Pjesma koja završava ovako: "ti stari ljudi, stare te tuge, stare plahte/ s monogramima što ti urežu se u obraz/ dok spavaš, ako spavaš, i onda pola jutra/ treba dok izgube se", govori načinom klasičnim, paljetkovskim, koji će akademik Krešimir Bagić u nastupu oproštajnom, televizijskom, nazvati "svojevrsnim manirizmom", ali istovremeno govori o nečemu jedinstvenom, što pripada čitatelju prepoznatljivom životnom iskustvu. I on se, čitatelj, budio tako s vezenim motivima jastučnice urezanim u obraz, u čvrsto uštirkanom svijetu nekih drugih starih ljudi, starih tuga, među starim plahtama. To je ono, zapravo, što je čitatelj oduvijek tražio pa pronalazio u Paljetkovim pjesmama: načinom vrlo starim predočene detalje vlastitog života. Onu neosviještenu svakodnevicu, punu čistih, upotrebnom nepotrošenih metafora i slika, kakvih, kao ni svakodnevice, nije bilo inače u pjesništvu ovještalih hrvatskih pjesničkih klasika, primjerice akademika Slavka Mihalića, koji je nacionalnom pjesništvu desetljećima bio mjera i standard, kao kakav pjesnički Rafale. (Doista, živ da je, akademik taj, radovao bi se francuskim borbenim zrakoplovima k'o Rilkeu...)
Ili jedan stari Paljetkov sonet, koji se u ovoj knjizi naravno nalazi, posvećen ocu, a naslov mu je "Nebeski parketar": "Nebeske sada slaže on parkete/ i zakiva ih čavlom od kristala,/ na riblju kost ih stavlja, uza nj lete/ krilati pomoćnici jer je sala/// velika, vječna, ne osjeća više/ u koljenima umor kao prije/ ni bol u svakoj kosti,/ znoj mu briše/ arhanđel-šegrt, rajsko vino pije/// kada je žedan, Josipovu pilu/ i metar ima, reže kocke peštre,/ posao se polako bliži kraju/// i vrijeme je da plaću primi milu;/ dobro si poso obavio, meštre,/ odsad ćeš biti parketar u raju." Prvo čavli, makar i od kristala, kojim su se nekad u riblju kost slagali parketi, pa umor u koljenima, i onda ono što je sadržano u tom bez sumnje najganutljivijemu stihu, čiji udar potrese srce: "vrijeme je da plaću primi milu"; sve to su žanr-scene iz jednoga radnog života i vijeka, premda je već na početku, u prvome stihu, rečeno nešto što nam sugerira da je taj život došao kraju i da je sve u pjesmi metafizika sjećanja (ili sjećanje metafizike). No, u tom stihu "vrijeme je da plaću primi milu" sastaju se dvije stvari: plaća u novcima koju je četristotinjak puta za muškoga radnog vijeka primio stari parketar, i zove se "plaća mila" u tonalitetu Nikole Šopa dok govori o Isusu i na neki je način daleki otac ovakve Paljetkove metafizike i teologije, te plaća u onome što stiže na kraju, u tom radnom prerasporedu iz posljednjega stiha: "odsad ćeš biti parketar u raju".
Osim tog Šopa, njegove rane ranjive bezazlenosti, još nešto se tu kod Paljetka osjeti: iskustvo lutkara. Redatelj lutkarskih predstava, od kojih je barem jedna bila antologijska i prevratna, "Postojani kositreni vojnik", koju je načinio po Andersenovoj bajci, Paljetak se iznenada tim poslom prestao baviti i dao se umjetnosti pjesništva. Tu mu je, međutim, u nekim od najzvjezdanijih trenutaka njegova pjesnikovanja, ostala ta karakteristična lutkarska gesta promatranja svijeta iz gornjeg rakursa, iz malo izdignute pozicije, iz perspektive onoga koji pokreće lutke i daje im glas, a istovremeno određuje što je u tom svijetu moguće i dokle su mu granice. Njegov "Nebeski parketar" nije sjena mrtvoga oca. Prije će biti da je on očeva živa lutka. Pritom, Paljetak nije u ulozi svemoćnoga Boga, kao ni u ulozi pjesničkoga barda - od barda on jednako je daleko kao i spominjani Šop, premda tijelom velik, krupniji od većine svojih poetskih suvremenika, i još obrvom mrk, on je malen kao vječiti dječak koji se u svojim pjesmama obraća djeci. Luko Paljetak pjesme za odrasle pisao je kao da piše djeci.
VEZANI ČLANCI
"Nove tame" priredio je akademik Tonko Maroević, sedam godina prije svoje i jedanaest godina prije Lukove smrti. Premda u podnaslovljenom opisu stoji "Izabrane pjesme", ova knjiga nije izbor onoga najboljeg iz Paljetkova opusa, nego izbor koji se nastavlja na "Bijelu tamu", izabrane pjesme, koje je također priredio Maroević, također za Maticu hrvatsku, samo trinaest godina ranije. Kada je objavljena "Bijela tama", Luki Paljetku bilo je pedeset i sedam, tri godine ranije primili su ga u HAZU, bio je klasik sa zajamčenim budućim, za hrvatske prilike vrlo visokim umirovljeničkim berivima, pa se očekivalo da malo smanji radni tempo ili da počne sumnjati u moć i smisao poezije. Umjesto toga, međutim, on je zašao u najplodnije i najbogatije svoje stvaralačko polje i razdoblje, te je toliko toga vrijednog i dragocjenog napisao da se došlo na ideju da mu opet budu priređene izabrane pjesme. I tako je nastala knjiga koja i jest, i nije nastavak one prethodne, i jest, i nije sastavljena od onog što je Paljetak objavljivao u prethodnih trinaestak godina.
Ali ni nakon drugih izabranih pjesama nije se on smirio, nego je nastavio da piše i objavljuje, vrlo vrijedno, kao da mu je svaka nova pjesma prva koju je uopće napisao, i kao da mu je svaka posljednja. U tom Paljetkovom ubrzanju prema kraju nema površnosti. Nadahnuće kao da se samo pojačava. Prve izabrane pjesme u "Bijeloj tami", tvrdo ukoričene, voluminozne, imaju oblik groba u svijetu lutki. Druge izabrane pjesme u "Novim tamama" drugi su grob jedne iste duše. I ničega jezovitog u svemu tome nema. Luko Paljetak igrao se besmrtnosti dok god je bio živ. Pa je tako svaki put sebe samog nadživio. Postojan, kao kositreni vojnik.
VIDEO Maja Šuput koncert zapalila svojom modnom kombinacijom