Dugo traje ubijanje jednoga od najboljih pripovjedača svjetske književnosti Salmana Rushdieja. Inicirano fetvom ajatolaha Homeinija, kao Rushdiejevog nadubojice, i nastavljeno sljedećih trideset i pet godina, kroz figure tisuća, stotina tisuća, milijuna ubojica, vjerskih fanatika, koji su pisca ubijali riječju, psovkom, prijetnjom, nagovaranjem drugih na ubijanje, novinskim tekstom, razbijenim knjižarskim izlogom zato što je u njemu Rushdiejeva knjiga, nožem zabodenim u trbuh ili vrat kojega njegovog prevoditelja, ili prostom konstatacijom, koja se uvijek donosi bez čitanja, kako je Rushdie slab pisac, samo parazitira na Homeinijevoj fetvi, to mu je reklama, islamofobija i tobožnja prijetnja smrću, govorile su i već trideset i pet godina govore i pišu te najperfidnije Rushdiejeve ubojice.
Uz ubijanje Salmana Rushdieja odrastali smo, formirali se kao ljudi, kao čitatelji i kao pisci. Jednako oni koji njegove knjige nisu čitali, oni koji bi ih započinjali iz puke znatiželje, da bi ih zatim nedočitane ostavljali, kao i mi, nas nekolicina, koji smo čitali sve Rushdiejevo što bi nam bilo dostupno. Pouka njegova slučaja među najvažnijim je poukama naše generacije. Ona govori o moći ljudskog zla i o fanatizmu.
U petak, 12. kolovoza 2022. mladi šiitski musliman Hadi Matar, rodom iz Kalifornije, utrčao je na pozornicu na kojoj je Rushdie trebao održati književno predavanje, nožem ga izbo po tijelu, vratu i licu, iskopao mu oko. Rane su bile teške, liječnici su mislili da pisac neće preživjeti, no spasilo ga je to što ubojica zapravo i nije znao kako se ubija nožem. Kada ga u istrazi pitaju zašto je to učinio, odgovara: zato što je zao i dvoličan. Kada ga pitaju je li čitao Rushdieja, na prvu s odvratnošću odbija i samu pomisao na to, pa kaže: da, nekoliko stranica. Ništa više o tih nekoliko stranica nije mogao reći. Tipično za hejtere i za ubojice pisaca i književnosti.
Milošću slučaja, pisac je preživio. I napisao je o tom knjigu "Nož" (prev. Barbara Šarić), podnaslova "Promišljanja nakon pokušaja ubojstva". Riječ je o memoaru, podrobnom opisu događaja i svega što je zatim uslijedilo, o pomalo tužnoj, staračkoj knjizi, koja je, međutim, mnogo bolja od prethodne autobiografske Rushdiejeve knjige, naslova "Joseph Anton", jedine njegove knjige koju ovaj čitatelj ne voli, i ne samo da je ne voli, nego ga je na čas bila odbila od omiljenog pisca. Naime, čovjek kojeg je Rushdie opisivao u tom autoportretu bio mu je na svaki način tuđ i mrzak. Ubojice su, naime, tisuće i milijuni njih u proteklih trideset i pet godina, u Salmanu Rushdieju stvorile nešto što se u "Josephu Antonu" očitovalo kao pogreška u autopercepciji, kompleks vlastite veličine i antipatične nadmenosti. Uz ubojice, tome su asistirali oni pisci i intelektualci, skoro odreda ljevičari, neomarksisti i tek pokoji truli desni šovinist, koji su nakon fetve, pa sve do danas, govorili i pisali da je Rushdie provokator i da je dobio ono što je i tražio.
Nakon noža, međutim, subjekt pripovijesti smanjio se do sitne ljudske veličine. Sveo se na mjeru vlastite ranjivosti. Ovo je knjiga jednog starca, pritom još i zaljubljenog u ženu s kojom se nedavno vjenčao, ovo je knjiga o staračkim potucanjima po bolnicama i doktorima, i o staračkoj strasti za opisivanjem vlastitih boljki, ali ovo je i ljubavna knjiga, čak i naivno ljubavna, i vrlo snažna, izričita i hrabra politička knjiga. Posljednji Rushdiejev obračun - barem tvrdi da će biti posljednji - s tisućama, možda i milijunima, i desetinama milijuna njegovih ubojica, onih koji su zlurado uživali i slavili svaki Matarev ubod, ali i obračun s neotrampističkom Amerikom i s onom vrstom digitalne neodgovornosti i ignorancije u koje potonuo je sav naš svijet. Dobra, tužna i ohrabrujuća knjiga. I vrlo duhovita, naravno, jer Salman Rushdie oduvijek je bio duhovit pisac.
Prema svom ubojici demonstrira najdublji zamislivi prezir. Što misliti o mladom fanatiziranom majmunčetu, koje nožem nasrće na starca? Ali čitatelj ima dojam kako nije to temeljni motiv i razlog Rushdiejeve odvratnosti prema ubojici kojeg neće ni imenom udostojiti. Jače je, čini se, to što to malo govno uopće nije čitalo ono na što je potegnulo nož. Ali ni to ne smije biti neduhovito. Evo Rushdiejeva opisa vlastitog ubojice: "Uši mu strše. Ima usko lice, na posve kratko ošišanu kosu i bradu. Pomalo sliči tenisaču Novaku Đokoviću."
Ono što fanatizirana majmunčad ne zna, svejedno koja im je vjera i uvjerenje, jest da je pisac neubiviv. Pisac je u tekstu, pa živi u svakome svom čitatelju.
GALERIJA Znate li tko je Dorotea Budimir, a tko Željko Hudek? Ovo su prava imena naših glazbenika
VIDEO Matanić se pojavio u javnosti, što izbjegava nakon optužbi za seksualno uznemiravanje žena. Evo gdje je snimljen
