Pater Ivan Ike Mandurić prije nekoliko dana oštro je na Facebooku napao Đorđa Balaševića koji je napunio zagrebačku Arenu, a sada se oglasio i na svom blogu.
Isusovac je na blogu na Mrežalici objasnio zbog čega je prozvao Balaševića, a njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
'Je li i vas uznemirio moj status o Balaševiću? Znam da mnoge je.
Doista, je li bilo neprimjereno da se dovodi u pitanje činjenica da Zagreb hrli na Balaševićev koncert, i otvarati pitanje njegove moralnosti.
To je općenito pitanje, i česta pojava: Zašto nam je toliko važno što misle i žive pjevači, glumci, umjetnici? Zašto imamo potrebu zaviriti u njihovu dušu, pa ćemo gledati, slušati ili čitati o tome kako gledaju na svijet, i je li to u redu? Jedan Emir Kusturica je valjda sto puta morao objasniti svoje predratno napuštanje Sarajeva. I Thompson svoje postupke. Nekakav poznati hollywood-ski glumac naprasno će biti izbačen iz neke serije radi njegovih prijestupa, makar su se dogodili nekad davno prije. Zašto nam je to važno? I je li to u redu? Čini se po našem ponašanju, da je to i važno i opravdano.
Razlog se da i naslutiti: to je zato što slutimo da oni, svojim stvaralaštvom upravo tkaju vlastite ideale u svoje djelo. Stoga mi želimo znati što to oni u konačnici vjeruju, žive, pate, trpe, čeznu, žele, žale, žude… Umjetnici imaju prevažnu ulogu i nezamjenjivu misiju. Oni su nositelji tog jednog dijela kulture koji, više nego bilo koji drugi (ako izuzmemo vjeru), oblikuje mentalitet jednog naroda. Oni su svećenici izvanvjerskog svijeta; duša naroda. Odnosno, trebali bi to biti. To je važno za svakog od njih, pa i za Balaševića.
Meni je stoga važno to što neki umjetnik misli, kakve ideale slijedi i vjeruje. Pa, kad pročitam ili saznam da se zalaže za neke krive vrijednosti, njegova umjetnost mi istog časa postane odbojna. Tako mi se, kad sam jednom saznao kako se svojedobno poznati pjevač Julio Iglesias, kojeg sam do tada vrlo rado slušao – hvalio kako je spavao sa tisuće žena – najednom ogadio. Tako nemoralan tip sigurno unosi nešto krivo u svoju glazbu. Ta glazba je za mene prestala postojati. Druga je stvar ako netko u svojoj slabosti ima neki porok koji je jači od njega, s kojim se onda hrve, muči i bori, makar se drogirao ili pio, njegovo stvaralaštvo može odisati vapajem za smislom, i govoriti o toj patnji s kojom se bori. I nisam samo ja takav. Pun je svijet takvih. Brojni su prestali slušati Thompsona, i zalažu se za zabranu njegovog nastupanja - neovisno o tome koliko njegova glazba vrijedi.
U istom duhu, moram dobiti objašnjenje kako je netko, u vrijeme ulaska jugočetničkih snaga u Vukovar, mogao u jednoj časnoj sestri vidjeti „voštano lice“ koje odaje „predumišljaj?“ Mora se tražiti i objašnjenje huškačkih pjesama protiv Slovenaca, Albanaca, Hrvata, itd. Moram znati kako se to dogodilo. Trebalo bi ga to pitati. Na primjer, kad je Doris Dragović trebala imati koncert u Sava Centru u Beogradu, novinarka srpske televizije joj je postavio jedno puno manje neugodno pitanje: kako to da je došla održati koncert u Beogradu, budući da je 1990 izjavila da nikada više neće nastupati u Srbiji. Iako to nije bila neka uvredljiva izjava, rezultat je bio postignut. To je vidjela cijela Srbija. Rezultat toga je bio – bojkot. Potaknut tim medijskim prepadom – narod je odlučio ne doći. I koncert je, manje-više, propao, iako su prognoze prije toga govorile sasvim suprotno.
Nema šanse da Balaševića jednako tako sačeka neki novinar HRT-a, i postavi mu ta pitanja o Vukovaru, i podsjeti ga što je onda govorio. Nego, oni umjesto toga, čine sve kako se Balašević ne bi suočio s tim pitanjem. Oni Balaševiću tepaju, prikazuju ga kao nevinu dobru napaćenu dušicu, simpatičnog bezazlenog lika… Od njega zapravo prave simpatičnog Djeda Mraza. A tko ne voli Djeda Mraza? Dakle, kod nas, mediji ne da ne rade svoj posao, nego čine suprotno od onoga što bi morali i trebali činiti. Nema tog novinara koji bi se usudio nešto takvo pitati Balaševića u Zagrebu pred kamerama. Da se to dogodi, valjda bi premrlo pola Hrvatske od šoka.
A sad malo o nekim pitanjima koja ste mi postavljali – ili krivim shvaćanjima onoga što sam htio reći:
- Jesam li za zabranu Balaševića? Naravno da nisam. Ja sam za to da se dopusti i njemu, i Bora Čorbi, npr, i svima da sviraju i pjevaju po svim dvoranama svijeta – ako imaju publiku – ma koliko se ja s njima neslagao. Ali ne na način da im novinarska klika krči put i fotošopira njihove životopise, kako što to često čini u Hrvatskoj.
- Kako ja znam da neki drugi pjevač nema možda i stoput gore stavove od Balaševićevih? Nikako. Ne znam to. Ali dok ih ne znam, ako i idem na njegove koncerte, sve dok to ne izgovori i javno, ne amnestiram sve ono što on u srci misli. Međutim, kad javno iznosi i zastupa neka neprihvatljiva stajališta, prirodno je da to u meni i u narodu izaziva odbojnost. Osim, naravno, ako se to ne zataška.
