Borut Šeparović: 'Nominacija znači veću vidljivost, a to uvijek veseli'

Svoj projekt “Radnička cesta”, realiziran u teškim uvjetima pandemije koronavirusa, Montažstroj je najavio kao: “Digitalno kazalište. Nikada odigranu kazališnu predstavu. Mini online seriju. Film sastavljen od 15 fragmenata”. No, ta je “Radnička cesta” bila itekako zapažena u javnosti, upravo kao novi hibridni žanr, jedinstveni digitalni spoj kazališta i filma, ali i svojevrsno tehničko čudo, jer ni najpažljiviji gledatelj nije mogao otkriti da je sve snimljeno mobitelom.

Sama priča je i svojevrsni krimić, jer gledatelja uvodi u svijet mnogih gubitnika iz kojekavih radničkih cesta u našoj zemlji, priča o mogućem ubojstvu čovjeka koji predstavlja strane vlasnike firme. Borut Šeparović, osnivač i pokretačka snaga Montažstroja, kaže da im je to bila prva digitalna avantura i da je baš zbog toga sretan zbog nominacije za Večernjakovu ružu, i to u novoj kategoriji za digitalnu Ružu godine koja se prvi put dodjeljuje za 2021. godinu. Posebno cijeni veću vidljivost koju je nominacija donijela i “Radničkoj cesti”, ali i svim njezinim sudionicima, posebno glumcima: Goranu Grgiću, Domagoju Jankoviću, Bernardu Tomiću i mladom Mateju Đurđeviću.

Kako je rođena ideja o “Radničkoj cesti”?

Bila je to pretpandemijska ideja, planirali smo predstavu o radničkim pravima raditi kao, uvjetno rečeno, konvencionalno kazalište i već smo pregovarali o mogućoj koprodukciji s Teatrom Exit. Ali tada je došla korona, a za njom i potres. Okolnosti su se iz temelja promijenile, ali činilo nam se da ipak ne smijemo odustati od tog projekta, iako je još za vrijeme prvog zatvaranja postalo jasno da je napraviti predstavu na kazališnim daskama u nezavisnoj produkciji jednostavno neodrživo.

Ne samo da vam okolnosti nisu išle naruku, već ste se i osobno suočili s ozbiljnim zdravstvenim teškoćama, s infarktom koji je slijedio nakon korone. No, čini se da vas je neki vrag ipak tjerao da radite?

Projekt je nastao iz velike potrebe da se napravi umjetničko djelo. Možda je donekle riječ o mojoj unutarnjoj prisili, a bila je prisutna i vanjska prisila, iskazana rokovima i potrebom da se opravdaju sredstva koja je projekt dobio na natječaju. Potreba za jasnoćom poruke, ali i nevjerojatan entuzijazam svih suradnika, posebno dramaturginje Ane Prolić, koja je uz rad na projektu pisala podroban dnevnik koji je također dostupan online kao dio “Radničke ceste”, bile su mi ideje vodilje tijekom cijelog tog izrazito vremenski rascjepkanog i neizvjesnog procesa, obilježenog epidemiološkim mjerama, samoizolacijom, bolestima, odgodama drugih kazališnih projekata u kojima su sudjelovali glumci “Radničke ceste”... Doslovno me sve to bacalo na sve strane i prvi put u životu rad na nekom projektu nisam osjećao kao da ja vodim taj proces, već je proces vodio mene.

Koliko je ljudi do sada gledalo “Radničku cestu”?

Nekoliko tisuća, što je jako dobar rezultat.

Znam da ste ljude koji su među prvima gledali “Radničku cestu” pitali što je ona. Kakve ste odgovore dobili?

Kako je to u nas doslovno novi žanr izvedbene umjetnosti, a prvi put smo “Radničku cestu” distribuirali preko mobilne aplikacije Telegram, gdje se korisnici registriraju mailom ili brojem telefona, željeli smo provjeriti i kako projekt funkcionira kada ga se gleda na zaslonu mobilnog telefona. Uz to smo korisnicima ponudili anketu da kažu što je to, da definiraju što to gledaju. Najčešće su rekli da je to “mini online serija”, neki su to zvali “digitalnim kazalištem” neki su u tome vidjeli “film u 15 fragmenata”, a mnogi su odabrali i kategoriju “hibridno medijsko djelo”. Gotovo nitko nije u “Radničkoj cesti” prepoznao “dokumentarni zapis kazališne predstave” što smo također ponudili kao mogući odgovor u anketi.

Što vi kažete, što je “Radnička cesta”?

Siguran sam da to nije kazalište. “Radnička cesta” je svašta, ali nije kazalište!

Možete li je zamisliti premontiranu u film?

”Radnička cesta” je prvo montirana kao film, u trajanju od dva i pol sata, ali kako smo znali da je publici nudimo putem mobilnih telefona i kompjutorskog ekrana, te da je nikada nećemo pustiti u kinodvorane, postalo je djelo u 15 fragmenata. I takvo će i ostati.

VIDEO Pogledajte najbolje trenutke s dodjele Večernjakove ruže