Na trusnom domaćem terenu gdje bendovi dugo ostaju demo bendovi, a masovna publika prepozna nova imena (ako) nakon dugih godina rada, i izvođači – veterani sve češće objavljuju singlove, pa im onda pridodaju nekoliko novih pjesama za albumska izdanja. Stoga se i razlika između potpuno novih albuma i kompilacija opasno smanjila.
Pa će i dvije aktualne kompilacije mnogima biti potpuno nove, ne zato što nisu čuli za Meritas ili Grettu, nego zato što dovoljno ljudi nije čulo njihovu glazbu, dodajmo – odličnu. Možda baš zato ova dva izdanja kao zbirke najboljih ili barem najpoznatijih pjesama odigraju ulogu predstavljanja domaćoj masovnoj publici. Jer, u situaciji kad i moja teta misli da su Hladno pivo i Psihomodo pop mladi bendovi, a Vatra neka novotarija, sasvim je jasno da na domaćoj pop-sceni ne vrijede pravila kao u svijetu. Dok se u Americi ili Velikoj Britaniji svakog tjedna produciraju nova imena koja skupa sa seniorima (do)nose zaradu na top-listama, kod nas vrijeme teče sporije, pa onda i za u suštini komercijalnu, prihvatljivu glazbu trebaju proći godine da (ako uopće) dostigne masovno prepoznavanje i “kapitulaciju” široke publike. Boljeg primjera od dvije recentne kompilacije nije potrebno tražiti.
Duo Meritas objavio je koncertni album “Meritas20 Live” snimljen na sjajnom koncertu u Tvornici povodom 20 godina rada, a Gretta zbirku uspješnica “15” iz prvih 15 godina rada. Radi se o ozbiljnom vremenu provedenom na sceni tijekom kojeg su i jedni i drugi priuštili domaćoj sceni mnogo odličnih (i popularnih) pjesama, stekli krug poklonika među publikom i kritikom, ali ipak je nemoguće ne sumirati da bi nakon ovoliko dobrog rada tržišni uspjeh morao biti veći. Što, dakako, ne govori o vrijednosti njihova rada, već o neukusu domaće masovne publike i nespremnosti da se moderniziramo i u glazbenom sektoru kao i u mnogo drugih. Iako sasvim različiti, jedni i drugi bi bilo gdje u normalnom svijetu bili stožerni dio suvremene pop-scene, no ne i kod nas. Situaciju gorom čini i podatak da će veće, formatirane radijske stanice bez problema emitirati sličnu svjetsku glazbu, dok će izuzev manjeg broja medija i stručnih emisija – s lokalnom, ali ne i nacionalnom koncesijom koja se čuje dalje – ovakvi domaći primjeri odlične glazbe ostati zabava za manji broj publike i kritičara. Dakako, radi se o provincijalizmu, u kojem i ona priča da ne treba pjevati na engleskom jeziku, jer te onda ne razumije domaća široka publika, pada u vodu. Jer, svi ovi pop-izvođači koji snimaju na hrvatskom, i to rade svjetski, opet ostaju “skriveni” od te iste masovne publike kojoj je, izuzev rijetkih izuzetaka, nemoguće “podvaliti” neku malo zahtjevniju glazbu. Što, opet, nimalo ne govori o kvaliteti, jer su i Meritas i Gretta visokoprofesionalna, zanimljiva i, što je najbolje, suštinski komercijalna imena čija glazba godinama donosi i hitove i odlične koncerte.
Ali do rasprodanog malog Doma sportova teško je stići i nakon desetljeća marljivog rada i “crnčenja” po domaćoj zabiti u kojoj je i publika u velikim gradovima nesklona novom ili drugačijem zvuku, makar on bio sasvim razumljiv i privlačan. Stoga ovaj tekst nije o vrijednosti glazbe Meritas i Grette, jer bi bilo besmisleno o tome ponavljati stare teorije nakon par dekada rada. Da bismo to saznali, potrebno je samo poslušati (barem) ova dva izdanja i sve će biti jasno. Stoga, iako Meritas i Gretta zasluženo slave 20 i 15 godina upornog rada, pitanje je koliko razloga za slavlje ima čitava domaća pop-scena i način kako funkcionira. Čini se ne u suživotu, nego u “sukobu” s masovnom publikom, što je za pop(ularnu) glazbu paradoks koji nikako da iskorijenimo.
ni glave ni repa cudim se da vecernji daje prostora ovakvom piskaralu