Zvijezda 'Kumova'

Daria Lorenci Flatz: Bilo me strah kako će u Sarajevu prihvatiti predstavu na temu izbjeglištva

Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Foto: Nova TV
Foto: Nova TV
Foto: Nova TV
Foto: Nova TV
25.04.2022.
u 07:00
Glumicu gledamo u seriji Nove TV "Kumovi", a uz Tarika Filipovića glumi u predstavi "Da sam ptica" redateljice Arije Rizvić.
Pogledaj originalni članak

Proslavljena glumica Daria Lorenci Flatz (46) itekako ima razloga za sreću. Naime, osim što je od nedavno gledamo u seriji 'Kumovi' na Novoj TV, zbog koje je napravila iskorak u karijeri i prvi put igrala u formatu sapunice, s predstavom "Da sam ptica" oduševila je i javnost u Hrvatskoj i u BiH, a to joj je bilo iznimno bitno jer je u svom rodnom gradu Sarajevu tom prilikom igrala prvi put nakon čak 25 godina. Kakve su reakcije nakon bosanske izvedbe, kako joj je bilo igrati na temu izbjeglištva nakon vlastitog iskustva te kako se našla u sapunici, samo su neke od tema o kojima smo progovorili.

Reakcije na predstavu "Da sam ptica" su sjajne, vidjela sam na Facebooku statuse mnogih ljudi koji inače ne idu u kazalište kako su oduševljeni. Jeste li očekivali takve reakcije?

Svakako smo vjerovali da radimo dobru stvar, ali nikad zapravo dok predstava ne izađe i dok ne vidiš feedback, ne čuješ reakcije, ne možeš biti siguran. Jedino što možeš znati je da si dao sve od sebe, ali svi mi strepimo kakav će biti feedback publike. Toliko sam presretna i ne mogu reći da nisam očekivala, ali ipak sam malo iznenađena jer ipak nisam baš očekivala da će se toliko ljudi predstava komunicirati. To mi je nekako i bila strah i bojazan da će se predstava obraćati samo ljudima koji su dijelili tu sudbinu. Međutim, to nije tako već se ljudi prepoznaju i u tom nekom bračnom problemu, prolaznosti života, mimoilaženju do kojeg dolazi kroz godine. Ovdje se to specifično tiče situacije gdje dvoje ljudi mijenja svoje prebivalište i počinju različite živote, različito se snalaze i oblikuju različite ljude. Ali to se ljudima događa iz raznih razloga, ima puno smijeha u tome i tu su se ljudi prepoznali. Predstava tematizira izbjeglištvo, koje je itekako aktualno u ovim vremenima, ali je i pomalo tema u kojoj se mišljenja dosta razilaze.

Je li to predstavi dalo još više na značaju? Je li bilo teško iznijeti je na pravi način? Jeste li imali strah kako će ju ljudi shvatiti?

Ja nisam imala strah od komentara na račun teme. Mislim, postoji određeni broj ljudi koji na izbjeglice iz arapskih zemalja reagiraju negativno i imaju komentar da su to sve ISIL borci, a na ljude koji bježe iz rata u Europi reagiraju drugačije, pozitivno i prihvaćaju ih. To su polemike koje sam čula u društvu, ali u predstavi ne otvaramo tu temu. Više manje se i ljudi identificiraju jer su i u Hrvatskoj ljudi prošli izbjeglištvo i u tom smislu nema dileme. Svakako senzibilizira ljude u tome kako je teško doći u drugu sredinu, ali oni koji to shvaćaju, shvaćaju, a koji nisu jednostavno - previše imam godina da vjerujem da će im predstava u tome pomoći. To više onima kojima nama već je neka boljka i potrebna tema. Ali, ono što je bio moj strah je kako će publika u Sarajevu prihvatiti predstavu, u kojemu sam ja sada prvi put igrala nakon 25 godina. Otkad sam otišla, nikad nisam igrala u svom rodnom gradu i to me bilo strah, kako pred Sarajlijom govoriti tu priču i tu sam se bojala da ne bude negativnih komentara, međutim isto je fantastično primljena.

Je li vam zbog vlastitog iskustva bilo teško raditi na takvoj predstavi? Je li vas to nagnalo da još bolje iznesete svoj zadatak?

