Nostalgija je zavladala Hollywoodom posljednjih godina, pa nije čudno da smo se nagledali filmova koji nas vraćaju u zlatna doba Amerike, ali i tvornice novca u Kaliforniji. Zanimljivo je kako su se slične teme uhvatila dvojica vrhunskih redatelja - stari majstor Steven Spielberg, i nova zvijezda Damien Chazelle. Dok je Spielberg u "Fabelmanovima" na veliki ekran prenio svoju intimnu priču o tome kako je zavolio film u pedesetim godinama prošlog stoljeća, Chazelle nas u "Babylonu" vraća u dvadesete godine, u vrijeme prekretnice u Hollywoodu, kada je film dobio zvuk.
Radnja "Babylona" vrti se oko tri lika: Meksikanca Mannyja (Diego Calva), kojeg upoznajemo na početku filma kao pomoćnog radnika koji radi najprljavije poslove za hollywoodskog mogula. Margot Robbie je Nellie LaRoy, djevojka koja kreće od nule i zbog slučajnosti postaje velika zvijezda nijemih filmova. Brad Pitt je Jack Conrad, aktualna zvijezda koja se taman razvodi od treće supruge i kasnije sve teže prihvaća dolazak zvuka na film. Osim njih tu je cijela plejada sporednih likova kao što su jazz trubač po imenu Sidney (Jovan Adepo) i kabaretska pjevačica po imenu Lady Fay Zhu (Li Jun Li). O svemu tome piše trač novinarka Elinor St. John (Jean Smart) a pojavljuju se i prepoznatljiva lica poput Lukasa Haasa, Olivije Wilde, Spikea Jonzea, Jeffa Garlina, pa čak i basista Peppersa Fleae.
Za razliku od Spielberga koji režira kirurški precizno, oslanjajući se više na nostalgiju, Chazelle je bacio sve karte na eksploziju boja i raskoš, kakvu je već donio u "La La landu". U intervjuu prije izlaska filma kazao je kako je dobro istražio Hollywood 20-ih godina u kojem je sve pucalo od raskalašenih zabava punih seksa, droge, alkohola pa i nevjerojatnih scena poput ulaska slona na zabavu ili Nelliene borbe s čegrtušom. No, isto tako, onima koji ne znaju kako je to prije izgledalo neke scene najbolje mogu dati uvid kako su se nekad filmovi snimali, pa su se scene ponavljale po 10-15 puta jer su mikrofoni bili fiksirani na stropu, a smetao im je i najmanji šum poput otvaranja vrata. Kamere su se brzo kvarile, a snimalo se po dnevnom svjetlu, pa ste morali moliti Boga da vam sve dobro ispadne prije mraka.
No, Chazelle ima jedan velik problem, a to je da mu film traje čak tri sat i deset minuta, a u njemu se samo redaju scene hedonizma, vrckavih djevojaka i raskalašenih zabava. No, stvar spašava Brad Pitt, uz Leonarda DiCaprija najbolji glumac današnjice. Sa "švalerskim brčićima" a la Clark Gable gotovo da glumi samog sebe, šarmantnu zvijezdu punu privatnih problema i turbulentnog života.
Jedna scena u kojoj trač kolumnistica Jean Smart mudro govori Johnnyju da prihvati kako je njegova karijera gotova, ali ovjekovječena u povijesti, bogata je istinom i jedna je od rijetkih scena s osjećajem. Koliko je Pitt uvjerljiv, toliko je Tobey Maguire neuvjerljiv u ulozi mafijaša koji se hihoće, a kojem Nellie duguje novac.
Inače, Robbieina Nellie prikazana je kao djevojka kojoj nije problem pustiti suzu po potrebi, no koja ima problema s kockanjem. Možda bi bilo bolje da je Chazelle prikazao još mračniju stranu Hollywooda 20-ih godina? Žene su tada još više eksploatirane, a često su i seksualno napastovane. I stvarno Damiene, čemu filmovi od 189 minuta? Kvantiteta ne mora donijeti kvalitetu...