Kada netko u nas kaže visoka moda, sigurno je samo jedno, misli na Borisa Pavlina, koji je svoje nove haljine predstavio kao izložbu na nedavno održanom novom modnom događaju, Atelieru. A baš za njegove nevjerojatne kolekcije vezana je jedna od najzabavnijih modno-novinarskih anegdota iz mog profesionalnog života. Potiče iz godina kada je hrvatska moda bila vruća medijska roba i kada su novinari nakon revija žurili u redakcije, kako bi čitatelji(ce) drugo jutro imali stručne osvrte na modne novosti. No, jednu večer Anu Lendvaj i mene dočekao je noćni urednik pritisnut velikom količinom novog materijala, te nam je za sedam revija dao 20 redaka teksta i sliku veličine poštanske marke. I dok me Ana gledala s očajem, jer oduševila nas je baš Borisova revija, rekla sam uredniku kako je to velika greška, ignoriranje najaktualnijeg događaja dana, jer je mladi kreator u trenutku kada se svijet suočava s ptičjom gripom, predstavio haljine s perjem. Ne znam ni danas kako, ali trik je upalio. Revije su dobile cijelu stranicu Večernjaka, a fotografija Borisove senzacionalne, svilene haljine, koja je na golim leđima imala jedno dugo, nježno pero bila je raspaljena od vrha do dna te stranice. Boris se smije na priču i kaže kako je u cijelom svom profesionalnom životu imao baš takvu sreću, autorski put koji je glatko išao uvijek uzlaznom putanjom. I tada priču o tom putu vraćamo na početak.
Priča mi kako je bio živo i zaigrano dijete, s bezbroj različitih interesa, odrastao uz roditelje koji su mu priuštili da sve pokuša i istraži, vodili ga na putovanja... Na modu kao profesiju prvi put je pomislio kao srednjoškolac. Razmišljao je o karijeri arhitekta, ali kako je tada već shvatio tko je i kakav je, znao je da nije u stanju dočekati kraj arhitektonskog projekta. A onda je na CNN-u slučajno vidio emisiju Else Klensch (čuvena novinarka koja je od 1980 do 2001. imala emisiju o modi i dizajnu) i zauvijek se zarazio modnim "virusom". I tako je, kao najmlađi u generaciji, upisao TTF:
- Nemam previše lijepih uspomene na fakultet, bilo je to stalno igranje šaha između profesora koji su me jako voljeli i onih koji me nisu voljeli, jer su tvrdili da sam premlad za natječaje na koje sam se stalno javljao i ulazio u finale, a oni su mislili da je to samo za njihove diplomante. Već na trećoj godini poslao sam mape na londonski Central Saint Martins i Institut Marangoni u Italiji. Pozvali su me na razgovor u London, a kada sam stigao, čudili se kako sam došao na postdiplomski sa devetnaest godina. U Italiji nisu imali taj problem i tamo sam ostao tri i pol godine, odradio postdiplomski i staž po raznim modnim studijima, a kući sam se vratio zbog vojnog roka - priča Boris. Priznaje da mu je već bilo dosta Italije, jer je tamo radio stvari koje ga nisu zanimale. I taman kada se vratio u Zagreb, počinjao je Cro-à-Porter i Viktor Drago, koji je nosio njegove studentske revije, pozvao ga je da se predstavi kolekcijom. Svoj civilni vojni rok je odrađivao u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, gdje je sa 23 godine pokupio vodene kozice. I danas se sjeća kako je s visokom temperaturom ležao u krevetu kada ga je mama pozvala na telefon: "Javi se, treba te neki Talijan!" Bio je to Roberto Cavalli, koji se čudom čudio da se on vratio u Hrvatsku. Boris priznaje da je bio dosta bezobrazan s njim, ali mu je Cavalli ponudio posao. No, on je ipak odlučio napraviti kolekciju kod kuće, da vidi što će se dogoditi.
- Ziheraš sam, a u tom trenutku poziv za posao kod Cavallija bio je moj padobran - kaže. No, poučen iskustvima iz Italije želio je svoju prvu kolekciju napraviti u suradnju s industrijom, koja je te 2004. u nas još bila jaka. Poslao je nadobudno upite svim tadašnjim tekstilnim kućama. Neki se nisu ni javili, neki su rekli da ih to ne zanima, a jedina tvrtka koja je željela pokušati s njim bila je Zelinka.
- Tada sam shvatio koliko je loše funkcionirala naša tekstilna industrija. Sve je propalo jer su te tvrtke vodili ljudi koji nisu imali pojma kako funkcionira moda i tekstilna industrija. Svi su brijali na "lohn" poslove, što je neodrživo, jer uvijek se pojavi netko tko je jeftiniji od tebe i ti ostaješ bez svega - objašnjava. Tada se u Zelinki susreo s vrlo zastarjelom modom, ali kolekciju je uspio napraviti. Prve revije sjeća se kao najvećeg stresa:
- Napravili smo 60 izlaza, pustili ih na pistu samo 35, jer sam na licu mjesta shvatio da to nije prava modna publika. U Italiji ljudi koncentrirano prate revije, a ovdje su se ljudi došli zabaviti. Bilo je to u kinu Europa, sa stotinama ljudi koji nisu uspjeli ući, čista ludnica - priča. Naravno, kritike su bile dobre i on je odlučio napraviti i sljedeću kolekciju, ali bez industrije, već s obrtnicima. On i asistentica tada su unajmili prazan stan i kaže to je bilo genijalno, krojevi po parketima cijelog stana.
