Boris Jokić: Dokazujemo da u cijeloj Hrvatskoj žive mladi koji imaju što reći

Stvarnost oko nas sve je crnija, kao dam nam pandemija, vijesti o inflaciji i poskupljenjima, hrvatski političari nisu bili dovoljno, sada smo suočeni i s krvavim ratom na tlu Europe, agresijom Rusije koja 'zvecka' i nuklearnim oružjem. U tom mraku svakome treba iinfuzija čistog optimizma, a to je „60 otkucaja“, emisija koja pokazuje koliko pametnih mladih živi oko nas. Zbog njih Borisa Jokića veseli nominacija za Večernjakovu ružu.

Kako je rođena ideja o „60 otkucaja“?

Moja istraživanja mladih pokazala su da oni često imaju glas koji je puno  mudriji nego što se javno prikazuje. Taj je glas namjerno utišan. Naime,  ako do kraja utišate one koje ne želite čuti, ako njihove glasove izbacite iz javne sfere, ignorirate ih, oni će se činiti ne toliko pametni, ne toliko oštri. „60 otkucaja“ je tu da pokaže i dokaže da u različitim  gradovima i mjestima Hrvatske postoji puno mladih  ljudi koji imaju što reći i čiji glas vrijedi čuti.

Kada dođete u neki grad kako u njemu izaberete mlade s kojima ćete razgovarati?

Prvi je dogovor sa školama,  a do sada ni jedna nije odbila suradnju. Molim ih da odaberu djecu koja žele govoriti, i kažem da bi bilo dobro da to nisu 'štreberi', nego  da izaberu one mlade ljude koji će najbolje reprezentirati svoje mjesto, svoju generaciju.  

Meni je najdraže slušati kada ti mladi s vama odigraju verbalni ping-pong,  vrate vam 'lopticu' jer nema tu Borisa Jokića -  autoriteta.

Boris Jokić njima ni nije autoritet. I to me jako veseli. Upravo taj element neposrednog razgovora i to da su oni opušteni u tom razgovoru, da koriste  žargon, izraze koje koriste u svojoj svakodnevici i međusobnoj komunikaciji, to je, po meni, jedna od većih vrijednosti emisije. I ja volim kada loptica  dođe na moju stranu, a najviše kada je ne uspijem vratiti.  

Zapanjujuće je kakav dubok pogled na društvo imaju ta, usuđujem se reći, djeca. Oni vrlo jasno vide svijet oko sebe, sa svim njegovim manama?

To je vrlo vrijedno. Ti  mladi ljudi iz različitih mjesta pokazali su da su generacijski slični, da imaju iste brige, ali i kako se specifičnosti njihovih gradova odražavaju na njihova  razmišljanja. Npr. u Gospiću je bilo zanimljivo vidjeti kao starenje stanovništva i nedostatak  mladosti u tim  krajevima  utiče na  razmišljanje o sredini  u kojoj žive, ali i rješenja koja oni predlažu. Žele da im se omogući da ostanu na tom prostoru, da im se osiguraju sadržaji,  kulturni i sportski, jer to bi im dalo vjeru da se nakon fakulteta mogu  vratiti u dio zemlje iz kojeg dolaze, i u koji su i zaljubljeni. Zapravo u svim gradovima u kojima smo bili, pokazalo se da su mladi ljudi zaljubljeni u svoje sredine.

Oni znači odlaze zbog životnih okolnosti?

Te životne okolnosti su posljedica nedostatka brige za mlade, i za zajednicu, od strane lokalnih, ali i državnih političara. I to je velika čak emisije. Ona otkriva i pojačava mlade glasove, te stavove ne govori neki kvaziautoritet, nego autentični mladih ljudi. To je bila moja glavna namjera, jer sam svjestan da je glas jednog sedamnaestogodišnjaka puno snažniji  od naših glasova.

Što ste 'najluđe' čuli od njih?

Baš svašta, od glazbenih izbora, do raznih zanimljivih stvari. Npr. u Pazinu su bile samo djevojke i one su cijelo vrijeme spominjale da je Istra samo za feštanje. U Gospiću je bila zanimljiva feministička perspektiva nekih djevojaka, u Splitu i Šibeniku su mladi govorili o supkulturama koje se  ne spominju često, u Osijeku  je bila vrlo zanimljiva rasprava o izlascima...

Parafrazirat ću dramu koju smo oboje gledali; pita se Mate Matišić kako je moguće da je svijet prepun sretnih djevojčica i nesretnih žena. Ja vas pitam kako je moguće da je ova zemlja puna  pametne djece i odraslih trolova? Što im to društvo, svi mi, učinimo?

 Zapravo ne činimo dovoljno da  mladi ljudi  razviju svoj potencijal. Njihove  glasove namjerno utišavamo, jer ponekad nam idu na živce, ponekad ih i ne želimo čuti, jer  govore potpune istine.  Mi se ne bavimo mladim ljudima i ne ulažemo u zajednicu i to je razlog ovog što spominjete. Npr.  krajem osamdesetih svaki taj grad je imao svoj centar kulture i tu se se okupljali mladi. Primitivno, potpuno neintelektualno mi smo to pripisali ostavštini prošlosti. Da smo nastavili razvijati Vinkovce, Sisak, Krapinu... kao kulturne sredine, glas tamošnjih mladih bi bio puno jači. Bio bi to glas  kakav Hrvatskoj treba, glas koji provocira, nekada i šuti, ali koji neće od tih mladih ljudi napraviti ljude pune mržnje ili pak poslušnike politike, koji pristaju na otrovnu igru te iste politike.

Koliko toga u razgovorima otpada u montaži?

Zbog pandemije, sve radimo preko zooma, a pomaže mi doajenka radijskog novinarstva Silvija Šeparović. Svi se nađeno navečer na tom zoomu i sve se snima odjednom i nema rezanja. U prvi mah su oni malo  povučeni, ali to traje dvije-tri minute.  

U emisiji je jako važan i glazba?

Yammat je specifična radijska postaja po pomnom odabiru glazbe, ali moj preduvjet  je  bio da se u „60 otkucaja“ može pustiti baš sve, pa što bude. Prosječnog slušatelja Yammata to vjerojatno  zbunjuje, a oni koji slušaju emisiju znaju da je trenutno  među mladima najveća ludnica oko turbofolka, kojeg slušaju kad izlaze, i trasha kojeg oni povezuju s hrvatskom dance glazbom devedesetih. Ja sam devedesetih bio srednjoškolac i nisam vjerovao da ćemo 2022.  ponovno slušati I.Bee, Mineu... ali iz njihove  perspektive to je  zabavna glazba uz koju se dobro pleše i koja ne pritišće nekim brigama.

VIDEO Pogledajte najbolje trenutke s dodjele Večernjakove ruže