Nije mi bilo teško, ja sam baš cijeli život željela progovoriti o toj temi i svakako sam htjela iznijeti tu temu. Što sam starija, sve se više vraćam toj temi jer dok mi je bila blizu, bilo mi je jako teško ulaziti u to i godine i godine su mi trebale da se adaptiram na novu sredinu pa mi je bilo teško "čačkati" po tome. Sad kad se osjećam potpuno adaptirano i da nigdje drugo ne bih mogla živjeti osim u Zagrebu i da je ovo moj grad, mi je zapravo puno lakše se vratiti na ta bolna mjesta i o tome govoriti. Ovo je jedan koristan materijal ljudima.

Predstava ima i humorističku komponentu, je li bilo teško te dvije stvari spojiti? Pomalo su oprečne, čini mi se.

I ja i Tarik smo iz Bosne i ono što nas čini specifičnima i malo drugačijima od sredine u koju smo došli i ono što smo uspjeli sačuvati je baš taj humor. To i je svojstveno za Bosance i Hercegovce da mogu naći duhovitost u svemu i to je životna snaga i sila kojoj sam jako zahvalna pa to nije bilo teško spojiti, pogotovo u našem mentalitetu i slučaju, to je i neodvojivo. Tarik mi je jako važan i drag partner i jako me veseli igrati s njim. Dugo smo godina pokušavali ostvariti zajednički projekt i drago mi je da je to ovaj. Također, i suradnja s mladom redateljicom Arijom Rizvić koja je već sad etablirana, baš smo se našle.

Čini li mi se ili puno više volite kazalište? Jesam li u krivu?

Teško mi je reći što više volim, ja sam zapravo baš onako filmska glumica i jako volim taj medij i dosta ga prenosim u kazalište. I za mene u kazalištu zna biti zahtjevno jer uvijek igram kao da je filmski kadar, potpuno i sad i onda mi u kazališnom procesu gdje moraš ponavljati nešto na takav način, dosta je teško. Nikad se to nisam naučila, da se malo štedim, skiciram pa da onda idem u potpunosti 10. dan. Uvijek idem skroz, kao da je kadar tu i sad. Film je moj osnovni jezik, rekla bih, ali mi je kazalište kao disanje. Nešto što, kada ste glumac po pozivu, što ja mislim da jesam, onda ti je teško bez njega zato što je nama kazalište svakodnevni trening i nešto gdje se mi duhovno okupljamo i obnavljamo i gdje svaki dan obaviš neku higijenu sa sobom - mentalnu, duševnu, tjelesnu. To je kazalište za nas glumce i iz tog ideš dalje.

Razlikuje li se onda vaša gluma u kazalištu i na filmu?

Razliku je, mislim, ja glumim uvijek na isti način, ali u kazalištu si uvijek možeš dopustiti i neke lude stvari, iskorake u karikaturu i jači karakter, dok na filmu je to rjeđe.

Kako vidite kulturu hrvatskog društva po pitanju kazališta?

Mislim da mi Hrvati teško idemo u kazališta... Pa evo ne znam, meni se čini da ljudi jako puno idu u kazalište, recimo u HNK u Zagrebu u zadnjih par godina. Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan uspjeli su od HNK napraviti mjesto gdje teško dođeš do karte, što je fenomenalno. Ili u Vidri gdje igram godinama, Moruzgvi, nezavisnim scenama, Teatroman, FIJI grupa, ili u Exitu su pune dvorane. Moj je dojam da ljudi vole kazalište, samo ih treba znati privući ili tekstom ili temom, PR-om ili slično.

Kad smo kod kamera, serija Kumovi oduševila je gledatelje otkad je krenula. To je inače prvi put da vas gledamo u takvom formatu. Nama se sviđate u tom formatu, a vi sami sebi?

Ovo je prvi puta da sam se odazvala formatu sapunice, jako sam sretna da sam to napravila jer je to jedino što nemam u svom profesionalnom iskustvu i sviđam se sebi, ne mogu reći..

Toliko dugo snimanje, u kontinuitetu, donosi i dozu sigurnosti, ali opet, ograničava li vas u drugim projektima?

Ono čega sam se bojala je na kraju ispalo jako pozitivno i imamo sjajno ekipu tamo. Bojala sam se kako zadržati tako dugi niz dana, mjeseci, uskladiti sve obaveze obiteljske i prema mojoj matičnoj kući, međutim to se sve dobro posložilo tako da sam stvarno zadovoljna. Imam izvrsne partnere, Vedrana Mlikotu, Milana Štrljića, Mirnu Mihelčić, Laru Obad i ostale glumce i tu sam baš sretna.

