Američki pripovjedač Cormac McCarthy, pravim imenom Charles, rodio se 1933. u Providenceu, glavnom gradu najmanje američke države Rhode Island. Počeo je studirati na Sveučilište u Tennesseeju, no ubrzo je odustao i pridružio Ratnome zrakoplovstvu SAD-a gdje je ostao od 1953. do 1956. godine. U jednom od rijetkih intervjua koje je dao, kada je ispričao da je mrzio školu od prvog dana kad je nogom stupio u nju, rekao je i da je u djetinjstvu i mladosti imao mnoštvo hobija, skoro sve mu je bilo hobi, osim čitanja. Književnost je otkrio kad su ga zračne snage poslale na Aljasku, gdje je od dosade počeo čitati, i nije se zaustavio do kraja, do 13. lipnja ove godine, kada je umro nakupivši lijepi broj godina, pogotovo za čovjeka s takvom biografijom.
Prvim romanom, "Čuvar voćnjaka", objavljenim 1965., o nasilnim događajima na jugoistoku SAD-a, najavio je svoju središnju temu borbe dobra i zla, ali i svoje poetičko usmjerenje unutar tradicije tzv. južnjačke gotike. U sljedećim romanima "U tami", koji tematizira incestuozni odnos brata i sestre, te "Božji sin", o čovjekovu moralnom padu, ostao je u pri početnoj svojoj temi, pri čemu su vidljivi utjecaji modernističkih američkih pripovjedača, osobito Williama Faulknera i Flannery OʼConnor. Među djelima mu se ističe i djelomično autobiografski roman "Suttree" iz 1979. godine te "Krvavi meridijan ili Večernja rumen na zapadu" 1985. Potonji je prepun opisa grubog nasilja, priča o četrnaestogodišnjem dječaku koji se pridružuje bandi plaćenika i odmetnika u lovu na skalpove duž granice Meksika i Sjedinjenih Američkih Država sredinom 19. stoljeća.
Skoro sve do svoje 60. godine bio je "najbolji nepoznati američki autor", kako ga je nazivao New York Times 1991. godine. Cijeli je život cijenio divljinu - kod životinja, predjela i ljudi. Bilo bi teško zamisliti velikog američkog pisca koji je manje sudjelovao u književnom životu. Nikada nije predavao na sveučilištu, grozio se ideje o poučavanju o literaturi, nije pisao za novine, nije održavao javna čitanja, svojom osobom zasjenjivao knjigu, a naročito nije davao intervjue. Dugo se mislilo da je dao samo tri intervjua, no onda su neki istraživači njegova djela pronašli desetak intervjua po lokalnim novinama. Nijedan od njegovih romana do 1971. nije prodan u više od 5000 primjeraka u tvrdom uvezu. Veći dio karijere nije imao agenta. McCarthy nikad nije pokazivao interes za stalan posao, a čini se da je ta osobina živcirala obje njegove bivše žene. "Živjeli smo u potpunom siromaštvu", ispričala je svojedobno druga njegova supruga Annie DeLisle, poslije ugostiteljica na Floridi. Gotovo osam godina živjeli su u mljekarnici izvan Knoxvillea i s nostalgijom se sjećala kupanja u jezeru, a s nešto manje nostalgije je pričala kako bi netko nazvao i ponudio mu 2000 dolara da dođe govoriti na sveučilištu o svojim knjigama. A on bi im odgovorio da je sve što je imao reći već unutra, u tim knjigama. Pa bi jeli grah još tjedan dana.
Široku popularnost, pak, stječe "Pograničnom trilogijom", osobito prvim njezinim dijelom "Svi lijepi konji" iz 1992. godine. Radnja drugoga dijela trilogije "Prijelaz" (1994) odigrava se uoči i tijekom Drugoga svjetskog rata, dok završni dio "Gradovi ravnice" 1998. povezuju likove prethodnih dijelova.
Kasnija dva njegova romana dodatnu popularizaciju doživljavaju uspješnim ekranizacijama. "Ovo nije zemlja za starce", roman objavljen 2005., pretvaraju u scenarij braća Ethan i Joel Coen 2007. te snimaju s Tommyjem Leeom Jonesom, Joshom Brolinom i Javierom Bardemom u nosećim ulogama.
