Talent mu je neosporan i iza njega je niz dobrih glazbenik projekata - osim kvalitetnih pjesama tu su pobjede u glazbenim showovima i angažman u mjuziklu, no Damir Kedžo (30) tek u posljednje vrijeme ubire plodove onoga što je sijao godinama. U tom smislu, 2017. je za njega najuspješnija dosad, a o tome najbolje govori pjesma "Sve u meni se budi" koju je otpjevao sa Zsa Zsa. Donijela im je pobjedu na Zagrebačkom festivalu te titulu pjesme godine.
Ova je godina bila iznimno uspješna za vas, i to prije svega zahvaljujući pjesmi “Sve u meni se budi”. Jeste li očekivali sve te nagrade i općenito ovako plodnu godinu?
Iskreno, ne znam. Godina mi je preletjela a da nisam osjetio. Osjećao sam se kao da me netko prebacio u warp pogon i sve lijepo, ali i ne tako lijepo nisam stigao doživjeti i osjetiti. Tek sam potkraj ljeta usporio i tada me umor potpuno svladao. Nisam znao što bih sam sa sobom i trebalo mi je gotovo tri mjeseca da dođem k sebi, potpuno se vratim u normalu. Ovaj posao ima jako intenzivna razdoblja iza kojih se pojavi potpuna tišina, koju čovjek mora naučiti podnositi. Budući da sam jako dinamična osoba koja stalno mora nešto raditi, to zna na trenutke biti dosta teško.
Kako je došlo do toga da pjesmu otpjevate s mladom pjevačicom Zsa Zsom? Jeste li se poznavali prije?
Spontano. Zsa Zsa i ja znamo se dosta dugo i dogovarali smo snimanje YouTube covera točno koliko se i znamo. Došao sam k njoj prošle godine sa željom da snimim cover. Počeli smo snimati, ali sam se sjetio da Ante Pecotić i ja već dugo imamo pjesmu koja čeka pravu pjevačicu. U njenoj boji glasa i interpretaciji osjetio sam da je to to i predložio joj da čuje pjesmu drugi dan u studiju kod Ante. Isti tren snimili smo demo verziju, a desetak dana kasnije počeli smo raditi na finalnoj. Neke se stvari jednostavno poklope. Lijep je osjećaj znati da ćemo zauvijek dijeliti tako lijepu pjesmu koja je na svakoga od nas imala neki utjecaj. Njoj je bila ozbiljan ulazak u profesionalne solo vode na najbolji mogući način, a meni je značila da sam se drugi put vratio i da mislim ozbiljno trčati svoj glazbeni maraton.
Dueti su osjetljiva stvar jer pjesma, iako je dobra, može proći nezapaženo ako nema kemije između izvođača...
To je uvijek tako. Lijepo mi je bilo čuti od ljudi da pjevamo kao da smo zaljubljeni jedno u drugo. Ja sam se pjevajući tako i osjećao. Zbilja volim tu malu ludaru i kako pjeva. Tako je to valjda kada se dva Blizanca nađu na istim valnim duljinama.
Jedan od komentara na ovu pjesmu na YouTubeu glasi: “0% golotinje, 0% seksualnih poruka, 0% sisa i dupeta; 100% talenta, 100% poruka pjesme, 100% dobar glas. Dokaz da pjesma može biti dobra i bez golotinje. Svaka čast.” Koliko vam znače takvi anonimni komentari?
Mislim da u Hrvatskoj generalno nedostaje zdravog mainstream popa novije generacije. Ili smo potpuno urbani ili smo gole cajke. Tako da svi ti silni komentari i podrška publike znače puno jer su prepoznali što smo htjeli i koja nam je namjera.
No nisu svi komentari pozitivni. Kako se nosite s takvima? Čitate li ih uopće?
Ma, super se nosim. Mislim da sam posljednjih nekoliko godina jako dobio na samopouzdanju. Samim time je i konstruktivna kritika uvijek dobrodošla. A uvredljivim se komentarima smijem jer više govore o osobi koja ih je napisala nego o meni. Poprilično sam uvjeren da bi u svakom verbalnom duelu takve vrste izašao kao pobjednik. Riječ je samo o tome da sam ipak dobro odgojen.