Sada nakon par mjeseci od početka emitiranja, kako ste se snašli? Priželjkujete li više takvih serija sada?

Ja sam uvijek voljela snimati, pogotovo dramske serije. Snimala sam s 'Novine', 'Počivali u miru', 'Patrola na cesti', samo eto malo nastavaka i to je moja najveća želja. Ili neki sitcom, to bi jako voljela raditi, volim televiziju i gledaju ti, volim taj format. No, mi živimo u podneblju gdje se malo toga događa, malo se snima takvih serija tako da je malo i prilika i sretan si zbog tog što imaš.

Jednom prilikom, točnije u intervjuu za Večernjakovu ružu, rekli ste nam kako ste po prirodi nesigurni te da vam zbog toga nagrade i priznanja jako znače. Niste vi neka 25-godišnja glumica koja je tek izašla iz Akademije i igra u par predstava i jednoj TV seriji manje uloge, pa da imate, barem i dalje, nesigurnosti u svom poslu. Kako to da je jedna filmska glumica takvog kalibra, prvakinja drame, nesigurna?

Da, ja sam zbilja jako nesigurna i malo je dovoljno da posumnjam u sebe. Ne znam kako bi to objasnila, naravno da sam svjesna koliko je toga iza mene i što sam sve napravila, ali kada kreće novi projekt, uvijek krećem iz nule i uvijek sam u susretu s tim dijelom sebe koji je dosta ranjiv i iz njega radim. Ja mislim da je to i dobro, ali uvijek idem iz te nesigurnosti i treba mi izvana potvrda jer me to opusti i onda mogu ići dalje. Kad je posao napravljen onda objektivno mogu vidjeti što sam mogla, što nisam, gdje sam dobro, gdje nisam, ali u samom radu je bitno izvana. A to vam je i kad ste žena i kad imate puno djece kao ja i ostanete u poslu aktivni, rijetko tko si priušti to da odete na porodiljni pa se vratite nakon tri godine, obično se i ne vrate žene jer vas ljudi odmah gledaju kao mamu koja se posvetila obitelji. To isto utječe na nesigurnost, ja sam isto imala veliku stanku nakon trećeg djeteta. To strašno brzo ide, vratiš se u kolektiv u kojemu su mnogi igrali svašta dok vas nije bilo, vratiš se kao ispočetka. Tu vam je bitno da vam ljudi pomognu. Ako vas stave sa strane, jako to čovjeka može poljuljati, srećom ja sam uvijek radila puno i imala sam kontinuitet, ali to se ženi vrlo lako može poljuljati u ovom poslu. Pa nije kao da te dočekaju nakon porodiljnog npr. i kažu ti kao "hajde, ti si igrala one velike uloge", nego se potrude da ipak čekaš svoju priliku. To sam osjetila na vlastitoj koži, ali ja sam osoba koja ne čeka priliku, uzmem tekst pa počnem sama raditi predstavu, ili sam dobila filmsku ponudu za film 'Mater' baš kad sam bila na porodiljnom pa me to jako činilo prisutnim u medijima, ali zato mi i igramo na puno kolosijeka jer kad samo ideš na jedan, lako se može dogoditi da samo nestaneš. Ne znam, trebalo bi pitati druge glumice jesu li i one osjetile to na svojoj koži.

Pretpostavljam onda da ste sami sebi najveći kritičar. Tko vam je u tom slučaju najveća podrška, i "number one fan"?

Podrška su mi kolege i redatelj, a u privatnom životu mi je suprug ogromna podrška, a i moja djeca su moji najveći fanovi, to je već jako smiješno, ta dječja vjera u mene kao najpoznatiju i najbolju glumicu je toliko predivna i slatka i jako me veseli iako im ja objašnjavam da to baš i nije tako.

Iskreno, sjedim i razmišljam o pitanjima, a najradije bih na Netflixu gledala epizode serije. Kako se vi nosite s manjkom volje? Što kada vam se baš toga dana ne odlazi u kazalište, ili na snimanje? Nama novinarima nije baš jednostavno napraviti onaj američki "call in sick", polazi li to vama za rukom?

