Uza sve recentne svađe oko toga je li i što je u životu u Jugoslaviji bilo bolje ili gore nego danas, ili ga jednostavno, baš kao i imena trgova i ulica, treba prebrisati gumicom iz sjećanja “nostalgičara” i povijesti, dvostrukim vinilom “Socijalistički disko” dobili smo još jednu temu za raspravu. Pitanje je, naime, kakva je bila diskoglazba u bivšoj državi i socijalističkom sustavu...
Odgovor je – loša, ali to ne umanjuje važnost odličnog projekta, dvostrukog vinila “Socijalistički disko: Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977.-1987.” autora Lerija Ahela i Željka Luketića koji izlazi 20. rujna. Istraživačkim projektom dotakli su mnoge teme i dileme, a 18 pjesama pokazuje nam da su se diskoglazbom bavili svi, ponajviše stari estradni lisci, a ne novi, mladi autori kao u svijetu. Zbog toga disko kod nas nije proširivao žanrovske obrasce, nego formalistički ponavljao rješenja iz zapadnog svijeta, a priča o njegovoj vrijednosti pada na prvom koraku. Sve ostale sociološke i fenomenološke teme dobrodošle su, ali one ne uvećavaju minorne glazbene domete kojima se bavi racionalna kritika.
Pa bi se i “diskoscena” tadašnjeg razdoblja trebala pisati u navodnicima, jer nije imala značajke svjetonazorski “oslobodilačkog” diskopokreta u Americi koji je promovirala i gay scena, dok kod nas LGBT i danas ima problema. Od priznatih veličina poput Gabi Novak do Zdenke Vučković, Krunoslava Slabinca, Elvire Voće, Ljupke Dimitrovske, preko Pipijeve “maskote” Ane Sasso, starlete Moni Kovačić, Dubravke Jusić, “Rok hotela” iz Mirzina jata – sulude inačice Boney M-a – nogometaša Ivice Šurjaka, do prvaka “glazbe za terase” Romana Butine te studijskih lisaca poput Andreja Baše, Alfija Kabilja, Đele Jusića, Nikice Kalođere, Kornelija Kovača i drugih, svi oni željeli su se ukrcati na isplativi diskovlak i nalaze se na ovoj kompilaciji. Ali koga biste od njih, da vas pitaju na ulici, i tada i danas, povezali s diskoglazbom? Drugim riječima, bili su neautentični.
Bio je to podjednak debakl kao kad su dekadu ranije “progresivni” rokeri poput Kornelija Kovača i Dade Topića odlazili na teren zabavne glazbe, a Bijelo dugme zbog uspjeha mrzili iz dna duše. Ahel i Luketić istražili su teren za ove snimke koje danas simpatično podsjećaju na vrijeme domaće inačice “Groznice subotnje večeri”. No, problem je bio, a sjećaju ga se svi koji su tada odrastali ili pratili glazbu, što je samim glazbenim prinosima disko ostavio rubne, bljedunjave i od kritike prezrene dokaze postojanja, tj. pjesme. U diskovagon krajem sedamdesetih ukrcali su se svi; od Bee Geesa, Rolling Stonesa, Pink Floyda, Roda Stewarta, Queen i drugih, ali daleko bolje nego “naši”.
Naravno da je njihov uspjeh isprovocirao i domaće skladatelje, ali ponajviše one s estradnog terena lakih nota. Baš zbog izostanka istinskog razumijevanja novog žanra, disko je kod nas tada bio u Štrukli i Trešnji, pomodna zabava “šminkera” s “koledžicama”, a ne socijalno osviještena, demokratična kategorija za najšire slojeve društva i rubne skupine kao u svijetu, ili autorski shvaćena glazba, čiju genezu u svijetu, od prvog diskohita “Love to Love You, Baby” 1975., opisuje iscrpna knjiga “The Last Party” Anthonyja Haden-Guesta.
Kod nas su najbolji prinosi diskogroznici bili ironične naravi i nisu na ovoj kompilaciji. Prljavo kazalište sa “Subotom uvečer”, s tekstom “ideš u disko” iz 1979. ostavilo je daleko bolji, autorski ironičan zapis novog pomodnog trenda, antipod Lepoj Breni koja je s narodnjačkim trashom “Mile voli disko” dijagnosticirala da su se u isplativi trend pokušali ukrcati baš svi. I ostaje spomenikom pogrešno protumačena značenja diskoglazbe na tadašnjem domaćem (zabavno) glazbenom terenu.
Među njima su i skladatelji s ovih diskova (pjevačima idu najmanje zamjerke, oni su svoj posao solidno odradili) čiji radovi-kurioziteti danas više znače na fenomenološkoj i sociološkoj, nego na glazbenoj ravni. Tek je dolazak electro-popa, Denis & Denis, prvog albuma Olivera Mandića i drugih pokazao autorski pristup diskoglazbi, o koju su se očešali mnogi pozvani i nepozvani.
Na ovoj je kompilaciji više nepozvanih, ali to nipošto ne umanjuje zabavu prolaska zaboravljenim kuriozitetima domaće estrade i vrijednost zanimljivog Ahelova i Luketićeva projekta. Oni su samo “radili” s onime što su imali iz tadašnje ponude.
Zato je minus i plus nešto genijalno