Prosinac je za vas vjerojatno bio udarni mjesec kada govorimo o nastupima.Jeste li se odmorili i naspavali za blagdane, kako ste proveli Božić, a kako Novu godinu?
Nisam stao do 27. prosinca i sada sam uzeo zasluženi odmor. Za Novu godinu sam odmarao; ne poklopi se uvijek da pjevaš, ali nije
Osjećate li nostalgiju za svojim Krkom? Imate li tamo neku svoju ekipu s kojom ste odrasli i s kojom se i danas viđate?
Imam jako puno dragih ljudi od kojih me život razdvojio, ali uvijek kad se vidimo osjeti se ta bliskost. Kad s nekim odrastete, ne može se to baš tako lako izbrisati. Trenutačno mi Krk ne nedostaje toliko jer sam jako fokusiran na pjevanje i prilike kojima sam se otvorio, ali kad poželim usporiti i odmoriti se – znate gdje ćete me naći. U svojoj srži zapravo čak i malo patim za jednostavnijim životom.
Biste li se mogli vratiti tamo za stalno?
Sada ne, ali ne znam hoću li isto misliti za 15-ak godina. Vidim se kako živim negdje na otoku.
I što sada slijedi, početak je nove godine, koji su planovi?
Ima jako puno planova, ali najvažnije mi je uživati u procesu. Već početkom siječnja izlazi nova pjesma “Vojnik ljubavi”. Radimo na albumu koji izlazi početkom ljeta. Jako se veselim tome jer sam posljednji album snimio 2007. godine. Vrijeme je. Osjećam da imam toliko toga dati i jedva čekam pošteno ući u studio.
Podliježete li siječanjskom bluesu, hvata li vas malo depresija kao što se često događa drugima? Pretpostavljam da ste ljetni tip, ipak ste s mora...
Jedan sam od onih koji odmah pobjegnu na snijeg. Nema mjesta depresiji kad si na skijama. Treba se kretati. Mislim da je problem u očekivanjima. Božić će mi biti topao i miran. Nova godina bit će luda i nezaboravna. Živimo u vremenu koje od nas zahtijeva da sve režiramo. Ne da mi se to. Ne želim tako živjeti. Uostalom, kad sve uspori, imamo vremena stati, podvući crtu, vidjeti što želimo i krenuti dalje. Tišina, koliko god zna biti strašna, odlična je za stvaranje onoga što se inače možda ne biste usudili.
Mnogi vas još uvijek vežu uz boy band Saša, Tin i Kedžo. Ljuti li vas to i kako sada gledate na to razdoblje svoga profesionalnog života?
Nikako. Imao sam 16 godina i to je bila najveća škola koju sam u životu dobio. Biti izložen svim vrstama kritika nije bilo lako. U jednom sam trenutku čak bio izgubljen, ali kada se jednom nađeš, teško te netko može pokolebati. Čekao sam pravo vrijeme. Osjetio sam da je to vrijeme došlo 2014. godine i samo sam krenuo. U tri godine mislim da sam napravio jako puno.
Jeste li u kontaktu s dečkima, Sašom Lozarom i Tinom Samadržićem?
Naravno, u cijelom tom kaosu bili smo si najveća podrška. Sjećam se koliko smo se sprdali na turneji i koliko je tu smijeha bilo. I danas osjećam poštovanje prema obojici jer sam bio klinac kojeg je opasno pucao pubertet. Ne bi to svatko izdržao.
Ima li na estradi iskrenog prijateljstva? Ili radije prijateljujete s ljudima koji nisu dio toga svijeta?
Ima jako puno uloga. Od čega mi se iskreno povraća. Kod mene je priča ili se volimo ili se nemojmo ni pozdraviti. Ne volim te priče, slikanja i osmijehe, a sa strane ogovaranje i omalovažavanje. Trideseta mi je donijela i spoznaju da sam preumoran za takve gluposti. One koji su mi dragi pozdravljam, a prema onima za kojima nisam lud pristojan sam, ali uvijek suzdržan jer ne mogu sakriti animozitet. Najčešće se to dogodi kada čujem nešto sa strane od kolega s kojima sam dobar. Imam uzak krug ljudi koje zbilja volim i mislim da čovjek i ne mora imati milijardu prijatelja. Tri-četiri sasvim mi je dovoljno i to su ljudi za koje bih napravio sve.