- Zašto onda ne zamjeram i Thompsonu? Kao što rekoh, nikome ne treba braniti da pjeva. Kad je njegov slučaj u pitanju, novinari – to svi možemo posvjedočiti – ne propuštaju postaviti brdo i svu sili svih mogućih škakljivih pitanja. I nikada ga, za razliku od Balaševića, nisu tetošili, prikazivali kao nekog dobricu … nego, naprotiv. Nadalje, Thompson je prošao iskrenu duhovnu katarzu – obraćenje – za koju se zna – a za koju ga novinari, naravno, nikada ne pitaju. Ja za nju znam, i stoga; i baš stoga, vjerujem njegovim pjesmama. Znam što osjeća, pa se posve mirno i pouzdano mogu prepustiti njegovoj glazbi, jer znam da su proizišle iz iskrene duše.
- Mrzim li Balaševića? Je li moj post bio govor mržnje? Terminom govor mržnje se najviše koristi upravo u svrhu poticanja na mržnju. Ja to ne radim. Dok uzvikujete „govor mržnje“, često samo bacate dimnu zavjesu kako bi sijali mržnju prema nekome s kim se ne slažete, ili koga niste ni pokušali razumjeti. Uvijek je tako bilo. Da bi nekoga mogli kamenovati, najprije ga morate proglasiti gubavim. Samo naprijed. Ja to ne radim. Ne mrzim ga. Iskreno mu želim svako dobro, iskreno srce i mir u duši, njegovoj djeci, i njegovoj domovini. I želim da, ako već nije, upozna Boga – naravno, jer to je najvažnije. Žao mi je najviše ako sam mu rastužio djecu, jer svačiji tata je u pravu i bez greške, i vrijedan svake ljubavi.
- Smeta li mi to što je Srbin? Prvo, nisam ni siguran ni smatra li se Srbinom. No, što god da je, nije time manje vrijedan od mene. Biti Srbin, kao i biti Hrvat, nije ni prednost niti mana, nego Božji dar svakom čovjeku. Njemu je Bog dao milost da bude Srbin, meni da budem Hrvat, trećemu da bude Mađar… Sve je to jednako vrijedno. Iskreno, rado bih pokrenuo jednu molitvu za Srbiju, i svojedobno sam to htio učiniti, ali druge obveze su me odvele dalje. Volio bih da postoji jedna takva zajednica. Mislim da smo mi Hrvati osobito pozvani moliti za taj narod, jer smo se toliko izranjavali. Srbija i Srpski narod često su mi u mislima, imam empatije za taj narod, i često ih se sjetim u molitvama. Siguran sam da nisam jedini, i da ima puno Hrvata koji to isto čine. Iskreno želim svako dobro i njemu osobno i cijelom Srpskom narodu. Na prvom mjestu pravedne institucije, pobjedu nad korupcijom, život u istini, ekonomski uspjeh, te, ponajviše duhovni preporod. Nikad neću zaboraviti svoje prijatelje srbe, koje sam stekao u JNA.
- Pa, može li se Balaševiću ikako oprostiti? Naravno. Obraćenje je jedino jamstvo da se mentalitet mijenja. Neka katarza mora biti – a ona se mora izreći, objasniti. Javno, pred medijima se suočiti s pitanjima. A onda će narod prosuditi koliko je to autentično i stvarno. Jedva bih dočekao da i sam povjerujem da se promjena dogodila. Jedva bih dočekao da se Balašević obrati. Ne nužno u vjerskom smislu, nego u smislu uvida u krive korake. I jedva bih dočekao vijest da se to već dogodilo – i da mi je promaklo. Ali, ako mi je promaklo, novinari su krivi za to jer ga nisu pitali – ne ja.
- Zašto ne osuđujem cajke, Cecu i slične. O ovoj glazbi mislim sve najgore što se može misliti. To je gore čak i od glazbe Severine, Jelene Rozge i Lidije Bačić. Cajke su glazbeno zlo najgore vrste. To ne mogu podnijeti ni u šali. Ovoga ljeta, dok smo se vozili na jednu svadbu, prijatelji su u zafrkanciji počeli puštati neke narodnjake. Najozbiljnije sam tražio da ili ugase, ili idem pješke. Najveći poraz i sramota moga naroda jest činjenica da su cajke preplavile Hercegovinu. Umirem od srama i žalosti. To nikako ne mogu objasniti. Nema mi goreg šamara. A sve katolici, sve hrvatine… To je takva sramota. Da se razumijemo, od cajki ne zazirem zato što dolaze iz Srbije ili od kud god da dolaze. Problem je u tome što je to antiglazba, niske strasti, apsolutno bez morala i bez pameti. Ljudi nemaju pojma koliko to uništava duh. To je gore od droge. Kad bi to samo znali!
- I konačno: uvijek je potrebno misliti svojom glavom. Sve je povezano. Čovjek je cjelovito biće. Umjetnost je duhovna stvarnost. Stoga je potrebno srcem prebirati i prepoznavati kojeg je duha i nadahnuća. Stvari nisu jednostavne. Želim stati pred čestitog, hrabrog, miroljubivog čovjeka, koji ima dubinu, i koji ne ide na jeftine emocije. Takva glazba, slika, teatar, takva umjetnost nam danas treba. A ona je u krizi svih kriza. A s njome onda i mi koji je konzumiramo.
Svako dobro, zdravi i veseli bili!
Pater Ike '
bravo,bravo pater IKE za sve napisano, nadam se da će mnogi pročitati i shvatiti napisano