Mlađe generacije sjećaju se glumca Vladimira Tintora po ulozi u seriji "Zabranjena ljubav", mnogi su ga zapazili i u "Novinama", no on je u posljednje vrijeme potpuno posvećen HNK Osijek, čiji je stalni član. Gledatelje je zbog toga iznenadilo kada su na popisu glumaca u seriji "Kumovi", koja se prikazuje na Novoj TV, vidjeli upravo njegovo ime. Naš nagrađivani glumac krenuo je tako u novu avanturu, radi na novom velikom projektu, a s nama je podijelio neke detalje iz svog života, borbu s traumom koju je proživio na početku karijere. Osim toga, otkrio nam je i kako se s godinama, kada nije bio u fokusu šire javnosti – promijenio.
Čini mi se da se s "Kumovima" na TV vraćaju glumci koje dugo nismo gledali u tako velikim projektima. Kako i zašto baš ova serija?
Istina. Dugo me nije bilo u ovako velikoj ulozi na TV ekranima i veseli me što je moj povratak nakon 10 godina baš u ovoj seriji. Ne znam kako i zašto, no u životu mi se već događalo da se potpuno neplanski neka vrata otvore, i onda moj jedini zadatak bude da samo kroz njih prođem. Već mi se na prvu dojmila scena koju sam trebao snimiti za širi krug audicije, a kad sam pročitao cijelu prvu epizodu, shvatio sam da će ovo biti izrazito zanimljiv projekt. Scenarij je dobar, neusiljeno duhovit, ljudski. Progovara o nama, ljudskim slabostima i snagama. Ekipa glumaca je fantastična, kao i tehnički dio, držim fige da će i publika prepoznati naš rad.
Otkrijte nam nešto o svom liku. U najavi smo vidjeli da ide u zatvor, prijeti puškom i proviruje iz groba... Tko je Aljoša Gotovac?
Aljoša Gotovac je financijski savjetnik, kojem zbog naivne pogreške njegovog sina oduzmu svu imovinu. Umalo završi u zatvoru, od čega ga spasi rodbina, doduše, pod uvjetom da se vrati u rodno mjesto, odakle je kao mladić pobjegao, reklo bi se, glavom bez obzira – Zaglave.
Vraća se s obitelji u mentalitet koji je davno ostavio iza sebe, smatrajući da je stvoren za neke bolje i veće stvari. A zašto puca i viri iz groba, a i sve ostalo, predlažem da pogledate.
Ima li neki događaj sa snimanja koji vam je posebno ostao u sjećanju, možda nešto što vas je nasmijalo?
Snimanje je dosta zahtjevno, pa je svaki smijeh ili šala uvijek dobrodošla. Nekad su scene toliko duhovite da zna biti problem ostati ozbiljan i da ti se "ne osmjehne brk" u najozbiljnijoj situaciji. Nemam neku posebnu anegdotu, no moram reći da uživam u radu s tako talentiranim kolegama, a to što mi Štrljić igra oca, za mene je dječački san.
Puno ste aktivniji u kazalištu. Stalni ste član HNK Osijek, nedavno ste dobili i nagradu za najboljeg glumca u predstavi "Gospođica Julija", osjećate li se bolje na pozornici ili ispred kamera?
To je jako teško pitanje, jer su to dva totalno različita medija. U kazalištu sam sigurniji, jer imam puno više iskustva na daskama, ali mi je televizija opet postala neizmjerno privlačna. Tu imam još puno toga naučiti, ali svaki snimajući dan na seriji "Kumovi" pokušavam otkriti i naučiti nešto novo, pogotovo od iskusnijih kolega.
Formativne godine ste proveli u Novom Sadu, a sada ste već godinama u Hrvatskoj. Živjeli ste u Zagrebu i u Osijeku... Je li Osijek konačna stanica ili se planirate opet vratiti u Zagreb?
U životu bolje da ne brojim koliko sam stanova, gradova, pa i država promijenio. Pustio sam da mi život sam pokaže kamo trebam ići i prepustio se tome da "neko tamo gore" bolje zna što je za mene dobro. Osijek je moj dom, tamo je moja matična kuća, HNK u Osijeku. Ne mogu reći imam li neki plan, plan mi je raditi svoj posao najbolje što znam, pa neka me posao i dobre uloge odvedu tamo gdje trebam biti.