Pa do korone, za nas glumce je pojam bolovanja bio nepoznata stvar, mislim da nije nitko bio na bolovanju, slomljeni, bolesni i tako, to se ne radi, ne ostaješ doma.. Ali smo sad u koroni morali ostajati doma ako smo bolesni ili u izolaciji, ali to nam je neprirodno i teško. Ali nekad ti je stvarno grozno kad si bolestan pa moraš ići raditi. A što se tiče volje, pa često mi se zna ne dat, a što sam starija to je sve češće. Kao kad vam se ne da ići na trening pa onda kad ga odradiš, uvijek si super i to te i natjera. Tako mi je i s predstavama, osim što me ugovor obvezuje, naravno, neka unutarnja motivacija mi je to što znam da ću nakon biti bolje. Rijetko mi se dogodi da sam nakon predstave lošije. To je posao koji ti digne raspoloženje i adrenalin.

Za sebe kažete da ste pričljiva osoba koja ne podnosi tišinu. Je li vas to koštalo u nekim trenucima?

Mislim da me moja pričljivost dosta koštala. Prvo, mislim da ima puno ljudi koji misle da previše pričam, ali oni koji me vole mi to ne zamjeraju, podnose to. Oni koji me ne vole mi to jako zamjeraju, ali si ne mogu baš puno pomoći.

Ne mogu ne spomenuti kako ste svojom snagom volje i uzastopnim vježbanjem doslovno izbjegli sebi operaciju nakon što vam je puknuo ligament. Ne znam tko bi se u tim vremenima fizičke boli, a vjerujem da je bilo boli, usudio krenuti tim putem, većina bi se samo predala u ruke doktoru. Što je vas natjeralo na suprotno? Je li vas doktor odgovarao od toga, kakve su bile preporuke?

Mene zapravo to koljeno nije boljelo, moguće je da su ti ligamenti meni puno prije pukli, ali da su ga ti mišići držali pa se zapravo dogodilo to izlijetanje iz čašice pa nije bilo otoka i bola. Po magnetskoj slici su mi rekli da apsolutno moram ići na rekonstrukciju koljena, međutim kad me liječnik vidio uživo u kojoj sam formi i tonus mišića, nisu sugerirali operaciju. Ako ja mislim da radije ne bi, rekli su da mogu nastaviti s vježbanjem jer će muskulatura od treninga vjerojatno držati to koljeno. Iako evo izletjelo je, a kad će opet, ne znam. Ali kad se dogodi idući put ću morati, naravno.

Kao žena koja se stalno trudi držati kontinuitet u vježbanju (zbog toga sam i upisala grupne treninge, naravno) i ne podleći lijenosti i odmaranju nakon napornog dana na poslu, zanima me kako vi držite tu snagu volje? Ili, kako je stvarate? Što vama pomaže da se dignete i vježbate, čak i onda kada vam se baš jako ne da?

Dokaz da se meni ništa ne da je taj što ja uvijek kasnim. Ispričavam se svima koji su to osjetili na svojoj koži. Ali ja imam svoj studio '4 sobe' gdje imam jutarnje treninge i kondicije i jazz dancea i joge i to se sve godinama slagalo i to je toliko dobro. Mislim da je kod treninga najbitnije naći ono što ti odgovara, ja sam probala sve i svašta i ovo je jedini oblik treninga koji meni nije dosadio. Prvo jer je ples pa i jer je podložan kreativnosti, promjenama, svaki put je novo, zdravo je i prirodno i onda je ta tjelesna vježba sekundarna i to nastaje posljedica umijeća kojeg radite.

VIDEO Haris Džinović zapjevao je na Severininom rođendanu u klubu Mint

životni intervju: Hrvoje Hegedušić

Oca nisam prepoznao kad je ‘41. banuo na vrata. Morao se do ‘45. skrivati od Bobanovih crnokošuljaša koji su lovili sve viđenije ljude

Legendarni šansonijer, skladatelj, producent i ton-majstor i u 86. godini života sjeća se utakmice i sastava Dinama ‘46. protiv Partizana, ali i brojnih životnih događaja u četiri države koje su se mijenjale za njegova života. – Sjećam se, evo kao danas, tko je 1946. istrčao u plavom dresu protiv Partizana! Bio sam na toj utakmici, Dinamo je igrao u Kranjčevićevoj jer je drevni stadion u Maksimiru zapaljen tih ratnih dana. - prisjetio se Hegedušić.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

DU
Deleted user
18:13 25.04.2022.

"proslavljena glumica" ? Obilato i izdašno pretjerivanje...

ST
stefekov
07:57 25.04.2022.

da bas ...