Vlasnik studija Air Recording u Londonu George Martin, u koji je Bijelo dugme došlo snimiti svoj drugi album, bio je postavio ovakva pravila: tko plati 300 funti za jedan sat korištenja studija, ima na raspolaganju sve što poželi – od pića do kokaina. U studiju je bio i automat za kavu i čaj. Prvog dana Bebek je ubacio pet penija i dobio kavu. Drugog dana Vlado je otkrio da se kava može dobiti i za dva penija. Trećeg dana Ipe je ubacio peni – i dobio kavu. Pritisnuo je dugme još jednom i ponovo dobio kavu. Onda ih je netko od osoblja studija vidio kako "varaju" automat i obavijestio ih da su kava i čaj besplatni.
– U gornjem studiju snimali su T. Rex i Roxy Music i s puno su pažnje dolazili vidjeti što rade urođenici s Balkana. Kad je ploča konačno bila gotova i kad smo uključili svih šest studijskih monitora – doživjeli smo šok... – prisjeća se Vlado Pravdić.
Puč na rock
A šok je doživjela i publika kad je album objavljen 17. prosinca. Prvog dana mogao se kupiti u Bogovićevoj ulici u Zagrebu samo u Jugotonovoj trgovini pa tek onda u drugim dijelovima zemlje. Kad su djevojčice razbile staklo na Jugotonovoj trgovini u Bogovićevoj u Zagrebu u histeriji da što prije dopru do njih, koji su unutra stajali za pultom i potpisivali ploče, pokazalo se da su procjene bile točne: drugi album Bijelog dugmeta prodao se u više od 200 tisuća primjeraka.
Njihov menadžer Vladimir Mihaljek u to je doba važio za osobu bez koje nitko nije mogao biti zvijezda. Radio je s njima od 1974., dakle od početka, do jeseni 1975. kada je suradnja odjednom prekinuta. – Miha je napravio dobar posao i sebi i nama, ali nas je pogrešno procijenio kao grupu čiji je vijek trajanja jedna sezona – govorio je Pravdić. On je bio taj motor koji je gurao stvari, na koncu, njegova je ideja bila da snime drugi album u Londonu. Vesić piše da mu je Mihaljek ispričao jedan zanimljiv događaj koji se u travnju 1974. dogodio u Beogradu. Bijelo dugme sviralo je u Pinkiju, a Mihaljek je otišao na ručak u restoran "Pod lipom" u kojem je jeo kad god bi dolazio u Beograd. U jednom trenutku grupa ljudi prijetećeg izgleda sjela je za njegov stol. Dvojica su šutjela, a u onom koji mu se obratio prepoznao je Aleksandra Tijanića, u to vrijeme organizatora koncerata. Tijanić mu je bez uvijanja rekao da oni od tog trenutka preuzimaju Bijelo dugme. Uplašeni se Mihaljek složio, vratio u hotel i našao grupu na okupu. "Dečki", rekao im je, "od danas imate nove menadžere". Istog popodneva požalio se svom prijatelju Raši Đelmašu. Raša mu je rekao da se ništa ne brine. Otišao je na telefon, pozvao jedan broj, i Tijanić je odustao. No, suradnja Dugmeta i Mihaljeka ipak je najesen pukla.
Službena promocija novog albuma trebala se održati na dočeku Nove godine u Hali sportova u Beogradu. No, sve je otkazano. "Pet dana prije Nove godine zvali su nas iz Protokola da sviramo za Tita u HNK u Zagrebu", objasnio je Bregović. "I mi kažemo – 'ajd, pusti koncert, idemo za Tita svirati, bili smo sretni. Dođemo gladni, žedni, spremamo se... Već smo počeli svirati, kad ulazi Tito s drugaricom Jovankom. Kad će ti ovi iz protokola: 'Tiše, tiše', i onda: 'Prekidaj'. I nastupi opera i balet. Tako smo mi drugu Titu, sve u svemu, svirali otprilike dvadeset taktova".
Bili su loše volje te večeri. Protokol im nije platio ništa, svi troškovi otkazivanja dočeka u Beogradu pali su na teret benda. Na izgubljenu zaradu više nitko nije ni mislio. U HNK nije bilo nikakve hrane i pića dok se koncert nije završio. Alkohola nije bilo uopće niti se mogao unijeti. Najjači dojam na Bregovića ostavio je zato trenutak kad je bračni par ušao u salu. Odjednom, osjetio se jak erotski naboj. "Tada sam shvatio da žene najviše erotizira moć".