Manje je poznato da ste išli i u privatnu baletnu školu. Ja sam išla na balet možda godinu dana u osnovnoj školi i to mi je bilo grozno. Ne sjećam se puno, ali znam da su vikali na nas i da me stalno netko pikao po leđima. Kakva su vaša iskustva?
Upisao sam privatnu baletnu školu, nakon studija, što je za balet prilično kasno. Bio sam željan znanja i novih vještina, pa sam pristao na to pikanje u leđa i sve ostalo što ide uz "rusku pedagošku školu" iz koje je potekla moja profesorica. Daleko od toga da sam htio postati plesač, ali mi je bila potrebna ta disciplina i pomicanje vlastitih granica. Shvatio sam to kao jedan dio svog usavršavanja i uvelike mi je to pomoglo u poslu, svijesti o tijelu, a i pomoglo mi je u pravilnijem držanju.
Dosta ste se promijenili s godinama. Ne mislim fizički. Ranije ste bili puno otvoreniji, snimali ste videopriloge u kojima ste kritizirali društvo, javnu scenu... Toga više nema?
Da, imao sam par svojih internih projektića gdje sam to činio, ali sam nakon nekog vremena shvatio da nemam pravo suditi nikome, pa sam prestao sam s time. Pogotovo nisam htio da se moj ego miješa u neke procjene i okrenuo se radu na sebi, tu uvijek ima posla.
Po društvenim mrežama vidim dosta vaših uradaka koji se osvrću na hejterske komentare na internetu općenito. On-line sam od 12. godine, pročitala sam sve i svašta, iako se nikada nisam gurala u neke svađe u komentarima. No, hejtera uvijek ima, ako ne rade to na Facebooku, vikat će po cesti. Zašto ste odlučili voditi tu bitku protiv cyberbullyinga?
Prije su me znali užasavati takvi komentari, čak sam ih se znao i uplašiti, no educirao sam se i shvatio da iza cyberbullyinga najčešće stoji, najblaže rečeno, nezadovoljna osoba, koja takvim komentarima želi privući pažnju. To mi je promijenilo paradigmu. To su svojevrsni apeli da ih se primijeti, da ih se vidi, pa je u mom srcu sad velika empatija i prema takvim ljudima, kao i prema onima koji su "kolateralne žrtve" nečijih trauma. Zato sam krenuo u tu, kako kažete, bitku. Zapravo, pokušavam objasniti žrtvama da taj bullying najmanje ima veze s njima. Stalo mi je u tom smislu osnažiti ljude, pogotovo mlađu generaciju, koja je izložena velikim pritiscima. Pokušavam im reći da te uvrede imaju više veze s onim tko ih piše nego s onim kome su upućene. Kad se ne shvate osobno, uvrede od nepoznatih osoba su besmislene, kao predstava pred praznom dvoranom.
Dogodila vam se užasna stvar 2008. godine. Ne mogu ni zamisliti da netko tako povrijedi moju privatnost. Jeste li se oporavili od te traume?
Trebalo mi je puno vremena da to što mi se dogodilo uopće i nazovem traumom. Moja generacija je odgajana da sve mora podnijeti i da nijedna trauma nije dovoljno velika da se mora odbolovati i liječiti. Također, rijetko tko od nas ima privilegij odvojiti vrijeme za izlječenje neke traume. Najčešće je moramo prehodati, jer život nas nemilice gazi. Moramo raditi, boriti se za egzistenciju, za život i najčešće mislimo da smo sami za tu traumu i krivi. Ostao sam bez posla i prihoda, preko noći sam bez znanja bio zamijenjen u predstavama koje sam tada imao na repertoaru. Trebalo mi je skoro deset godina da se oporavim od toga i tek sam se nedavno probudio sa stvarnim osjećajem da su svi tragovi te traume nestali. Ono što me je najviše u tome zaboljelo je to što su mi neki ljudi za koje sam mislio da su prijatelji okrenuli leđa, no s druge strane neki novi ljudi su ušli u moj život i pružili mi ruku u najtežim trenucima. Također, tada je cyberbullying bila nepoznanica većini ljudi, niti je bila ikako regulirana zakonom, tako da nije bilo puno šanse da se počinitelji uhvate.
Biste li danas drukčije reagirali na cijelu situaciju?
