalno" na više fakulteta koje je upisivao kako bi izbjegao vojni rok. - Svašta sam upisivao samo da ne moram ići u vojsku. Išao sam jedno vrijeme tako u Višu PTT. Dan danas nemam pojma kakva je to škola i što se tamo učio, no sjećam se da je kraj škole bio sjajan kafić s izvrsnom kuhanom šunkom u kojem smo provodili najviše vremena - govori kroz smijeh.
Kada se na kraju odlučio otići na prijemni na ADU, dogodila mu se velika obiteljska tragedija. - Oko tjedan dana prije prijemnog poginuo mi je otac. Prelazio je preko ceste i poginuo, a majka je umrla prije toga i nisam imao novca pa sam razmišljao da odustanem - prisjeća se.
Ipak, odlučio je probati. Redatelj Dejan Šorak, također Karlovčanin, pomogao mu je odabrati tekstove. - Sve sam pomno naučio, osim pjesama, a komisija me baš odlučila pitati da im izrecitiram Vladimira Vidrića. Počeo sam hrabro, ali sam brzo stao, izvukao sam se na tremu, no primili su me - govori.
Već na prvoj godini, međutim, zbog nedostatka novca, odlučio je prekinuti studij. To bi i učinio da se nije umiješao njegov pokojni prijatelj Ivo Gregurević. - Sjedio sam pred Akademijom i kratio vrijeme do ponoćnog vlaka za Karlovac. Htio sam otići zauvijek jer mi je rođak ponudio posao u prodaji automobila. Danas je onaj tko je uzeo taj posao umjesto mene pun love. Sjedio sam tako pred Akademijom i prišao mi je Ivo. "Što radiš", pitao me pa sam mu objasnio da odlazim, a on me pozvao da se uselim u studentski dom, u sobu gdje je i on bio ilegalac. U toj su sobi živjela nas petorica. Jedan je čak spavao na vrhu dva spojena ormara, a ja sam imao svoju spužvu koju bih, kada svi ostali uđu, rasprostro na podu. Lijepo mi je bilo tamo, imali smo i tuš, a cure iz doma, Slavonke i Bosanke, odlično su kuhale, i to svaki dan. Bolje nije moglo - prisjeća se studentskih dana.
Da preživi financijske teškoće spasilo ga je i to što je uskočio u HNK u predstavu "Kiklop" Koste Spaića. - Pozvali su me da umjesto Otokara Levaja uskočim u ulogu šofera u "Kiklopu". Rekao mi je: "Ajde mali, ti buš sad to igral." A ja sam mu rekao da ne smijemo na prve dvije godine igrati okolo. "Kaj okolo, kaj ne bi smjeli delati u HNK", rekao je Kosta i to me spasilo jer sam počeo zarađivati lovu. Maknuo sam se iz doma, čak sam imao novaca da si unajmim sobu. To su bili dani - prisjeća se. Nešto kasnije, počeo je igrati i u Histrionima od čega se najradije sjeća improvizacija s pokojnim Žarkom Potočnjakom.
- Zbog nas su predstave znale trajati i po pola sata dulje - smije se Ljuština koji je i vlasnik Zlatne arene za ulogu Džafer bega u filmu "Konjanik" Branka Ivande. To mu je, veli, omiljena filmska uloga, ali u vrijeme kada je primao Arenu, "Konjanika" uopće nije pogledao.
- Izjavio sam tada da ću vratiti Arenu ako film ne valja, na što se jedan iz žirija strašno uvrijedio, ali dobar je film, sjajno je to Ivanda posložio. Izmijenio sam dosta tekst pa mi je rekao da će se Aralica naljutiti, ali nije - govori Ljuština te mi prepričava jednu zgodnu scenu sa seta.
- Kada smo snimali u Bosni, jedan mladić od 17, 18 godina meni kao begu je čitao Kur'an. Gleda on tako jedan dan mene i pita odakle sam. "Iz Zagreba, ali moji su rodom iz Like", odgovorio sam. "Lika? Gdje je to u Bosni?", pita on. "Lika nije u Bosni", kažem ja. "Kako? Ti nisi Bosanac? Pa kako onda ovo, baš si pravi beg", začudio se. "To se nauči", velim mu ja, a on će na to: "Jok, duša se ne uči, de ti dobro provjeri, sigurno si Bosanac."
VIDEO Kako i zbog čega je Mojmirin izraz lica postao viralan?