Vladimir Mihaljek tvrdi kako je poziv Bijelom dugmetu da svira na dočeku u HNK njegova osveta bendu zbog prekida suradnje. Tako im je umjesto zarade navukao neplanirane troškove jer nije se tad smjelo ni pomisliti da se odbije takav poziv. Kako konstatira Vesić – da je čak i bilo tako kako kaže Miha, samo im je učinio uslugu. Jer kad su svirali Titu, više ih nitko nije smio skinuti s televizije.
U JNA je ubrzo otišao Zoran Redžić, a zamijenio ga je Ljubiša Racić koji je s njima krenuo na turneju i dobro se uklopio. Zanimljivo, Redžić je isposlovao da njegova zamjena dobije tisuću dinara po koncertu, a da se ostatak šalje njemu u vojarnu. Koncerte su obilježavale djevojčice koje su vrištale od početka do kraja. Nevjerojatno je, piše Vesić, koliko mogu glasno i dugo vrištati, a da ne ostanu bez glasa. Bebek je uživao u slavi. "Euforija me je hranila", govorio je. "Svatko tko kaže da je teško biti popularan jer ti dosađuju i jure te – notorno laže. Biti popularan, obožavan, to je najljepše na svijetu".
Iznenada, u NIN-u ih je 28. ožujka otrovno napao Sergije Lukač, novinar i urednik u tom beogradskom tjedniku. O njemu se govorilo kao o važnom čovjeku. Možda bi njegov napad na Bijelo dugme i prošao da nije uvrijedio cijelu jednu generaciju: "Najstariji posjetitelji koncerata nemaju više od petnaest godina. Ako imaju, onda su mentalni vršnjaci desetogodišnjaka", napisao je. Jedan od kritičara tog vremena priznao je Vesiću da mu je izgledalo kao da bi rock preko noći mogao biti zabranjen. Jer, tko bi napao svemoćni NIN. Jedan čovjek, piše dalje Vesić, ipak je imao hrabrosti. U Našim danima od 5. travnja napisao je: "Drug ima utjecaj, ima moć, može da kaže sve što mu padne na pamet, pa čak i onda kada sve to nije ni blizu pameti". Uskoro se umiješala i publika, zatrpala NIN pismima pa je redakcija na kraju posredno priznala da je pogriješila tako što je nekoliko brojeva kasnije objavila neka od pisama. Dugmići su tada bili u Americi, a Bregović je kazao: "Kad si tako daleko, doista ti se čini da je posrijedi puč".
Nije bio puč, ali se nastavila serija nesreća. Najprije se Brega našao u automobilu pod koji je pao neki nesretni starac. Dokazano je, međutim, da je već bio mrtav kad je pao s bicikla pod automobil. A onda je Bebek 8. travnja imao nesreću iz koje je samo pukom srećom izišao živ. Dogodilo se to na putu između Posušja i Širokog Brijega. Bebek, njegov bratić Nikola Domaćinović i brat njegove supruge Aleksandar Luketa bili su u Posušju kako bi obišli rođake. Oko deset navečer krenuli su za Sarajevo, puhao je jak vjetar i padala kiša. "Ispred jedne dvostruke krivine Luketa je makinalno stisnuo kočnicu i automobil je počeo nekontrolirano ići prema provaliji. Prekrio sam rukama oči i čekao smrt. Kada je prošao prvi udar, s olakšanjem sam shvatio da sam živ. Onda je došao drugi udar, treći, četvrti..."; ispričao je kasnije Bebek. "Kada se sve stišalo, opipao sam ruke i noge i shvatio da sam čitav. Napipao sam u mraku Luketu i on mi je rekao da je dobro. Potražili smo Nikolu, ali njega nije bilo u autu. Bio je karatist, snažan i brzih refleksa, pa smo vjerovali da je sam iskočio iz automobila. Dozivali smo ga, ali uzalud. "Našli su ga tamo gdje je automobil prvi put udario. Liječnici su utvrdili da je poginuo u trenutku prvog udara i ispao iz automobila. "Nas su spasili pojasevi", pretpostavlja Bebek. "Ja sam svoj vezao prvi put u životu, i to onako iz vica, da probam".