VEZANI ČLANCI:
"Cesta" iz 2006, McCarthyjeva priča o ocu i sinu koji pokušavaju preživjeti postapokaliptični svijet neodređene američke budućnosti, postaje film 2009. u režiji Johna Hillcoata i scenarističkoj adaptaciji Joea Penhalla.
Radnja romana "Nema zemlje za starce" odvija se na granici Teksasa i Meksika kojom vladaju nemilosrdni trgovci drogom. Llewelyn Moss pronalazi u pustinji pick-up oko kojeg na sve strane leže ljudska trupla. U njemu pronalazi paket heroina i torbu s dva milijuna dolara, čime pokreće spiralu stravičnog nasilja nad kojim više nitko nema kontrolu.
Hrvatski pisac Josip Mlakić u svojim knjigama ima česte reference na McCarthyja, nekoliko je puta o njemu pisao i u novinama, navodio ga kao jednog od svojih temeljnih autora, a o ovom je romanu u svom eseju, objavljenom 6. travnja 2022. zapisao:
"Na samom početku romana, šerif pred umirovljenjem (u filmu ga glumi Tommy Lee Jones), a koji je ujedno pripovjedač, s čime je možda i najbolje završiti tekst o Cormacu McCathyju, apokaliptičnom proroku našeg doba, govori o iracionalnom nasilju koje je preplavilo svijet, a koje ga plaši, usprkos tome što se radi o neustrašivu čovjeku, što po njemu predstavlja dolazak nekog novog, beskrajno ružnog i zlog vremena u kojemu je nasilje samom sebi svrha, što su ujedno i uvodne rečenice romana i ključ za njegovo razumijevanje: 'Jednog malca poslao sam u plinsku komoru u Huntsvilleu. Jednog i samo jednog. Priveo ga i svjedočio. Otišao sam ga posjetiti dva-tri puta. Tri puta. Posljednji put na dan smaknuća. Nisam morao, ali sam otišao. Iskreno, nisam želio. Ubio je curu staru četrnaest godina, i mogu vam reći da nikad nisam osobito žarko želio prisustvovati njegovu smaknuću, ali sam obavio svoje. Novine su trubile da je to bio zločin iz strasti - on sam rekao mi je da tu nije bilo strasti ni za lijek. I rekao mi je da je planirao ubiti nekoga otkako pamti. Izlazio je s curom, usprkos njezinim godinama. I rekao je da bi, kad bi ga oslobodili, ponovio cijelu priču.'"
Zapravo, sam McCarthy je izvorno napisao "Nema zemlje za starce" kao scenarij prije nego što ga je preradio u roman, nakon što nije bio snimljen film. Godinu prije objavljivanja romana privukao je pozornost braće Coen, koji su sami adaptirali knjigu prije nego što su režirali ono što se naširoko smatra jednim od najboljih kriminalističkih filmova novog tisućljeća. To je prvi film koji su braća Coen radili prema tuđem predlošku. Nominiran je za čak osam Oscara, a nagradu je osvojio za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij i sporednog glumca (Javier Bardem).
Vezu svoga stila s Faulknerom - u leksiku, stilu, interpunkciji, korištenju dijalekta - McCarthy nikad nije osporavao. "Nevesela je istina da se knjige prave od drugih knjiga. Život nekog romana ovisi o romanima koji su napisani prije njega." Na njegovu popisu "dobrih pisaca" bili su Melville, Dostojevski, Faulkner, a isključivao je sve koji se "ne bave pitanjima života i smrti". "Prousta i Henryja Jamesa ne razumijem. Za mene to nije književnost. Mislim da su mnogi pisci koje se smatra dobrima - ustvari čudni."
Razbio je vestern i prepravio ga u sliku Amerike koja nije nalik ničemu što smo prije njega vidjeli. Uništio je romantiku i ideju romantike. Prisilio nas je da gledamo priče izvan njihova žanra, da im proučavamo šavove, da shvaćamo kako su stvorene… govorilo se i pisalo nakon što je pisac Cormac McCarthy ispraćen s ovoga svijeta.
Bio je veliki čudak, jedan od onih čudaka koji su u stanju preobraziti književnost i kulturu iz kojih su potekli, uglavnom mimo svoje volje, i u pravilu poslije smrti.