Sada je to posve druga priča. Em sam zreliji, em je drugačiji i društveni okvir. Prošao sam to, izašao jači i sad je na meni dijeliti to iskustvo.
Pisalo se puno i o suvenirima koje radite, to su umjetnička djela u ribljim konzervama. Recite nam nešto o tome, kako ste došli uopće na tu ideju i jeste li pojeli sve ribice koje su bile u tim konzervama?
To je isto jedno moje veliko i meni važno životno djelo. Veliki sam ljubitelj umjetnosti, osobito likovne, i drago mi je da sam bar jednim malim udjelom dio te scene. Ideja je došla spontano, kao da mi je uskočila na dlan i neizmjerno sam zahvalan što se to dogodilo. Beskrajno me opušta ta kreativnost i sama mi je pomisao da puno ljudi po cijelom svijetu ima na zidu mojih ruku djelo fascinantna. Usput me je rad na njima naučio puno stvari, a i upoznao sam sebe kroz priče koje se u tim konzervicama nalaze. Što se tiče ribica, nisam ih sve pojeo sam. Podijelim ih prijateljima, rodbini, neke doniram u azil za životinje, pa mi oni vrate prazne Moguće su i još neke humanitarne priče, pa evo ako smijem, pozivam ovim putem proizvođače sardina da me kontaktiraju, pa da probamo nešto smisliti zajedno. Velika mi je želja, ako bih bio u mogućnosti, dio zarade uložiti u očuvanje naše Jadranske obale i čistoće mora i obale, ali o tom potom.
Kakve još hobije imate? Što radite u slobodno vrijeme?
Osim konzervica, u Osijeku sadim i brinem se o svom malom gradskom vrtu, pa mogu reći da sam samouki vrtlar. Otkrio sam taj svijet i uživam u procesu stvaranje te lijepe priče. Također vrt me je naučio i mnogim životnim stvarima - strpljenju, ciklusima života, donio mi je prijeko potreban mir. Ako dopustimo, puno toga oko nas nam može biti lekcija, utjeha. I ako bih išta savjetovao ljudima, to bi bilo da uzgoje jednu biljku od sjemena do zrelosti i cvata i dopuste da ih taj proces oplemeni i nauči.
Mnogi vas se sjećaju po ulozi u seriji "Zabranjena ljubav". Jeste li ostali u dobrim odnosima s nekima od kolega iz te serije?
Nažalost, svatko od nas je otišao svojim putem, tako da se rijetko vidimo i čujemo. U kontaktu sam najviše s Jelenom Perčin, Danirom Gović i Vesnom Tominac.
Od serije je prošlo preko 10 godina, pa mi je jako zanimljivo što i dan danas upoznajem ljude koji su na toj seriji odrasli. Dok smo snimali, nisam ni pomišljao na to da ću, zajedno s kolegama iz serije, nekom biti tako važan dio djetinjstva i odrastanja. To je velika odgovornost koje sam postao svjestan, ali i neka dragost kad me zaustave neki mladi ljudi koji me pamte iz te serije. Porazgovaramo i razmijenimo neku lijepu energiju.
Biste li danas prihvatili ulogu u takvoj seriji?
Štogod netko mislio o toj seriji, ona je značajan dio hrvatske pop kulture i povijesti televizije i drago mi je da sam u tome sudjelovao. Prihvatio bih, zašto ne.
Jako Vas je pogodila smrt kolege i kuma Aleksandra Bogdanovića. Bili ste bliski, radili ste u istom kazalištu... Kako se inače nosite s gubitkom voljenih osoba?
Aleksandrov odlazak je meni i dalje kao neki košmar, ružan san iz kojeg se čekam probuditi. Poznavali smo se i bili prijatelji preko 20 godina, dijelili i uspjehe i padove, pa i, doslovce, koricu kruha u najtežim vremenima. To da njega nema, moj mozak još nije prihvatio kao istinu. I ne znam hoću li ikad to tako procesuirati. Bio mi je kao brat. I dalje razgovaram s njim, savjetujem se u vezi uloga, a i života i za mene je on itekako prisutan, samo u nekom drugom obliku.
VIDEO Antonia Ćosić nominirana je za Večernjakovu ružu u kategoriji Novo lice: "Naše emisije idu kasno uživo, sva sreća da postoji jedan izum koji se zove – kava!"
Naš glumac? Vaš, a ne naš.