Terapija radnom akcijom
Bijelo dugme trebalo je nastupiti pred iseljenicima u nekoliko američkih gradova. Međutim, Vlado Pravdić kaže da im je "nešto zasmrdjelo na ustaške organizacije" pa su otkazali. Tako su se susreti s iseljenicima u SAD-u sveli na privatne kontakte, za koje Pravdić kaže da su odreda bili dirljivi. Vesić piše kako je Bregović tih dana iznenadio jarane iz benda jednim, činilo se tada, neobičnim zahtjevom. Donio im je papir na kojem je stajalo odricanje prava na ime Bijelo dugme u korist Gorana Bregovića i tražio da se svi potpišu. Bilo je to u hotelskoj sobi u New Yorku. Nastala je neugodna atmosfera koju je prekinuo Bebek. "Evo", rekao je, "ako će te to veseliti, ja ću potpisati". Sugerirao je Ipi da učini isto, a zatim demonstrativno izišao. Ipe je potpisao pa je to učinio i Vlado. Nikad mu to nisu zaboravili.
U ljeto 1976. otišli su na radnu akciju Kozara '76. Bregović tvrdi da je to bila njegova ideja kako bi se bend malo doveo u red. "Već su počeli demolirati hotele, bili smo nepoželjni u desetak hotela širom Jugoslavije. Tako da nam je odlazak na tu radnu akciju mogao donijeti samo dobro", ispričao je Brega. Basist Ljubiša Racić ispričao je kako su on, Bebek i Brega dobili udarničke značke. "Vlado je malo nježniji, a Ipe ležerniji, pa su ih značke mimoišle", ispričao je.
Došlo je vrijeme za novi album i bend se ponovno povukao na Borike. No morila ih je još jedna stvar: JNA. Samo je Bebek svoje odgulio, Zoran Redžić bio je pri kraju, ali ostali su Goran, Vlado i Ipe. Bregović je znao da će mu to biti najveća trauma u životu i stalno je odgađao. No, Vlado i Ipe u listopadu su morali ići, a Brega im je morao naći zamjene. Nije bilo teško, piše Vesić, zamijeniti Vladu Pravdića klavijaturista, ali je bilo teško zamijeniti Vladu Pravdića, zgodnog dečka iz benda. Međutim, Smak je imao odličnog, mladog klavijaturista koji je još bio i zgodan. Jedne noći u hotelskoj sobi Laze Ristovskog zazvonio je telefon. Nećkao se. Odnosi u Smaku nisu bili najbolji, ali... Sljedeće večeri mu je ponovno zazvonio telefon pa je odlučio porazgovarati sa svojom ženom. "Da ostanem ovdje, ili da uzmem pare", upitao ju je. A Vesna je, kao i svaka razborita žena, još i u drugom stanju, odgovorila: "Uzmi pare". Lazin transfer odjeknuo je kao bomba. Bio je to gotovo "nogometni" transfer, kao kad je Beara prelazio iz Hajduka u Crvenu zvezdu.
Zamjena za Ipu prošla je lako. Milić Vukašinović samo je prešao ulicu i rekao ženi Veri: "Više ne sviram s Indexima nego u Bijelom dugmetu". Svi su otišli u Borike, a nakon toga ponovno u – London. Studio Air Recording posebno je fascinirao Milića. Kad je došao u režiju čuti što je snimio, zbunio se. Producent Neil Harrison pustio je snimku, a Mića je pitao: "Ko ovo svira? Ja?! Stvarno...!" Inženjer zvuka bio im je Jon Kelly, koji je kasnije bio producent Kate Bush i Chrisa Ree. I danas te snimke zvuče svježe, a jedino za čime svi žale jest što Brega nije poveo ozbiljnog basista. Zoran je još bio u JNA pa je bas odsvirao Bebek.
Treći album ugledao je svjetlo dana 20. prosinca 1976. Bregović se odlučio za naziv "Hoću bar jednom da budem blesav", no Jugoton se nije složio. U socijalizmu se nije moglo biti blesav, tako da je ostala upristojena verzija "Eto! Baš hoću!". Bio je to drugačiji album, to se vidjelo već na omotu. "Na prvom su bile ženske grudi, na drugom ženska stražnjica pa su ljudi valjda očekivali da sad pokažemo onu stvar", govorio je Bregović kad su ga ljudi razočarano pitali – otkud sad ženska usta. To je bio jedini album bez ikakve provokacije. Ali je to bila ploča na kojoj se vidjela sva raskoš Bregovićeva talenta. Vesić to lijepo opisuje: – Kad si tristo dana na putu, ne znaš više kako se zoveš, razvlače te po radijima, televizijama, novinama, tulumima, večerama, svaka žena te želi za sebe, ne smiješ imati telefon jer neprekidno zvoni, pošalju ti ljude u vojsku prije snimanja albuma – i onda doneseš "Sanjao sam noćas da te nemam". To je mogao samo netko tko je baš talentiran.