Bend je nastao nakon talent showa Story Super Nova. Tada ste imali svega 16 godina. S današnje distance, jeste li bili premladi za takav izazov?
Nekada pomislim da jesam, da sam možda trebao krenuti u to kasnije. Ali želja za pjevanjem bila je jaka. Ništa me tada nije moglo spriječiti da odem na tu audiciju. Tako je moralo biti. I neka je.
Manje je poznato da ste pobijedili na natjecanju talenata New Wave u Sočiju. Kako ste uopće došli tamo?
Na njihov poziv. Naime 2010. sam pobijedio na bjeloruskom festivalu Slavjanski bazar, na kojem su prije mene pobijedili i Željko Joksimović te veliki Toše Proeski. Producenti New Wavea uočili su me i zvali da dođem 2011. godine, ali sam se malo uplašio,nisam osjetio da je to taj trenutak. Čekao sam 2015. i nakon operacije čeljusti, ležeći u krevetu, pomislio sam da to moram sljedeće godine. Nakon što sam se malo oporavio, kupio sam kartu za Moskvu i otišao na audiciju. Prošao sam odmah i dobio poziv i kartu za Moskvu. I uspio pobijediti i na tom natjecanju. Nikada nisam ništa gurao. Imam sreću što mogu reći da sam sve pokrenuo sam, a onda je došla i vjera ljudi koji su htjeli raditi sa mnom. Lijep je osjećaj biti stvoren sam svojim radom u svijetu u kojem roditelji kupuju karijere djeci koja se žele igrati pjevača. To mi daje još veći motiv za ovo čime se bavim.
Neki vas nisu prepoznali nakon operacije čeljusti, na koju ste otišli iz zdravstvenih razloga. Vjerujem da vam je laknulo jer ste imali poteškoća prije toga, ali je li bilo teško priviknuti se na novi izgled lica?
Nisam otišao na operaciju s petnaest godina. O operaciji sam razmišljao dugo i znao sam što me sve čeka. Naravno da je isprva bio šok, ali već nakon mjesec dana potpuno sam se naviknuo na novog sebe. Mislim da je popuno prevagnulo ono što sam dobio iz cijele priče: sačuvane zube, normalno žvakanje, normalan izgovor. I mogu reći da sam danas puno sretniji nego što sam bio prije. Operaciju pokriva HZZO i drago mi je što ta tema više nije tabu jer su operaciju mnogi doživljavali kao estetsku, pa se jako puno ljudi nije uopće htjelo podvrgnuti zahvatu. Sada mi se svakih nekoliko dana jave ljudi koji zbilja imaju veliki zdravstveni problem i drago mi što im svojim primjerom mogu pomoći.
Ljubomorno čuvate svoju intimu. Je li to zbog toga što ste se opekli ili ste takav stav imali otpočetka?
Mislim da je sama riječ “intima” dovoljna za objašnjenje. Nisam javno dobro. Intima je intimna. Nije javna. Barem meni. Znam da ljudi žele meso, ali mislim da onaj tko je dobrih namjera može postati dio mog života. Sve što mi je blizu ionako je već u pjesmama. Mojoj je publici to dovoljno i hvala im na tome.
Jeste li sretan čovjek ili smatrate da je sreća precijenjena?
Mislim da sam i sretan i nesretan. I to je oslobađajuće. Loviti osjećaj sreće samo je po sebi negativna emocija. Ako sam tužan, želim to iskusiti. Isto kao i sreću. Ne želim se pumpati lažnim osjećajem sreće. I lijepo i ružno je život. Samim time imam osjećaj da zapravo jesam sretan. Živ sam. Zdrav sam. Radnik sam. Imam oko sebe ljude koje volim. I posao koji mi je ogromna strast.