- Ta kolekcija je već bila puno bolja i znao sam što je naša publika. Rekao sam. "Ajmo pustiti samo 25 izlaza, to je idealnih 15 minuta, ali uz priču, muziku, s ekranom po kojem padaju zvijezde." Prošlo je odlično - sjeća se. Podsjećam ga kako je tih godina Večernjak bio medijski pokrovitelj Cro-à-Portera i kako smo pred svaku manifestaciju snimali najavnu kampanju. Ana i ja smo znale predviđati i pogađati s čim će doći pojedini kreatori, ali bi nas on uvijek "izuo iz cipele". Na prvo snimanje došao je sa suknjom sašivenom od goblena, na drugo sa suknjom - disco kuglom. Naravno bio je to "komad" samo za reviju, žena u njoj ne može sjesti, kamoli ući u auto, ali bila je senzacionalni show komad. Boris se smije i kaže kako su to bila vremena istraživanja i traženja smjerova u kojima će razvijati svoju modu.
- Moram priznati da je sve išlo jako lagano. Nikada se u Hrvatskoj nisam previše mučio sa svojom dizajnerskom karijerom i tako Cavallijeva adresa još čami u nekoj mojoj ladici - kaže Boris. A ja dodajem: "Na sreću!" Na pitanju što ga je odvelo u savršenu preciznost izrade i finoću, ili jednostavnije u visoku modu, Boris kaže:
- Ako prodajete dizajnersku robu, ona treba biti skuplja, zanimljivija i kvalitetnija od onog što se kupuje u dućanu. Ako prodajem hlače za dvije tisuće kuna, one ne mogu izgledati kao da ih šivala ćorava kokoš, ne mogu biti krojene da se nabiru na mjestima gdje se hlače ne smiju nabirati - objašnjava. Kaže da je bio sve precizniji kako su kolekcije odmicale i da je sve to išlo prema visokoj modi koja ga je oduvijek zanimala.
- Ako želim raditi svilu i kvalitetnu izradu, ne mogu živjeti od pret-a-portera. Nitko neće kupiti hlače za dvije tisuća kuna niti ću ja na njima pretjerano zaraditi, jer je 50 posto cijena materijala. Uz to, opet se dogodio sretan slučaj, udavala se moja jako dobra prijateljica i pilila me godinu dana da želi moju haljinu. I tako sam počeo crtati vjenčanice, napravio cijelu reviju, kako bi ona izabrala vjenčanicu. Bila je to 2007. godine i tu je reviju otvorila pokojna Iva Bagić, koja je tada već bila bolesna i nosila je taj poseban nakit, zapravo naušnice koje su išle preko njene cijele obrijane glave. I bila je genijalna. Te su se vjenčanice munjevito rasprodale - priča Boris. A on je na vjenčanju u dubrovačkoj katedrali shvatio da želi raditi vjenčanice, ali savršene i posebne, haljine u kojima će žene sretne provesti cijelu noć - i uživati. Nakon toga su ga vjenčanice odvele u večernje haljine i njegov je brend počeo raditi isključivo odjeću za najsvečanije prigode.
Dok pričamo o pandemijskim godinama, kaže da je početak bio zastrašujući, jer sve je stalo u trenutku kada su imali narudžbe iz cijelog svijeta, ali žene iz Londona ili Australije nisu mogle doći na zadnju probu i preuzeti haljine. Na sreću, sada se to vraća na staro, a on ne krije da mu laska kada žena, na primjer iz Dubaija, koja tamo može kupiti doslovno sve, dođe u Zagreb i ode sa četiri, pet njegovih haljina. Pričamo i o tome kako kod nas još mnogi smatraju da je ponižavajuće nositi hrvatski dizajn i on to otvoreno naziva - malograđanštinom.
- Ne podnosim odjeću s logom. I dođe mi da plačem dok gledam cure koje, kao pudlice, hodaju centrom sve s istim torbicama. Ma otiđi nekom mladom dizajneru koji će ti napraviti torbu kakvu nitko nema... Ali za to treba misliti. A tu su i mediji odigrali svoju ulogu s "it" torbama i "it" haljinama. Ljudi ne shvaćaju da su te stvari "it" jer su to plaćeni oglasi - objašnjava dizajner koji "nema nikakav profil, niti ga želi", i kaže da mu je muka od svih tih laži i sve te plastike.
Nakon prvih nekoliko rečenica mogu samo reći - bilo bi dobro da se potakne i korištenje standardnog hrvatskog jezika u novinarstvu!