Četiri godine prošle su od zadnjeg albuma naširoko reklamiranih britanskih Foals. Peti po redu album “Everything Not Saved Will Be Lost – Part 1” objavili su taman nakon potvrde da dolaze i na ovogodišnji zagrebački INmusic pa će domaća publika ovog ljeta imati prilike uživo provjeriti kako The Foals zvuče uživo, kad im maknete producentske naslage i utjecaje kojima je natrpana njihova glazba. Sudeći prema dosadašnjim nagradama za koncertne nastupe, bit će dobri.
No to ne znači da njihova glazba i dalje nije derivat brojnih utjecaja koji naprosto vire i s novog albuma. S obzirom na to da su ih – kako to britanski tisak sklon nekritičkoj promociji domaćih imena stalni radi – već proglašavali novim Radioheadom, teško se oteti dojmu da Foals u dvanaest godina rada nisu iskočili na neko važnije mjesto na svjetskoj rock-sceni.
Jer njihova je “scena” ipak svjetska, ali su im takvi i utjecaji pa je onda logično slušati original, a ne kopiju. Album “Everything Not Saved Will Be Lost – Part 1” (drugi dio objavit će u rujnu) sadrži devet pjesama i jedan kratak, nebitan instrumental pa se čini da inspiracija zadnjih godina baš i nije pretjerano pogađala glavnog autora, pjevača i gitarista Yannisa Philippakisa. Nakon unjkave uvodne balade pop melodioznost pjesama s početka albuma nagoviješta da su britanske osamdesete, s malo hinjene žestine u “White Onions” (valjda zato što se radi o luku), ovogodišnja matrica za prepisivanje. Maznuti stil New Ordera jasno viri iz iduće “In Degrees” i još više pojačava dojam o mehaničkom naslanjanju na poznate zvukove.
Uz sve to kao opis Foalsa na Wikipediji možete pročitati da se radi o “dance-punk bendu iz Oxforda koji svira mješavinu indie rocka, techna i math-rocka”. Nemojte se zajebavati, da netko kod nas snimi ovakav miš-maš očitih posudbi, sasjekli bi ga u korijenu prije početka karijere. Eventualno hipnotička, višeminutna “Syrups” donosi malo strasti i ludila. Šesta pjesma “On the Luna” otvara“drugu stranu” albuma, potencijalni je radijski hit, melodična pop-igrarija, ali u potpunom raskoraku s ostatkom albuma. No jedan hit može učiniti proljeće pa se i ne skriva namjera za uspjehom usprkos odglumljenom “crnjaku” i okolnoj pretencioznosti. Nakon toga vraćamo se staroj taktici i prema kraju otkriva se glavna namjera. “Cafe D’Athens” prepisana je matrica Radioheada do te mjere da, kad bi se netko usudio snimiti nešto ovakvo na našem tržištu, odmah bi ga proglasili plagijatorom.
No ne i na britanskom gdje se ovakve stvari gledaju blagonaklono, a i naši kritičari udjeljuju komplimente kakve ni u snu ne bi boljim domaćim bendovima. S kontrastom bubnja i marimbe, “Cafe D’Athens” i kratki instrumental (koji kao da su prepisali od Davida Sylviana) uvodi nas u zadnje dvije balade.
Tek tu se Yannis Philippakis i The Foals pokazuju kao potpuni klonovi Thoma Yorkea i Radioheada, a bogami i The Verve jer radi se o tipičnim rješenjima koje su nabrojeni odavno dali na upotrebu manje talentiranima kad ne mogu pronaći vlastiti autorski izraz. Da si malo pomognu. Dakako, The Foals su visokoprofesionalna jedinica – pa i moraju biti nakon ovoliko staža – ali je očito da im prije svega nedostaje vlastitog zvuka, izraza i karaktera.
Efektnom završnom klavirskom baladom patetičnog naziva “I’m Done With the World (& It’s Done With Me)” Philippakis si opet pokušava dati značaj koji nema, Thom Yorke i tu “visi” u zraku kao očiti model pa ostaje dojam da su na albumu, ali i u karijeri Foals skupili što se dalo sa svih strana i poslagali u marketinški razglašen zbroj utjecaja koji ne dopire ni blizu očitih uzora.
Hrvoje, ukini se. Ne znaš što pričaš, drži se radije šanka gdje realno i pripadaš.