Siniša Škarica voli reći da je "Eto! Baš hoću!" bio posljednji dio trilogije, dok Vesić smatra da je to početak nečeg novog i kako je na trećem albumu urbano daleko važnije od ruralnog. Bregović nije želio govoriti koji je album bolji, ali je prokomentirao vrtoglavu prodaju: "Mi smo prodali otprilike onoliko ploča koliko ima gramofona u Jugoslaviji. Sada bi možda trebali dijeliti gramofone uz ploče".
Krajem godine basist Racić tražio je veći honorar pa ga je Bregović potjerao, a u bend doveo Sanina Karića iz Teške industrije.
Svađe zbog žena
Ipak, nakon velikih brojki došlo je otrežnjenje: uvodni koncert turneje u sarajevskoj Skenderiji 11. veljače 1977. bio je fijasko – Dugme je na scenu izašlo potpuno neuvježbano. Kažu da Bregović nikada nije bio bijesan kao tada. Na turneju su krenuli s golemim ozvučenjem od 18 tisuća vati i svjetlima od 200 kilovata, ali nitko osim Zorana Redžića to nije znao uvezati. A Zoka je bio u JNA. Kad je Goran jednom prilikom rekao Mići Vukašinoviću: "Ajde, lemi ovo", Mića se samo nasmijao i rekao: "Lemi ti". Koncerti u Beogradu nisu bili rasprodani, a na pozornici je opet bio fijasko. Najčešće se sa zvučnika čulo samo zujanje ili bi se zvuk potpuno izgubio. Stoga su napravili mali "break" i otišli na mini turneju u Poljsku koja je bila odlično prihvaćena. "Bili smo tamo deset dana. Nisam nikada vidio da ljudi mogu popiti toliko šampanjca i pojesti toliko kavijara kao mi", govorio je Bregović. "I sjećam se Miće koji je padao... Jer Mića voli popiti, ali kad je pijan ne može svirati. Takav je on. Volite ga zbog toga što je takav, a onda biste ga zbog toga što je takav najradije – ubili".
U međuvremenu je Zoka odslužio JNA, a Ipe je otpušten kao privremeno nesposoban jer je "emocionalno nezreo". Sanin se ponadao da će ostati u bendu jer je mislio da će se Zoka, s krivo zaraslim prstom, baviti financijama i opremom. Poslije jednog koncerta u okolici Zagreba Mića i Sanin otišli su na piće. "Ovo je bila moja posljednja svirka s Bijelim dugmetom", rekao mu je Mića. Sanin nije znao da je to i njegova posljednja svirka.
No, organizacija koncerata i dalje je bila traljava pa su prekinuli turneju. Došli su u stadij da više ne mogu gledati jedan drugoga. "Rasturili smo turneju zbog toga što je netko sedam dana vodio ženu sa sobom", objasnio je Bregović. "Svađali smo se i zbog toga što netko pije previše. Na turneju nisu mogle ići ničije žene. Sve to odredili smo zajednički, da bih na kraju ostao samo ja da inzistiram na dogovoru".
Postojala su još dva pravila: bez droge i bez djevojaka mlađih od 18 godina.
Naprasni prekid turneje izazvao je medijsku reakciju. Naslovi "Raspada se Dugme?", "Zbogom, Dugme" punili su naslovnice. Bregović se sjetio prijedloga beogradskog rock-kritičara Pece Popovića: "Napravi veliki besplatni koncert na Hajdučkoj česmi, to će vas vratiti među žive". Hoće li, doista, to spasiti Dugme?
>>Bijelo Dugme na vinilu objavljuje 9 kultnih albuma remasteriranih u Abbey Road studiju
>>40 godina Bijelog dugmeta i biografija koju morate pročitati
Hmm... drugim riječima ili rečima, svršavli su na Tita i Jovanku :D